ZAGREB  Ministarstvo vanjskih i europskih poslova ponovno, nakon četiri godine, revitalizira Upravu za strateške i sigurnosne poslove, kolokvijalno poznatu od nazivom Sedma uprava. Kako se radi o instituciji koja je jedan oblik tajne službe, obavještajni sektor, ali i dio političke scene, nezadovoljan je naglim rješenjem Ministarstva.

Sama uprava koja se bavi »strateškim i sigurnosnim poslovima« ukinuta je 2012. godine uredbom tadašnje ministrice Vesne Pusić. No, upućeni govore kako već kroz 2000.  godine ta Uprava nije djelovala onako kako je to radila kroz devedesete, kad je faktički bila posebna obavještajna služba. Više se tu radilo o klasičnim sigurnosnim poslovima, a manje o diplomatskoj špijunaži. Kojom se sve države bave, ali je veliki tabu kad je u pitanju javnost.  Kakav je sad unutarnji preustroj Ministarstva vanjskih i europskih poslova i koliku obavještajnu ulogu će imati »Sedma uprava« za sada se službeno nikako ne može znati. Naime, u samo jednom objavljenom članku koji se unutar Uredbe o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva vanjskih i europskih poslova odnosi na ovo tijelo, piše tek da »Uprava za strateške i sigurnosne poslove nadležna je ustrojstvena jedinica Ministarstva zadužena za poslove sigurnosti u službi vanjskih poslova, te obavlja i druge poslove iz svog djelokruga«. Ovi »drugi poslovi« ostavljaju popriličnu širinu djelovanja, a članci 87. do 105., koji detaljno pojašnjavaju i sam ustroj i djelovanje ove Uprave, proglašeni su tajnima te nisu objavljeni u Narodnim novinama. Ukratko, javnost ne može znati kakvi su planovi MVEP-a s ovim povratkom nečega što je u devedesetima bila jedna od najtajnijih domaćih obavještajnih službi.

U trenutačnom obavještajnom aparatu nisu sretni ovakavom odlukom, odnosno mogućnošću stvaranja paralelne tajne službe, koja bi bila svojevrsna konkurencija i SOA-i i VSOA-i. Glasine govore kako niti dio vladajućih nije najsretniji s ovakvim ad hoc rješenjem MVEP-a. Naime, nekakav načelan dogovor bio je da se najprije napravi Strategija nacionalne sigurnosti, na osnovi koje bi se radile promjene i u obavještajnom sustavu.

Stvaranjem potencijalne diplomatske špijunske agencije, to se izigralo, a nezadovoljstvo je tim veće jer Zakon o sigurnosno-obavještajnom sustavu uopće ne spominje diplomatsku tajnu službu. Tako da bi ovo mogao biti prvi dio obavještajnog sustava koji nije pod direktnim nadzorom premijera i predsjednice, već mu je ministar vanjskih poslova izravni nadređeni. Očekivano je da takav sustav nikako ne može odgovarati trenutačnom obavještajnom ustroju, od Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost do pojedinačnih službi, ali niti djelu političkog establišmenta koji smatra da se odnosi unutar obavještajnog sustava moraju bolje i preciznije urediti.

Službene informacije o Upravi za strateške i sigurnosne poslove nismo mogli dobiti, jer su članci koji definiraju tajni. Kuloarima se širi priča kako je ovaj novi ustroj izuzetno blizak onom iz devedesetih, no tek bi reakcija predsjednice i premijera države mogle pokazati radi li se zbilja o razvijanju paralelnog obavještajnog sustava.