Snimio Nenad REBERŠAK
Ogromna štednja je stoga koncentrirana na vrlo uzak krug osoba, dok velika većina građana ima tek manje iznose štednje ili uopće nema zalihe štednje jer iz raspoloživih dohodaka ne ostaje ništa, a prikraćene su i njihove mogućnosti potrošnje
Osobne financije iznimno su važan aspekt ekonomskog obrazovanja, jer sve, kao što je poznato, kreće od mikro-razine, a mnogi su građani, obzirom na ekonomsku situaciju i gospodarsku krizu, pravi čarobnjaci kada je u pitanju preživljavanje u oskudnim uvjetima. O upravljanju vlastitim financijama, zaduživanju, štednji, potrošnji, investiranju danas treba učiti više no ikad. O ovim temama, a povodom Dana štednje, razgovaramo s prof. dr. Marijanom Ivanov, makroekonomisticom, koja na Katedri za financije zagrebačkog Ekonomskog fakulteta, uz ostale, predaje i kolegij Osobne financije.
Valutni rizik
Na koje rizike treba obratiti pažnju kada se novac odluči investirati, ili pak podići kredit? Imamo i primjer s kreditima u CHF gdje su svi sudionici podcijenili valutni rizik – slažete li se?
– Što se tiče kredita s klauzulom u CHF moje je osobno mišljenje da su ljudi podcijenili valutni rizik dijelom zbog nedostatnih financijskih znanja, dijelom zbog osobne potrebe za optimizmom i oslanjanja na nadu umjesto na realne činjenice, ali i zato što su se usidrili na u Hrvatskoj poznatu rečenicu: »Središnja banka brani stabilnost tečaja«, a nisu razmišljali, znali ili razumjeli da se ona odnosi jedino na valutni par kuna-euro. Poseban problem predstavlja i tzv. otpornost vlastitih shema na promjene u smislu vjerovanja ljudi o nekoj pojavi, a što bitno utječe na informacije koje ljudi uočavaju, o kojima misle, koje pamte i na određeni način procesiraju.
Zašto je štednja važna, na nacionalnoj razini, ali i za svakog pojedinca?
– Kako bi zaštitili financijsku sigurnost važno je pravovremeno kumulirati određeni fond štednje. Posebno je važna štednja za starost, jer se rizici sve više individualiziraju pa briga o mirovinskoj štednji nije samo zadaća države, nego je zahtjev koji se postavlja pred svakog pojedinca. Štednja je stoga dobra financijska navika koju treba razvijati od djetinjstva i implementirati u svim fazama života, a osim što pozitivno djeluje na osobne financije, npr. izbjegavanjem alternative budućeg skupog zaduživanja, čak i u malim iznosima pridonosi zadovoljstvu pojedinca te osjećaju samoostvarenja. Štednja je važna i na makroekonomskoj razini jer štedni ulozi u financijskim institucijama predodređuju kapacitet plasmana, a time i visinu novih investicija te potrošnje koja se financira zaduživanjem. Zemlja koja nema dovoljne vlastite zalihe kumulirane štednje, prisiljena je nove investicije financirati pozajmljivanjem štednje iz inozemstva, no ako kumulira preveliki vanjski dug, kao i javni dug, to prije ili kasnije postaje problem.
U razdoblju prije krize bilježili smo snažan rast potrošačkih kredita, međutim, od početka krize krenuo je proces razduživanja građana koji još traje. S druge strane, štednja raste. Je li to pokazatelj racionalnog ponašanja hrvatskih građana, racionalnog u smislu usklađenosti s ekonomskim ciklusima? Štede li hrvatski građani dovoljno? Kakve su nam štedne navike?
– Rezerve štednje treba formirati onda kada je to moguće – u godinama ekspanzije i rastućih dohodaka. Međutim, građani i svi ostali ekonomski subjekti često se ponašaju prociklično pa se u godinama ekspanzije previše zadužuju, više troše i investiraju, ne vodeći računa o budućim rizicima i smjenama faza poslovnog ciklusa zbog kojih kumulirana štednja treba biti osigurač financijske stabilnosti kućanstva.
Kako postići da su primanja veća od izdataka?
1) povećati prihode (naći dodatni izvor zarade, npr. honorarni posao)
2) smanjiti rashode (troškove života)
3) eventualno prodati ili iznajmiti određenu imovinu koja nije potrebna jer ne donosi prihode a stvara rashode (restrukturiranje imovine)
Potražnja za kreditima danas je vrlo niska pa je rast novih kredita privatnom sektoru i dalje slab, a takav će biti sve dok realni sektor ne zabilježi veće stope rasta. Dodatni problem je što su uvjeti kreditiranja u Hrvatskoj restriktivniji nego npr. u eurozoni, SAD-u i drugim gospodarstvima koja su brži izlazak iz krize poticali vrlo ekspanzivnom monetarnom politikom. Nepovoljni uvjeti financiranja, neizvjesnost, nedostatak povjerenja i averzija prema rizicima tako već niz godina sputavaju nove investicije, a dug se danas još uvijek percipira kao teret, a ne kao instrument u funkciji novih ulaganja i rasta budućih prihoda.
Većina građana ima relativno niske zalihe štednje pa je jasno da racionaliziraju potrošnju i suzdržavaju se od investicija, ali isti obrasci ponašanja dolaze do izražaja i kod vrlo imućnih osoba koje radije preferiraju niskorizične i visokolikvidne oblike imovine što je u prvim godinama krize rezultiralo značajnim rastom štednje u bankama, a istodobno su se smanjila ulaganja u dionice, fondove i druge oblike investicijske imovine posebno one koji su vezani uz poduzetničku aktivnost. Tome su svojedobno pridonosili i vrlo visoki kamatnjaci na štednju, a kako su i danas oni veći nego u stabilnim članicama EU, bilježimo i priljev strane štednje.
Dodatno, Hrvatska je već duže vrijeme zahvaćena deflacijskim učincima zbog čega su realni kamatnjaci na štednju veći od nominalnih pa stoga i gotovina, a posebno oročeni depoziti, donose pozitivan realni prinos. No, problem iracionalnosti većine ljudi je što razmišljaju isključivo u nominalnim a ne realnim terminima, a još je veći problem što deflacija povećava realni trošak zaduživanja poduzetnika pa nema novih ulaganja, a otežane su i otplate starog duga. Tako dok je štednja pozitivan fenomen za pojedinca jer povećava njegovu osobnu financijsku sigurnost, neiskorištena štednja koja ne završava u novim plasmanima i investicijama – na makroekonomskoj razini je kočnica rasta.
Tri faktora iracionalnosti
U čemu najčešće griješimo prilikom donošenja financijskih odluka? Što biheviorističke financije kažu o tome?
– Prema tumačenju biheviorističkih financija, nada, strah i pohlepa su tri psihološka faktora koji se najsnažnije reflektiraju na donošenje iracionalnih odluka u financijama, ali i svakodnevnom životu. Drugi značajni faktori pomanjkanja racionalnosti su neznanje i nedovoljna informiranost. Niske promjenjive kamatnjake uz koje je ocijenjena kreditna sposobnost u trenutku odobravanja kredita, ljudi ne tretiraju kao rizik jer ne vode računa (ili racionalno ignoriraju) da će prije ili kasnije nastupiti vrijeme visokih kamatnjaka. Na sličan način brojne osobe nemaju dovoljno znanja ili ignoriraju tržišne rizike zbog kojih se cijene imovine ili stranih valuta mogu značajno mijenjati tijekom vremena, a posebno tijekom razdoblja smjena faza poslovnih i financijskih ciklusa. Ljudi zapravo uopće ne razumiju postojanje ciklusa u ekonomiji i na financijskim tržištima pa su stoga zasluge za uzlete gospodarstva i krivnju za padove spremni pripisati faktorima koji na njih vrlo malo ili uopće ne utječu.
Racionalizacija troškova
Obično se kaže da oni koji štede nisu i oni koji podižu kredite i obratno, a veliki udio ukupne štednje građana otpada na manji broj ljudi. Može li se iz strukture štednje i kredita građana iščitati rastuća ekonomska nejednakost?
– Hrvatska je zemlja velikih dohodovnih i imovinskih razlika, no to je tema o kojoj se uglavnom ne želi razgovarati a prilično je dobro prikrivaju i makroekonomski podaci koji ne vode računa o individualnoj poziciji svakog kućanstva, njegovim mogućnostima i strukturi potrošnje te kapacitetima štednje. Imućan je tek mali broj kućanstva, srednji sloj sve više nestaje, a povećava se broj kućanstva izloženih riziku siromaštva te rizicima socijalne i financijske isključenosti. Ogromna štednja je stoga koncentrirana na vrlo uzak krug osoba, dok velika većina građana ima tek manje iznose štednje ili uopće nema zalihe štednje jer iz raspoloživih dohodaka ne ostaje ništa, a prikraćene su i njihove mogućnosti potrošnje.
Službeni podaci o razmjerima nejednakosti u društvu mjerene visinom kumulirane štednje nisu objavljeni, ali se može koristiti aproksimacija iz razdoblja uvođenja poreza na kamate kada je u medijima isticano da svega desetak posto korisnika bankovnih računa posjeduje gotovo 80 posto iznosa depozita sektora stanovništva, kao i da se oko četrdeset posto depozita stanovništva nalazi u rukama oko 50.000 pojedinaca. Na sličan način tek mali broj osoba ostvaruje ekstremno visoke i visoke dohotke, zbog čega dohodovne razlike i ograničene mogućnosti potrošnje većinskog dijela stanovništva onemogućavaju veći ekonomski rast.
Veliki broj ljudi u Hrvatskoj danas živi u siromaštvu ili na rubu siromaštva – neki su ostali bez posla, neki ga ne mogu naći, mnogima je plaća tako mala da jedva pokriju i osnovne životne potrebe. Kako dakle u takvim uvjetima štedjeti? Je li to uopće moguće?
– Što se ranije započne s praksom redovitog mjesečnog izdvajanja određenog novčanog fonda u svrhu štednje, makar samo 5 posto mjesečnih prihoda, tim će se s vremenom kumulirati i veći fond tzv. štednje za crne dane i nepredviđene okolnosti. Međutim, jedna od čestih zabluda ljudi je da »im ništa ne ostaje za štednju«, da štedjeti trebaju »samo oni koji mogu«, ili da je »štednja luksuz dostupan samo nekima«.
Kako upravljati osobnim financijama?
1) planiranjem, praćenjem i smanjivanjem troškova
2) pametnim ulaganjem
3) detaljnim informiranjem i kontroliranim razmišljanjem prije donošenja odluka o kupnji
4) izbjegavanjem emotivnog i brzopletog/ stihijskog donošenja odluka (posebice onih odluka koje imaju dalekosežne posljedice)
Štedjeti i racionalno upravljati financijama trebaju svi – i bogati i siromašni, neovisno o visini dohotka i činjenici da u društvu postoje značajne dohodovne i imovinske razlike. No, jasno je da su mogućnosti štednje bitno manje ili uopće ne postoje kod građana s vrlo niskim i niskim dohotkom, dok makro podaci ukazuju da mogućnosti štednje ne postoje kod čak 70 posto kućanstva u Hrvatskoj jer su njihovi izdaci za potrošnju jednaki ili bitno veći od tekućeg raspoloživog dohotka. Pojam štednja stoga se kod brojnih kućanstva praktično svodi na racionalizaciju troškova, odnosno suzdržavanje od potrošnje jer je novčani dohodak vrlo nizak. No, i tada barem povremeno postoji neki oblik štednje unutar mjeseca i kalendarske godine, npr. tijekom ljetnih mjeseci radi lakšeg financiranja izdataka za grijanje tijekom zime, ili nabavku školskih knjiga i zimnice u jesen, ili financiranje sjetve u proljeće…
Pravovremeno formiranje štednje
Mnogi su, obzirom na visinu prihoda, primjerice umirovljenici, pravi čarobnjaci u preživljavanju. Netko pak ni s visokim prihodima ne uspijeva namiriti životne potrebe. Kako to objasniti? Je li dakle štednja uvijek nužno povezana samo s visinom dohotka?
– Uspjeh u upravljanju financijama nije pretjerano određen visinom zarade i ukupnog bogatstva, nego time kako osoba koristi i upravlja onim što ima. Više je pod utjecajem psiholoških faktora i sposobnosti samokontrole i odgovornog ponašanja pojedinca, nego visine dohotka i socio-demografskih obilježja. Što se tiče umirovljenika oni generacijski pripadaju dobnoj skupini koja je godinama živjela u skromnim uvjetima tako da su naučili racionalno upravljati novcem, a što vrlo često nije slučaj kod srednje dobi i mlađih dobnih grupa. Međutim, zbog neodrživosti prvog mirovinskog stupa, kao i uključivanja nezarađenih mirovina u sustav koji se financira iz mirovinskih doprinosa, velik broj umirovljenika starije dobi već niz godina čini dio društva koji je visoko izložen riziku siromaštva. Zbog toga su opravdane sve mjere ekonomske politike koje će povećati mirovine, promovirati jednokratne novčane naknade i vaučere za umirovljenike pa i one koje bi aktualne uplate u drugi stup mirovinskog sustava barem dijelom i privremeno preusmjerile u prvi stup.
Samokontrola
Razmišljamo li dovoljno o svojoj budućoj egzistenciji i financijskoj budućnosti. Naime, odaziv u treći mirovinski stup i životna osiguranja nije velik – raste samo štednja u drugom mirovinskom stupu koja je obavezna. Kako to tumačite?
– Većina ljudi ne razmišlja, ni dovoljno, ni pravovremeno o financijskoj budućnosti pa to pitanje postaje aktualno tek kada nastupe financijski problemi, ili kada osobe dočekaju starost bez dovoljnih iznosa ranije kumulirane vlastite štednje. Iako se razvoj budućih nepovoljnih događaja ne može predvidjeti, a vrlo često niti spriječiti, situacija se može učiniti lakšom uz pravovremeno formiranje štednje koja iznosom i oblikom odgovara potrebama štediše
Na primjer štednja za crne dane i nepredviđene okolnosti trebala bi se držati u likvidnim i niskorizičnim oblicima imovine poput oročenih depozita ili ulaganja u novčane fondove, dok se štednja za starost tipično veže uz dugoročne ugovorne oblike štednje koji onemogućavaju da se namjenska štednja prijevremeno potroši, ali i izgubi na realnoj vrijednosti. Takvu dugoročnu štednju kroz dobrovoljne mirovinske fondove podupire i država uz državna poticajna sredstva – što na relativno niske mjesečne uplate omogućuje dosta visok prinos. No, dio građana za to nije zainteresiran jer su sredstva mirovinske štednje raspoloživa tek s 50 godina života, dok nakon što se iz fonda sredstva prenesu na mirovinska osiguravajuća društva, postojeći sustavi isplate mirovina ne pridonose optimalno zaštiti realne vrijednosti budućih prihoda (a sličan problem postoji i kod drugog stupa).
Magična sila i lažne nade
Ponašaju li se građani racionalno obzirom na investiranje u nekretnine, te dionice, ili ih u odlukama vode neki drugi faktori?
– Kada ekonomija ekspandira, a cijene dionica i nekretnina rastu – ljudi vjeruju da će uvijek rasti, skloni su magičnom razmišljanju ali i pohlepi. Kada su cijene dionica i nekretnina niske ljudi ne žele u njih ulagati jer ih koči strah od daljnjeg pada cijena pa stoga često propuštaju i dobre prilike za ulaganja. S druge strane uvijek postoje oni pojedinci koji »žive u nadi«, misleći da će »stvari krenuti na bolje« samo zato jer se to poklapa s njihovim razmišljanjem; da će dobiti na lotu »jer su to zaslužili« ili će neka »magična sila« upravo njih izabrati kao dobitnike. Zbog nedostatnih ekonomskih znanja ili osobne »potrebe za optimizmom«, ljudi često razvijaju nadu umjesto da racionalno i realno sagledavaju činjenice. Ali ne treba zaboraviti da osim rizika opasnosti »lažne nade«, prekomjerni optimizam nosi i rizik prekomjerne tolerancije prema izlaganju i preuzimanju rizika, dok u osobnim financijama dijela kućanstva uzrokuje odgađanje pravovremenih akcija za rješavanje problema.
Mješovito životno osiguranje je prvenstveno proizvod osiguranja i omogućava zaštitu financijske stabilnosti npr. članova obitelji u slučaju prijevremene smrti osiguranika. Ali u tipičnim situacijama kada je osigurana svota za smrt i doživljenje jednaka, najčešće o doživljenju znači isplatu svote koja je u realnim terminima znatno niža od iznosa uplaćenih premija. Tako je štedna funkcija tek dijelom ispunjena. S aspekta nominalnog i realnog prinosa, situacija je bolja kod osiguranja za slučaj doživljenja ali samo pod pretpostavkom da osiguranik doživi istek trajanja osiguranja – zbog čega taj oblik štednje radije preferiraju imućne osobe.
Kako dakle odgovorno upravljati vlastitim financijama? Je li poželjno voditi evidenciju prihoda i troškova te na koji način? Naime, često nismo ni svjesni koliko novca odlazi na sitnice ili tzv. nevidljive troškove. Treba li ih sve evidentirati, i kako to učiniti, a da se baš ne pretvorimo u kalkulator?
– Novčane zarade nemaju smisla ako se istodobno ili kasnije financijama neadekvatno upravlja. Za adekvatno upravljanje osobnim financijama počevši od kućnog budžeta pa do odluka o štednji, investiranju i zaduživanju potrebne su dobre financijske navike, izbjegavanje pogreški i financijsko planiranje – kako bi najbolje iskoristili ograničeno vrijeme i novac. Četiri stvari su pri tome posebno važne: 1) planiranje, praćenje i smanjivanje troškova, 2) pametno ulaganje, 3) detaljno informiranje i kontrolirano razmišljanje prije donošenja odluka o kupnji te 4) izbjegavanje emotivnog i brzopletog/ stihijskog donošenja odluka (posebice onih odluka koje imaju dalekosežne posljedice). Sve zajedno moglo bi se nazvati uspješnost uspostave kontrole nad novcem – u aktivnostima zarade, potrošnje, štednje i investicija, ali i uspješnost uspostave kontrole nad samim sobom. Navedeno prvenstveno uključuje planiranje, samodisciplinu, skromnost, realno promišljanje te racionalno donošenje odluka u skladu s postavljenim ciljevima. Kalkulator je svakako poželjan.
Logično bi bilo da, ukoliko želimo popraviti stanje u kućnom budžetu, trebamo povećati prihode i smanjiti troškove, no kako to učiniti? Gdje uštedjeti kada je riječ o novčanim izdacima; koje troškove eliminirati? Kako povećati prihode – pronaći dodatni izvor prihoda ili ulagati?
– Osnovni cilj upravljanja osobnim financijama je postići situaciju u kojoj su primanja (zarađeni vlastiti prihodi) veći od troškova i izdataka. Načini da se to ostvari su: 1) povećati prihode (naći dodatni izvor zarade, npr. honorarni posao); 2) smanjiti rashode (troškove života) te 3) eventualno prodati ili iznajmiti određenu imovinu koja nije potrebna jer ne donosi prihode a stvara rashode (restrukturiranje imovine). Kako bi se povećala uspješnost djelovanja u tom pravcu važno je planiranje (sastavljanje budžeta i plana za buduća razdoblja, vodeći računa i o očekivanoj stopi inflacije koja povećava rashode), a potom praćenje da li se sve aktivnosti odvijaju kao što su planirane.
Kroz detaljan uvid u prošle podatke o prihodima i izdacima moguće je pronaći »prostor« za smanjenje dijela varijabilnih rashoda potrošnje ili izbjegavanje situacija zaduživanja koje uzrokuju dodatne rashode za kamate. Poznata je izreka da ne postoji podjela na male i velike troškove, nego samo podjela na potrebne i nepotrebne troškove.
Sniženja – i zamka i prilika
Je li pametno kupovati na sniženjima, jer se s jedne strane uštedi, ali s druge ponekad kupi i što nam ne treba? Kako odoljeti porivu da u dućan odeš po jednu stvar, a vratiš se s njih desetak? Kada kartice peglati, a kada se ipak suzdržati?
– Za donošenje racionalne i ispravne odluke potreban je određeni napor i vrijeme tijekom kojeg dolazi do izražaja tzv. kontrolirano razmišljanje u okviru kojega osoba: spoznaje problem, pribavlja informacije, prerađuje informacije, vrednuje alternative te donosi odluku. Stoga je potrebno planirati vrijeme za odlazak u trgovinu i istraživanje tržišta, kako oskudnost raspoloživog vremena ne bi rezultirala »kupnjom onoga što prvo dođe pod ruku« i/ili po znatno višoj cijeni od uobičajene. Što se tiče kreditnih kartica, one su prikladne samo za one koji neće podlegnuti iskušenjima rizika stihijske i emotivne kupnje. O racionalnosti potrošnje treba posebno voditi računa u razdobljima euforije optimizma, »razdoblju darivanja« i blagdanskih kupovina, kao i »velikih sniženja« kada prodaja uz diskont povećava izglednost kupovine robe koja nije nužno potrebna, odnosno kako ističu brojna savjetovališta za potrošače: »Nikako ne treba kupovati nešto samo zato što je na akciji!« S druge strane, upravo su sezonska sniženja i diskonti u trgovinama, pod pretpostavkom da se doista radi o sniženju, prilike kada je moguće racionalizirati troškove, ali vodeći računa o opravdanosti svake pojedinačne kupovine, roku trajanja različitih roba i usluga, cijenama iste robe u drugim trgovinama te odnosu cijene i kvalitete.
