Foto G. Drenjak
Kao znanstveniku apsolutno mi je jasna težnja k energetskoj neovisnosti, ali izražavam strah da će se ekološki taj dio prirode ipak narušiti, kaže Boris Hrašovec, profesor zagrebačkog Šumarskog fakulteta dok Danko Potkonjak iz opatijske tvrtke Mala HE Zeleni vir tvrdi: Beskrajno cijenimo ekološke posebitosti tog dijela Gorskog kotara, ali upravo je plato smješten nizvodno od Munjare idealan za dvije mini elektrane
Hoće li doći do suživota obalčara koje su francuski biolozi identificirali u okolici Zelenog vira nedaleko Skrada, kukaca za koje i dio hrvatskih znanstvenika tvrdi kako su endemi, dakle apsolutno rijetke i ugrožene vrste i malih hidroelektrana Curak I i II, ili će u konačnici kukci nestati zbog ta dva mala proizvođača tako potrebne električne energije čija je predviđena instalirana snaga 300 kW, a projicirana godišnja proizvodnja u prosjeku 1,6 GWh? Teško je to reći bez iskustvene spoznaje, no nadamo se kako će im suživot ipak biti moguć. A nakon niza razgovora koje smo protekli tjedan na tu temu vodili s raznim, pa i suprotstavljenim, stranama iskristalizirala se jedinstvena misao – u slučaju obalčara i Mala HE Zeleni vir, tvrtke čije je trenutno sjedište u Opatiji, zapravo se radi o skoro pa jednako – ugroženim vrstama.
– Čujte, i ovdje na samom početku Curka ribolov je dozvoljen. Ovaj dio Gorskog kotara se svakako može nazvati »rajskim« tako da svaka intervencija tehničke prirode može ozbiljno narušiti taj sklad, mišljenje je ribočuvara Dražena Jakovca iz Broda na Kupi s kojim smo šumskim cestama prošli taj uistinu unikatni i u svakom smislu impresivni dio Primorsko-goranske županije.
A ono što je unijelo nemir u redove ribiča, pa i stručne javnosti koju predvodi profesor zagrebačkog Šumarskog fakulteta Boris Hrašovec, te ekologa i ugledne francuske skupine biologa koja već duže vrijeme proučava taj dio Hrvatske, jer je u njemu pronašla ekološki očuvanu presliku francuske Jure je informacija kako bi uskoro trebala započeti izgradnja dvije male elektrane uz potok Curak. One bi se nastavile na zonu Zelenog vira i čuvene Munjare, jedne od prvih hrvatskih elektrana, izgrađene još 1922.
Želim biti racionalan
– Živim i radim u Zagrebu, ali sam sasvim sigurno emocionalni stanovnik ovog dijela Gorskog kotara. Uostalom, aktivni sam član ovdašnjeg ribolovnog društva »Goran« iz Broda na Kupi, gdje sam sada tajnik, a bio sam i predsjednik, pa nema te akcije u cilju očuvanja prirode u kojoj neću aktivno sudjelovati. Svakako, kao dio hrvatske znanstven zajednice, svemu pristupam i racionalno, analitički. Svjestan sam da Hrvatska mora učiniti mnogo toga da postane što je moguće energetski neovisnijom, baš kao i to da je obnovljiva hidroenergija jedna od najekološkijih, no pitam se – zbog čega baš ovdje, zbog čega baš u ovom iznimno očuvanom okolišu kad Hrvatska ima tako mnogo područja na kojima bi izgradnja elektrana bila manje opasna po okoliš, istaknuo nam je temperamentnji Hrašovec, kojeg smo uspjeli, u gustom rasporedu prošlotjedne »Goranske turneje« na kojoj je imao mnoge znanstvene, ali i prijateljske susrete, zaustaviti u Delnicama. Sudeći po kontaktima u tom gradu, uistinu djeluje kao da je stanovnik središnjeg goranskog grada, a ne hrvatske metropole.
No, ono što vrlo brzo može relativizirati, ili razvodniti kad smo već u temi čija je glavna preokupacija voda, cijelu priču je – Munjara. Živopisna elektrana koja je Skrad 1922. priključila na tada u Hrvatskoj baš i ne pretjerano rasprostranjenu elektromrežu. Taj neveliki pogon, koji za nekoliko godina slavi stoljeće rada, ima instaliranu snagu od 1,7 MW, odnosno pogone od 0,9 MW i 0,8 MW koji su rekordnu godišnju proizvodnju od 9,4 GWh ostvarili prije tridesetak godina. Istina, ona danas djeluje poput integralnog dijela prirode, no u svakom je slučaju tehničko ostvarenje koje svakako, u ekstremnim situacijama može bit prijetnja, potencijalni izvor zagađenja koji bi značajno mogao narušiti ekološku ravnotežu Curka, Kupice i Kupe.
Najčišća energija
– Ma naravno, pa beskrajno cijenimo prirodu, beskrajno cijenimo ekološke posebitosti tog dijela Gorskog kotara, no naš je posao proizvodnja električne energije. A upravo plato smješten nekoliko stotina metara nizvodno od Munjare je idealan za instaliranje dvije mini elektrane i za proizvodnju električne energije. Zahvat je to koji će omogućiti srednju godišnju proizvodnju električne energije od 1,6 GWh te smanjiti uporabu fosilnih goriva i utjecaja koje oni stvaraju. Ono čime smo se posebno vodili bila je mogućnost da dođemo do nove, čiste energije bez da ma na koji način zadiremo u prirodu. Voda koju ćemo koristiti uzimat će se s ispusta Munjare, putem cijevi promjera 1400 mm i dužine 650 metara. Dovesti će se do naše prve elektrane te proizvesti toliko potrebnu električnu energiju na najekološkiji i najekonomičniji mogući način, istaknuo nam je Danko Potkonjak, jedan od suvlasnika tvrtke investitora.
Istina, s obzirom na prijašnja iskustva, baš kao i sve naglašeniju turističku orijentaciju Gorskog kotara posebno anticipiranu kroz strateške planove TZ Kvarnera, postavlja se logično pitanje koje je toliko uzbudilo i francuske biologe – pa Hrvatska ima toliki hidropotencijal zašto baš ovdje, pa elektrane se mogu graditi i drugdje.
– Pa i nije baš tako. Ponavljam i sami smo veliki zaljubljenici u Gorski kotar i njegovu prirodu, u njegovu ekološku ravnotežu tako da smo u pripremi dobivanja dozvola napravili iznimno sadržajni »Elaborat zaštite okoliša u postupku ocjene o potrebi procjene utjecaja zahvata na okoliš«. Inzistirali smo da se tijekom izgradnje i kasnije eksploatacije vodi permanentni nadzor od strane ekoloških profesionalca, kako ni na koji način ne bismo naudili ma kojem segmentu prirode, pa tako ni zaštićenim kukcima. Ali područje na kojem je planirana gradnja ne ide u red zakonski zaštićene prirode tako da je sve što smo planirali raditi tamo i – moguće, dodao je Potkonjak.
Korana je zaštićena
Da, i u pravu je jer velik dio Hrvatske, s razlogom, ima određeni stupanj zaštite zbog čega na njemu nije moguća gradnja, posebno ne postrojenja kao što su elektrane.
Zadnji korak prema dobivanju lokacijske i kasnije građevinske dozvole invesitorima je svojim potpisom omogućila Anamarija Matak, načelnica Sektora za procjenu utjecaja na okoliš i industrijsko onečišćenje, Ministarstva zaštite okoliša i prirode Republike Hrvatske. Dokument o neškodljivom uklapanju u prirodu ovjeren je lani, 25. kolovoza.
– Obožavam Gorski kotar, uključuje se u razgovor Zvonko Vrhovski, još jedan od članova tvrtke investitora, a uistinu ga i jako dobro poznajem jer sam kao djelatnik opatijskog Elektroprenosa u njemu radio u čitavom nizu navrata tako da bi zadnje što bih napravio bila povreda njegove predivne prirode. Uostalom, istraživali smo brojne lokacije za izgradnju elektrana. Zainteresirani smo bili primjerice i za Koranu o čijem hidropotencijalu svjedoče i brojne mlinice, no riječ je o zaštićenom području na kojem gradnja nije moguća. A na području Zelenog vira, odnosno Curka jeste, a bez da se naruši ma koji element prirode. O čemu govorimo – pa na tom području već postoje dva manja postrojenja, a mi ćemo koristiti baš isti izvor energije. Ako je dakle danas na tom području ekološki sklad, bit će i nakon izgradnje Curka I i II. To su uostalom pokazale sve studije koje smo napravili. Sama izgradnja može dovesti do privremenih poremećaja, no mi ćemo i u toj fazi učiniti baš sve da ma kakvih problema ne bude ni tad, naglašava Vrhovski.
A gdje se ono dodiruju skrb za ekologiju i želja da se živi i radi putem proizvodnje tako potrebne električne energije? U svojevrsnim birokratskim prijeporima. Kako ističe Potkonjak ostvarili su odličnu suradnju s čelnim ljudima općine Skrad gdje se nalazi početni dio nove investicije, odnosno Grada Delnice na čijem će teritoriju biti postavljene same elektrane, no kad se krene u »više sfere politike«, mnogo toga zapinje.
– Do sada smo potrošili oko 2,5 milijuna kuna, a ukupna investicija bi trebala iznositi po prilici 15 milijuna kuna. Da bismo došli u posjed zemljišta morali smo potpisati čak 70 kupoprodajnih ugovora, a ne nalaze se baš svi vlasnici ni u Gorskom kotaru, ma ni u Hrvatskoj. Učinili smo goleme napore da dođemo do lokacijske dozvole koja nam je izdana u veljači, da bi se danas javili glasovi iz HEP-a prema kojima se da naslutiti kako će nas skoro pa ucjenjivati golemom investicijom, spominje se čak 10 milijuna kuna, u obnovu goranske elektromreže! Možete li vi to zamisliti – činiš goleme napore svake vrste, uklopiš se u energetsku strategiju donesenu prije nekoliko godina koja upravo u ovakvim elektranama vidi energetski i ekološki optimum, da bi na kraju došlo do glasova, koji ističem nisu konkretizirani, ali su najavljeni, prema kojima bi se cijena investicije mogla skoro udvostručiti! Pa gdje je tu ima bilo kakva, a ne samo ekonomske logike, pita se Potkonjak.
Ekonomski dakle gledano povrat investicije, ostane li u zoni 15 milijuna kuna, je 15 godina. Ono što pak takva postrojenja karakterizira, a riječ je o poptuno automatiziranim pogonima koji traže samo povremeni ljudski nadzor, kao dobru investiciju je njihov dugovječni prinos s minimalnim ulaganjima.
Jakovac: Da ne bu – gore
– Ponavljam, kao znanstveniku mi je apsolutno jasno da nam je težnja k energetskoj neovisnosti obaveza, jasan mi je i status područja na kojem se misli graditi, no jednako tako, a progovaram opet kao znanstvenik čiji je dio rada usmjeren i na proučavanje zaštićenih vrsta, pa tako i kukaca izražavam strah da će se ekološki taj dio prirode ipak narušiti, odnosno, da se izrazim ekonomskim rječnikom, da će šteta po prirodu i potencijalni nestanak obalčara biti veća od proizvedenom energijom dobivene zarade. Kažem, ne pada mi na na pamet pokretati ma kakve prosvjedne akcije, no poručujem investitorima da ćemo budno pratiti svaki njihov korak te da ćemo, burno kao znanstvenici i zaljubljenici u ovaj dio hrvatske prirode, jednako tako reagirati dođe li ma do i najmanjeg problema, zaključuje Hrašovec.
Razgovor, baš kao što to nalažu i pravila novinarskog zanata, između obje, ili više strana, najbolji je ipak lijek za stvaranje prijeko potrebnog razumijevanja. Uostalom, investitori u elektranu su najavili kako imaju u planu rekonstruirati određene prometnice te kako su već krenuli s čelništvom lokalne zajednice u osmišljavanje investicija koje će ići upravo na ruku zaljubljenicima u prirodu, pa tako i ribičima. Stoga, čini se da sporova, nesporazuma, ma kakvih ekoloških poremećaja ne bi smjelo biti.
Mada, kako je ribočuvar Jakovac zaključio:
– Isto nikad više neće biti. Nadam se samo da ne bu – gore!
