Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 25° 4
Sutra: 20° 23° 17
21. srpnja 2018.
U igri veliki igrači

LNG U RALJAMA POLITIKE Kako se jedan energetski projekt pretvorio u mjesto političkog sukoba

LNG terminal u raljama politike / Foto REUTERS
LNG terminal u raljama politike / Foto REUTERS
Autor:
Objavljeno: 23. ožujak 2018. u 7:02 2018-03-23T07:02:18+01:00

Niti jedna od sukobljenih strana nije se potrudila javnosti dati jasne odgovore na ključna pitanja – treba li Hrvatskoj LNG terminal ili ne, kolikog kapaciteta i s kojom tehnologijom

Projekt izgradnje terminala za ukapljeni prirodni plin (LNG) na Krku, umjesto energetskog i ekonomskog, pretvorio se prvenstveno u političko pitanje i nadmetanje suprotstavljenih strana u ostvarivanju svojih interesa, kako na globalnoj, tako i na lokalnoj razini. I to do te mjere da se glas onih koje bi ponajprije trebalo slušati – stručnjaka iz područja energetike, ekonomije i ekologije, kao i profesionalaca koji imaju iskustva s LNG terminalima, bilo plutajućim ili fiksnim, praktički više i ne čuje. Osim u sporadičnim medijskim istupima, koji, međutim, teško mogu nadglasati političku viku oko terminala.

Argumenti, znanstveni podaci, iskustva drugih zemalja, sve to je palo u drugi plan, a stvari se, globalno, svode na sad već posve otvorenu borbu između strateških interesa Rusije i SAD-a, te sukob između Kvarnera i Zagreba.

Rusi su protiv izgradnje bilo kakvog LNG terminala na Krku, koji bi imalo ugrozio njihov primat i gotovo pa monopol na izvoz plina u Europu. Amerikanci, pak, da pojednostavimo do kraja, žele LNG terminal u što kraćem roku, kako bi američki plin dobio novu točku za prodor na europsko tržište, pa im je apsolutno u ineteresu da se izgradi plutajući terminal, zbog kraćih rokova izgradnje, te bržeg početka i nižih troškova eksploatacije, što u konačnici donose i konkurentiju krajnju cijenu njihovog plina na tržištu.

Američki ambasador u Hrvatskoj Robert Kohorst posve neuvijeno je još u veljači LNG na Krku ocijenio prioritetom ne samo za Hrvatsku, nego i cijelu Europu, a istom prigodom je koordinatorica za međunarodna energetska pitanja američkog State Departmenta Sue Saarnio obećala tehnološku pomoć SAD-a, sve kako bi se ojačala energetska sigurnost Europske unije diversifikacijom opskrbe, iako je posve jasno da njih dvoje zastupaju prvenstveno interese vlastite zemlje. A da taj interes nije mali, govori i podatak da je čak i predsjednik SAD-a Donald Trump pri susretu s hrvatskom predsjednicom prošle godine govorio o LNG terminalu. Kohorst je i veći dio svog nedavnog posjeta Rijeci i sastanka s Primorsko-goranskim županom Zlatkom Komadinom te riječkim gradonačelnikom Vojkom Obersnelom posvetio upravo razgovorima o LNG terminalu. Gradnju plutajućeg terminala izravno podržava i EU uvrstivši ga na listu prioritetnih projekata, te dodijevši preko sto milijuna eura za realizaciju projekta.

Lokalne snage optužuju Vladu

Da ni Rusi ne sjede skrštenih ruku, ukazuje i nedavno uključivanje Gasfina u cijelu priču, tvrtke koja blisko surađuje s ruskim gigantom Gazpromom, što je nedavno potvrdio i čelnik Gasfina Davor Grčević. Gasfin je sa svojom otkupio sto milijuna eura potraživanja koja je Hypo banka imala prema Dina Petrokemiji i DIOKI-ju, te stekao razlučno, a dijelom već i vlasnička prava na dobrom dijelu zemljišta Dine u Omišlju, na čijem području je bila planirana izgradnja kopnenog terminala, otvorivši usput tvrtku-kćer Trans LNG.

Gasfin sada Vladi nudi izgradnju kopnenog terminala, ali relativno malog kapaciteta, oko dvije milijarde metara kubičnih plina godišnje, koji bi gradio upravo Trans LNG na čijem čelu je direktor Mladen Antunović, biši direktor LNG Hrvatska, iz vremena dok je ta državna tvrtka na Krku planirala kopneni, a ne plutajući terminal. Uz Gasfin, odnosno Trans LNG, međutim, odmah su se pojavile kontroverze, budući da se Trans LNG pojavljuje na zaglavlju neovisne Studije utjecaja na okoliš plutajućeg LNG-a koju je naručila Udruga Eko Kvarner, čime je neovisnost te studije uvelike kompromitirana.

O sudbini terminala odlučivat će veliki igrači

Konačna odluka o gradnji LNG terminala ovisi, službeno, o interesu zakupaca kapaciteta terminala, kao i o interesu potencijalnih ulagača, budućih suvlasnika terminala. Iako načelni interes za jedno i drugo postoji, o sudbini terminala uvelike će odlučivati i interesi već spomenutih Rusa i Amerikanaca, ali i drugih velikih igrača poput Njemačke. Nijemci su imali glavnu ulogu i u projektu gradnje golemog kopnenog terminala u Omišlju koji je planirala tvrtka Adria LNG u kojoj su glavnu riječ imali njemački energetski divovi E.ON i RWE, koji su na kraju od svega odustali, zbog neisplativosti. Slučajno ili ne, baš nekako u to vrijeme kada je bila pri kraju izgradnja Sjevernog toka, plinovoda koji Njemačku izravno povezuje s Rusijom, a upravo E.ON je imao jednu od ključnih uloga u tom projektu.

Dok globalni divovi igraju svoje igre oko krčkog LNG terminala, na domaćoj sceni pokrenut je totalni rat na relaciji Kvarner – Zagreb. S jedne strane lokalna zajednica, koju predvode župan Zlatko Komadina i omišaljska načelnica Mirela Ahmetović, uz podršku svekolike političke i javne scene, žestoko se protivi plutajućem terminalu, i zahtijeva izgradnju kopnenog, s tehnologijom koja bi umjesto topline mora za uplinjavanje LNG-a koristila izrgaranje plina, dok s druge Vlada na čelu s premijerom Andrejem Plenkovićem, plutajući LNG proglašava nacionalnim strateškim projektom, pripremajući čak i poseban zakon (Lex LNG) kojim bi se ubrzala njegova realizacija i preskočili određeni koraci u birokratskoj proceduri.

Lokalne snage, prvenstveno načelnica Ahmetović, teško optužuju Vladu, i to za kršenje Ustava i niza zakona. Ahmetović je prošlog tjedna, nakon sjednice na kojoj je Povjerenstvo za procjenu utjecaja na okoliš plutajućeg terminala Studiju utjecaja na okoliš proglasilo prihvatljivom, najavila pokretanje sudskih postupaka pred Upravnim sudom, dodavši kako će najvjerojatnije pokrenuti i postupak pred Ustavnim sudom, kada Lex LNG bude izglasan.

I župan Komadina i brojni drugi akteri političke scene na Kvarneru, premijera i Vladu optužuju za ignoriranje stavova lokalne zajednice, a sam projekt plutajućeg terminala smatraju neprihvatljivim, prvenstveno zbog pothlađivanja mora i ispuštanja natrijevog hipoklorita u more, ali i neisplativim, te energetski upitnim. Osim toga, procjenjuju da bi mogao nanijeti veliku štetu turizmu, gospodarski najznačajnijoj djelatnosti na otoku Krku, ugrožavajući time dugoročno opstanak otočnog stanovništva. Pri tom se stvari sve više svode na sukob Mi i Oni, pri čemu se stvara animozitet prema Zagrebu koji nameće svoje odluke, ne mareći za lokalno stanovništvo. U taj su se vlak sad ukrcali i lijevi i desni, što se najbolje moglo vidjeti na nedavnom masovnom prosvjedu protiv LNG terminala održanom na riječkom Korzu.

Plenkovićeve optužbe

Istodobno, protivnike izgradnji plutajućeg terminala premijer Andrej Plenković optužuje za politikantsvo i jeftini populizam, nazivajući ih antieuropskima, te protivnicima hrvatskih nacionalnih interesa, investicija i razvoja. Posebno je SDP-ovce otpužio da »pjevaju nove pjesmice« o LNG-u, kao i Most-ovce koji su s HDZ-om bili zajedno u vladi kada je Europska komisija odobrila 101 milijun eura za projekt.

Cijela se polemika vodi javno, putem medija, pri čemu se više ne biraju riječi ni sredstva, a sve to moglo se izbjeći da se na vrijeme započelo s dijalogom, te s otvorenim kartama izašlo u javnost. Prve i najveće greške u koracima napravili su Vlada i resorna ministarstva. Kao prvo, nikada nisu do kraja razjasnili zbog čega se od kopnenog prešlo na plutajući LNG, osim dijela koji je svakome jasan – plutajući je jeftiniji i prije će početi s radom. Nisu objasnili niti zašto uopće Hrvatskoj treba LNG terminal, tko će preko njega uvoziti prirodni plin, te za čije potrebe. Jednako kao što nikad nisu predstavili studije isplativosti projekta, niti definirali što će od svega imati lokalna zajednica.

Problematična je i odluka o izgradnji terminala u dvije faze, prvo plutajući, a kasnije i fiksni, bez ikakvih jamstava da će fiksni ikada doista biti izgrađen. U stvarnosti je riječ o posve novom projektu, jer je terminal plutajući, a ne fiksni, te umjesto izgaranja plina za uplinjavanje LNG-a koristi toplinu mora, no Vlada je odlučila kako je riječ o nadopuni postojećeg projekta prvom fazom, što možda olakšava proceduru, ali teško da može ulijevati povjerenje. Jednako kao i Studija utjecaja na okoliš, službeno nadopuna postojeće Studije, iako je jasno da je trebalo izraditi posve novu i daleko sveobuhvatniju studiju, uz širu javnu raspravu u koju bi bio uključen veći broj stručnjaka iz Hrvatske i svijeta. Jednostavno, javnosti je ponuđeno premalo podataka da bi bilo tko mogao donijeti jasan i nedvosmislen zaključak o projektu.

Pored toga, u Vladi su morali biti svjesni da jedino uz dogovor i partnerski odnos s lokalnom zajednicom projekt može biti realiziran, uz ovu ili onu tehnologiju. Lokalnoj zajednici, valja to otvoreno reći, Vlada je trebala ponuditi i daleko veće koristi nego što osiguravaju važeći zakonski propisi. Sada to pokušava ispraviti najavljenim izmjenama Zakona o tržištu plinom, kojima bi se Općini Omišalj osigurao nešto veći prihod tijekom eksploatacije terminala, no sve je to »too little, too late«, premalo i prekasno.

Greške je radila i druga strana, poput župana Komadine koji je u više navrata mijenjao stavove o izgradnji LNG terminala, bio da je riječ o plutajućem ili fiksnom, unoseći time dodatnu konfuziju, a trebalo je i jasnije definirati koristi koje bi lokalna zajednica od terminala morala imati.

Niti jedna od sukobljenih strana (iako je to u prvom redu trebala učiniti Vlada) nije se pritom potrudila javnosti dati jasne odgovore na ključna pitanja – treba li Hrvatskoj LNG terminal ili ne, kolikog kapaciteta i s kojom tehnologijom.

Na prvo pitanje argumenata je daleko više za, nego protiv. Hrvatska proizvodnja plina već godinama je u opadanju, budući da su najvažnija plinska nalazišta već dobrano iscrpljena, a novih istraživanja i ulaganja u proizvodnju nema. Što zbog ekonomskih razloga, što zbog protivljenja domaće javnosti, istraživanja novih nalazišta su mahom obustavljena, a da krenu već sutra, do početka eksploatacije proteći će desetak godina.

Ovisni o uvoznom plinu

Zbog toga smo, od zemlje koja je još pred koju godinu dvije trećine svojih potreba pokrivala domaćom proizvodnjom, postali sve više ovisni o uvoznom plinu. Već prošle godine, prema procjenama, jer službenih podataka još nema, domaća nalazišta pokrila su tek oko 40 posto potreba. Taj će postotak u idućih nekoliko godina pasti na 25 posto, pa je posve jasno da ćemo plina morati uvoziti sve više. Pri tom Hrvatskoj ne prijeti nestašica plina, nego visoke cijene uvoza, ponajprije zbog toga što su našu zemlju zaobišli svi najvažniji pravci dobave prirodnog plina iz Rusije i drugih zemalja izvoznica. I to ne samo postojeći, nego i planirani. Južni tok i Jadransko-jonski plinovod u kojima je Hrvatska trebala u većoj ili manjoj mjeri sudjelovati otpali su iz planova, a do jugoistočne Europe Rusija namjerava plin dopremati budućim plinovodom preko Crnog mora i Turske, odakle će plinovod najvjerojatnije ići preko Bugarske, Srbije i Mađarske, do Austrije, dok će Hrvatska biti zaobiđena. Novi veliki dobavni pravac prema Europi ruski Gazprom planira izgradnjom druge cijevi Sjevernog toka, do Njemačke i dalje prema drugim državama Srednje Europe.

Hrvatska će se tako i budućnosti, baš kao i sada, nalaziti u poziciji da plin doduše može uvoziti, preko interkonekcija sa Slovenijom i Mađarskom, te Italijom, ali kao praktički zadnja u opskrbnom lancu. To u konačnici znači i najskuplji plin, zbog visokih ukupnih transportnih naknada svih zemalja kroz koje plinovod prolazi.

Sve navedeno govori u prilog izgradnji LNG terminala, jer u tom bi slučaju, iako je ukapljeni prirodni plin s brodova još uvijek u startu nešto skuplji od onoga »iz cijevi«, cijena mogla biti niža, budući da bi tada Hrvatska bila prva, a ne zadnja u ospkrbnom lancu, a ubirala bi i naknade za transport prema drugim tržištima. Osim toga, LNG terminal omogućava pristup daleko većem broju različitih dobavnih pravaca, odnosno diversifikaciju, a time i veću sigurnost opskrbe.

Koliki kapacitet LNG terminala je zaista potreban, pitanje je na koje odgovore investitor treba potražiti na tržištu.

S obzirom na to da je LNG Hrvatska zasad objavio jedino da postoji načelni interes tržišta veći od početnog kapaciteta planiranog terminala od 2,6 milijardi kubika godišnje, ali kako do sad nije sklopljen niti jedan konkretan ugovor za zakup kapaciteta terminala, upitno je koliki će biti stvarni potreban kapacitet.

Koju tehnologiju terminala odabrati? S ekonomske strane plutajući terminal (FSRU) je povoljnije rješenje, jer ne samo da je jeftiniji u izgradnji, nego i u eksploataciji, iako ima problem nemogućnosti povećavanja skladišnog prostora i proizvodnih kapaciteta.

Upitna je, međutim, ekološka strana priče. Možda najbolji odgovor na to pitanje je da odgovora – nema. Kao što su zaključili sudionici Okruglog stola na tu temu održanog u Omišlju, stručnjaci iz Hrvatske, Italije i Slovenije, naprosto je premalo podataka, istraživanja i analiza da se sa sigurnošću može podržati bilo koja tehnologija terminala, bez straha od težih posljedica po okruženje. U takvim okolnostima ne treba čuditi otpor lokalne zajednice prema plutajućem terminalu, pa makar se strahovi na kraju pokazali neopravdanima.

Sve propuste politika sada pokušava pokrpati galamom i međusobnim optužbama, a vrijeme prolazi. Umjesto jasnih ciljeva i razgovorom definiranih načina kako do njih doći, a da sve strane budu barem donekle zadovoljne, imamo strateški državni projekt kojemu se protivi gotovo čitava lokalna zajednica, što teško može biti recept za konačni uspjeh.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka