Maksimalni kapacitet plutajućeg terminala na Krku bit će 2,6 milijardi kubika LNG-a godišnje / Foto Mladen TRINAJSTIĆ
Rok za dostavu ponuda iz natječaja je 29. rujan, a kompletan terminal mora biti dovršen najkasnije krajem 2019. godine, prema roku koji je zadao EU. To znači da bi i prve isporuke plina trebale s Krka dalje prema Europi krenuti 2020. godine
ZAGREB – LNG Hrvatska, državna tvrtka koja vodi projekt budućeg terminala na Krku, objavila je međunarodni natječaj za kupnju broda – plutajućeg terminala (FSRU-a) za prihvat, skladištenje i regasifikaciju ukapljenog prirodnog plina, kao i natječaj za projektiranje i izgradnju pristaništa, priključnog plinovoda i ostale infrastrukture potrebne terminalu. Rok za dostavu ponuda iz oba natječaja je 29. rujan, a čitav terminal mora biti dovršen najkasnije krajem 2019. godine. To je, naime, rok koji nam je, kao sufinancijer, zadao EU, što znači da bi i prve isporuke plina trebale s Krka dalje u Europu krenuti 2020. godine.
Koliko će gradnja terminala odnosno nabava broda koštati, znat će se tek krajem godine, jer bi prvo do kraja rujna trebale stići neobvezujuće, a zatim i obvezujuće ponude, nakon kojih će uslijediti potpisivanje ugovora. Iz tog će razloga i konačna odluka o financiranju biti donesena u prvom kvartalu 2018. godine.
Pregovori s ulagačima
U svijetu postoji 25 plutajućih terminala, pri čemu su brodovi za regasifikaciju uglavnom u najmu, dok Hrvatska, točnije LNG Hrvatska, brod mora kupiti, što je također jedan od uvjeta EU-a. Za tu nam je namjenu iz Bruxellesa odobreno nešto malo manje od 30 posto sredstava, točnije 107 milijuna eura, dok ostatak novca moramo pronaći sami, odnosno u dogovoru s ulagačima. Potencijalni ulagači, ali u veliki, kopneni terminal koji je tada bio planiran, odabrani su još 2015. godine, i s njima se sad pregovara o ulaganju u plutajući, manji terminal. Namjera je da Hrvatska u vlasništvu terminala sudjeluje s najmanje 25 posto udjela, ostatak će pripadati strateškim partnerima, a to su, neslužbene su informacije, europski investicijski energetski fond Marguerite, koji čini šest velikih europskih financijskih institucija, među njima i Europska investicijska banka, drugi je navodni ulagač španjolski Enagas, a treći konzorcij koji drži litavski plutajući terminal.
Iako je postojala ideja da se brod za ponovno uplinjavanje tekućeg plina sagradi i u domaćim brodogradilištima, za eksperimentiranje nema vremena pa će on stići najvjerojatnije iz nekog brodogradilišta u Južnoj Koreji, u kojima se takvi brodovi uglavnom grade. Brod će biti stalno usidren na pristaništu, a uz njega će se vezivati tankeri koji ukapljeni, tekući plin budu dovozili iz zemalja-izvoznica plina.
Kako je za portal energetika-net.com nedavno kazao direktor LNG-a Hrvatska Goran Frančić, iako će maksimalni kapacitet plutajućeg terminala biti 2,6 milijardi kubika godišnje, ide se u kupnju broda većeg, uobičajenog kapaciteta od šest do čak sedam milijardi kubika, što bi nas trebalo koštati manje nego FSRU manjeg, a specifičnog kapaciteta. S vremenom će, ako se bude ulagalo i u povećanje kapaciteta plinovoda, i ovisno o potrebama tržišta, moći biti primljeno i više LNG-a od toga.
Zakup terminala
Već je tijekom 2015. godine proveden i postupak zaprimanja neobvezujućih ponuda za zakup terminala, ali na kopnu. Za zakup je i dalje zainteresirano dvadesetak kompanija koje se bave prodajom plina, najviše za jugoistočnu Europu. Sad je, prije odluke o financiranju u prvom kvartalu iduće godine, potrebno provesti i obvezujući natječaj za zakup kapaciteta na plutajućem terminalu.
Priključni plinovod imat će četiri kilometra zbog čega će država morati ići u djelomično izvlaštenje zemljišta u vlasništvu Dina Petrokemije, uz pravičnu naknadu. Sam FSRU će se nalaziti na pomorskom dobru, no ni izvlaštenje zemljišta na kopnu ne bi trebalo usporiti projekt.
