MJESEC DANA POSLIJE Saša Pavlić ne želi šutjeti: Dragi moj narode, stvari treba dovršavati! / Novi list
Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 30° 2
Sutra: 27° 31° 1
17. kolovoza 2018.
Čovjek s križem

MJESEC DANA POSLIJE Saša Pavlić ne želi šutjeti: Dragi moj narode, stvari treba dovršavati!

Foto: Darko JELINEK
Foto: Darko JELINEK
Autor:
Objavljeno: 13. svibanj 2018. u 13:20 2018-05-13T13:20:00+02:00

Nora, Jana i Mate su preživjeli Lex agrokor, nekoliko glasanja o povjerenju Vladi, skoro cijelo prvenstvo HNL-a, Zimsku olimpijadu u Koreji, preživjet će i sada aktualnu situaciju sa mailovima Martine Dalić, Euroviziju i svjetsko prvenstvo u nogometu u Rusiji, sve ono što je za većinu ljudi u Hrvatskoj bitnije od njihovih života. A onda će se početi gasiti

 

Mjesec dana nakon što je Saša Pavlić prehodao skoro 200 kilometara iz Rijeke prema Zagrebu kako bi Vladi prenio poruku da 'ne može biti novca za polovne avione, a ne biti za bolesnu djecu', a da se potom niti nakon sastanka s premijerom baš ništa nije dogodilo, ovaj čovjek s križem napisao je otvoreno pismo koje prenosimo u cijelosti:

  Trebam li šutjeti

  Rekao sam da se više neću javljati, oni su jači, ne možeš brate sam protiv Saurona i Morodora, ti si svoje napravio, probao si ali ne ide, imaš i svoga posla - sve to sam si izgovarao u ovih nešto više od mjesec dana, ali sve se svodi na isto - praviti se da ne vidim, „praviti“ - jer vidim i osjećam, osjećam svaku poruku mame Ane, Mirjane, Marine, Suzane, Lane... tate Josipa, Ivana...Možda da ih blokam ili mjutam, pa neću čitati više njihove poruke i neću znati što se događa sa Matom, Norom, Janom...tako se nekako i oni u stvari osjećaju – mjutano i izolirano od većine, jer većini brzo dosade teške teme, kad završi hype ljudi se brže-bolje vraćaju u rutinu, bez obzira što se riješenje nije našlo, bez obzira na tugu, bol i osjećaj beznađa koji je ostao, nešto kao poslije koncerta kada na travnjaku ostane svo ono smeće: „Neka ga čisti netko drugi, ne zanima nas, mi idemo doma, zabavili smo se.“, kažu partijaneri.

   Najlakše je šutjeti, stisnuti mute, filtrirati ono što nam ne odgovara, ali samo do onoga trenutka kada se mi nađemo u poziciji da nama nešto treba, pa shvatimo da smo sada mi oni koji smo na mute drugima.

   Dragi moj narode stvari treba dovršavati

  Ovdje je nekako normalno započeti kuću i nikada je ne dovršiti, takvo nekako stanje uma dovelo je do situacije da imamo dvadesetero mališana i još toliko odraslih sa spinalnom mišićnom atrofijom koji, uz sva nastojanja, i dalje nisu dobila niti Spinrazu, niti su uključeni u kliničko ispitivanje lijeka tvrtke Roche. Lijek Spinraza je stavljen na listu lijekova HZZOa, ali uz tolika ograničenja da ga ovih 20 mališana i još toliko odraslih neće primiti.

   Većini je možda promakla vijest da je eto australska Vlada neki dan uplatila u zdravstveni fond nekoliko stotina milijuna dolara za liječenje SMA Spinrazom, a australski ministar zdravstva Greg Hunt, okružen sretnim roditeljima i djecom, izjavljuje da nije stvar u novcu nego u nadi, potencijalu i mogućnosti! I ne, ni oni nisu stavili ograničenje na djecu na respiratoru.

 

 

  

 

   Omiljena pak rečenica našeg ministra zdravstva Kujundžića, koju smo i mi čuli na sastanku u Vladi, jest da je on nebrojeno puta morao ljudima priopćiti najtužnije vijesti, te da se, nažalost, nebrojeno mnogo puta susreo sa smrću. Dragi moj ministre, u slučaju oboljelih od mišićne atrofije to ne treba biti tako, ova djeca imaju šansu i imaju mogućnost, poput djece s istom dijagnozom u Australiji, Sloveniji; Njemačkoj… Lijek im je nadohvat ruke i samo ih administrativna odluka političara dijeli od toga da žive. Spinraza zaustavlja daljnju progresiju bolesti, bila djeca na respiratoru, ili ne.

 

 

 

   Naši ljudi također imaju naviku okrivljavati političare za sve. Dok god ih imamo, narod za ništa nije niti kriv, niti odgovoran.

   „Što god učiniste jednom od moje najmanje braće, meni učiniste.“

   Sad kako je došlo proljeće stižu pozivi za razno razna „hodanja“, dok neki hodaju „Za život“, drugi pak „Za slobodu“ ovim klincima vrijeme ističe i to brzo, ostaju i bez slobode i bez života. Ne vidim smisla u hodu za život, ako rođenu djecu ostavljamo da bespomoćno umiru i pravimo se da nas se njihov problem ne tiče, isto tako ta djeca su ostala bez slobode izbora, za njih je netko drugi odlučio hoće li ili neće živjeti. Pozivam sve hodače da se u svojim šetnjama i obraćanjima sjete i ovih 20 mališana koji bespomoćno čekaju kada će atrofija stići i njihovo srce.

 

 

 

 

 

      U ovih mjesec dana imali smo još jednu tragičnu priču, onu malog Alfija Evansa iz Velike Britanije. To je priča koja je parala srca svih do kojih je došla, sa detaljima te tragične priče svi smo upoznati, cijeli svijet je upoznat, a mene i dalje muči jedno veliko pitanje: Kako razumijeti to da se Mate, Nora, Jana i njih još 17 nalaze u istoj situaciji, samo što oni umiru daleko od kamera i sporijom progresijom?

   Oni umiru, iako lijek postoji, a Rimska bolnica ne šalje helihopter po njih, Papa ne twita o mjima, svjetski mediji također za njih ne znaju niti se zanimaju, o njima se ne raspravlja, osim tu i tamo, kada roditelji, izbezumljeni od svega što im se događa, ne dođu na Markov trg sa djecom u kolicima.

    Nora, Jana i Mate su preživjeli Lex agrokor, nekoliko glasanja o povjerenju Vladi, skoro cijelo prvenstvo HNL-a, Zimsku olimpijadu u Koreji, preživjet će i sada aktualnu situaciju sa mailovima Martine Dalić, Euroviziju i svjetsko prvenstvo u nogometu u Rusiji, sve ono što je za većinu ljudi u Hrvatskoj bitnije od njihovih života. A onda će se početi gasiti jedan po jedan, jer njihova tijela bez pomoći Spinraze neće moći funkcionirati i da, tada kada prvi od njih ode ćete zaplakati, a ministar će reći da je to splet tužnih okolnosti kojima je nazočio tisućama puta.

Tako ne treba biti.

Ljudi stvari treba dovršavati.

U ovom slučaju #spinrazazasve

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka