Izgleda da je jednostavnije od bilo kakvih reformi – povećati cijenu. Ionako zasad prolazi sve što vlast radi
Ljeto je, bez sumnje, u principu najbezbrižnije doba godine. Vrijeme odmora, vrijeme ulica punih ljudi iskreno sretnih da su tu, u Hrvatskoj, vrijeme laganijih i još lakših odluka i poteza. Dakle, idealno vrijeme za uživanje. Ili za napraviti grešku koja će se, u najboljem slučaju, popravljati godinama.
U hrvatskoj politici ljeta u zadnje vrijeme nisu bila takva. Posljednja dva, pače, bila su toliko frenetična da je nacija vjerojatno na rubu razvijanja neke vrste PTSP-a. Ili ga je, zapravo, već razvila, sudeći po brojkama iz posljednje ankete u kojoj raste podrška Vladi, a koje se mogu sažeti u rečenicu: »Neka rade što hoće, samo da ne moramo opet na izbore«.
Ljeto 2015. godine, sjećate se, bilo je obilježeno kampanjom Karamarka i Milanovića, prošlo ljeto padom Vlade i dolaskom Plenkovića i olakost i bezbrižnost su se događali negdje drugdje.Sad, međutim, kad imamo »stabilnu većinu«, sindrom olakosti poput laganog parfema kao da počinje obavijati društvo.A trebali bi zvoniti svi alarmi.
Filozofija crkavanja za početnike
O HDZ-ovoj višefrontnoj ofenzivi na svaku postojeću oporbu u institucijama i općenito društvu već se posljednjih tjedana naveliko pisalo i govorilo u dijelu medijske scene koja još uvijek pokušava ozbiljno obavljati svoj posao. No, ovdje se ne radi o tome – u udaru na pravobraniteljicu za djecu, ili upornom, dugotrajnom i gotovo očajničkom pokušaju vlasti da prljavština iz Agrokora ne počne kuljati prema van i sličnim majstorijama iz Plenkovićevog šešira. Nema tu parfema olakosti, jasno je da se radi o gorkim problemima iz kojih će se opet trebati čupati godinama, kad se, jednom, idila u stožernoj hrvatskoj stranci pretvori u močvaru obračuna iz koje će letjeti katran i perje. Kako to već tamo obično biva kad se oćuti vonj nadolazećeg poraza.
Olakost je vezana za politike i ideje koje se tiču doslovnog svačijeg života i svačijeg džepa.»Superhik porezna reforma« kojom su bogati postali bogatiji, a siromašni ostali na istom iščekujući poskupljenja, tako je bila dosta dobar uvod u ono što bi se uskoro moglo događati kad se prijeđe s olakih i opuštenih riječi na djela.
Sindrom olakosti nije ograničen samo na jednog ministra i jednog guvernera. O, ne, mnogo je to šira pojava. Kolektivni ugovori u javnim i državnim službama, recimo, prestaju vrijediti za tri tjedna. Neka logika nalaže da su pregovori sa sindikatima o novim ugovorima već završeni i da se čeka samo svečano potpisivanje (ili generalni štrajk – ovisno o ishodu). Ne, Vlada ih još nije ni započela. Racionalnija teorija o tome zašto to (ne) rade je ona da pokušavaju sindikate dovesti u vremenski škripac pa »izboksati« bolji (čitaj, jefitniji) sporazum. A možda im se samo ne da. Ljeto je, tko bi se sad znojio s Vilimom Ribićem?Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, nadalje, prije dvije godine je izdvojen iz državne riznice. Jer, eto, rastu dugovi u zdravstvu pa očito izdvajanje nije dalo rezultata. Ali, sad se vidi da dugovi rastu prvenstveno zbog toga jer država ne izvršava svoje obaveze. A kad vratimo HZZO u riznicu (što se očito sprema nakon olake izmjene ideja između Ivana Šukera i Zdravka Marića) – onda se neće vidjeti tok novca. Čisti win-win.
Ministar zdravstva Milan Kujundžić tako, primjerice na opasku o tome da će ljudi sigurno biti protiv poskupljenja zdravstvenih usluga koje se najavljuju kaže: – Većina misli da im to pripada po nekoj duhovnoj kategoriji, ili socijalnoj ili državnoj… Vidite, to je nerealno, pričao je ministar u emisiji »Nedjeljom u dva« i tako zapravo po prvi put javno doveo u pitanje i ontološke postavke javnog zdravstva. Jasno je, pritom, da je istina i da je problem (i to širi od granica Hrvatske) ono što je naveo u nastavku odgovora: »Skupi lijekovi će do 2025. godine poskupjeti za 500 posto, svi ćemo to htjeti za sebe i svoju obitelj, a tko će to platiti? Trebamo se gledati u oči i razgovarati u realnom svijetu, a ne populistički«.
No, olako dovođenje u pitanje samog prava na zdravstvenu zaštitu je malo opasnija igra. Jer, podsjetimo se, osim osnovnog zdravstvenog osiguranja, koje nije besplatno, već se financira iz naših plaća, već imamo i dopunsko, a kani se uvesti i dodatno zdravstveno osiguranje. Plaćaju se i participacije na postupke, na boravak u bolnici, na lijekove.
I nije dovoljno.
Pa nije vrag da je sustav toliko racionalno postavljen da nema ama baš nikakvih mogućnosti za uštede, što sugerira olaka ministrova filozofska predigra o pravu na zdravstvo. Nije vrag da su baš sve iznimke od plaćanja zdravstvenog osiguranja toliko racionalno postavljene da se i tu ne može uštedjeti koja kuna? Bit će ipak prije da je jednostavnije od bilo kakvih reformi – povećati cijenu. Ionako zasad sve što vlast radi prolazi, pa ako je Plenkoviću uspjelo zbog Agrokora srušiti svoju Vladu i povećati potporu u javnosti – zašto Kujundžiću ne bi prošlo poskupljenje zdravstvenih usluga uz malo filozofije umjesto reformi?
Jasno, kad se krene s pričom o zdravstvu kao »robi na tržištu«, daljnji put je vrlo izvjestan. Kao i sve drugo, postojat će ponuda za siromašne i bogatije, a jaz imeđu kvalitete usluge će se vremenom samo povećavati.»Neka crknu«, rečenica je jedne bivše ministrice koja nekako dobro izgleda baš na ovom mjestu.
Sedamdesete su nove dvadesete
Jednaki parfem olakosti kakav izbija iz light filozofske opakse ministra o javnom zdravstvu, širi se i oko guvernera Hrvatske narodne banke Borisa Vujčića.»Bit ćemo starije stanovništvo i morat ćemo duže raditi. Ne samo da smo stariji nego smo i zdraviji u prosjeku i dulje živimo, pa zašto ne bismo dulje radili? Ne treba se toga bojati, niti se tome opirati. To jest u interesu svih nas«, kazao je guverner u razgovoru za Novu TV (jel’ ih to kamere čine ovako bezbrižnima?).
Stvarno, zašto ne? Zašto ne bi produžili radni vijek na sedamdesetak godina? Ljudi doista jesu sve duže vitalni i to se čini kao logičan korak. Ali, samo kad se udahne miris olakosti koji se očito ovog ljeta širi domaćim političkim krugovima kad govore o najozbiljnijim i najtežim pitanjima Hrvatske danas, poput zdravstvenog i mirovinskog sustava.
Nije problem, ne treba sumnjati, raditi u sustavu HNB-a do sedamdesete godine. Ali, što je sa svima ostalima kojima radno mjesto ne čine zagrebačka palača, biznis klasa i svjetski hoteli?Hrvatski zakoni su, kad su u pitanju radnici, skoro pa divni.
Stvarnost je, međutim, sve osim divna. Zakoni se ne poštuju. Radnici se izrabljuju i maltretiraju. Vođenje agencije za rentanje radnika je jedan od unosnijih poslova. Plaće su niske. Prava opcionalna. Sudovi u pravilu na strani gazde, ako ikad i donesu pravorijek.O čemu, pobogu, priča Vujčić? Je li moguće da stakleno zvono pod kojim živi ima baš tako neprozirne stijenke?Ili će biti da je, slično kao i u slučaju ministra zdravstva, jednostavno puno lakše produljiti radni vijek nego reformirati škripavi mirovinski sustav? Suzbiti iznimke previsokih penzija? Ma ne, ovako je puno jednostavnije: duže se radi i duže uplaćuje u fond, a onda i kraće koristi pravo na mirovinu…
Kad se stvari ovako poslože, pa još na njih doda prstohvat olakosti koja je očito »u điru«, može se slobodno kazati kako aktualna politička i ekonomska vlast očekuje da Hrvati više i duže rade, a novce koje za to dobiju potroše na liječenje.Nakon nekog vremena, kad država vrhunskim upravljanjem tako prikupljenog novca opet uđe u probleme, jamačno će se pojaviti ministar koji će divaniti: – Većina misli da im to pripada po nekoj duhovnoj kategoriji, ili socijalnoj ili državnoj… Vidite, to je nerealno.A tema će biti – mirovine.
