Silne li su bile najave nove kurikularne reforme. Sjećate se, one koju je radilo pet stotina profesora i nastavnika, one koja je morala djecu naučiti da misle, a ne samo da uče napamet, rasteretiti torbe i glave, te stvoriti samosvjesne ljude za 21. stoljeće.

Rijetko što je tako na prvu loptu dobilo simpatiju javnosti kao priča Borisa Jokića i njegovih suradnika. Izvan i iznad politike, na zdravorazumski način, s kojim, brat bratu, kasnimo već nekoliko dugih desetljeća.

Bilo je to prije samo godinu dana, a kao da je bilo u nekom drugom Svemiru.

Jer, danas kurikularna reforma i priprema naše djece za izazove 21. stoljeća imaju znatno drugačiju aromu od one koja je razmišljala da u lektiru stavi i stihove Johnnya Štulića.

I, apsurdno, razvijajući »svoja tamna jedra na vjetru ko nekad«, kao da je postala najbolja moguća personifikacija svega onoga o čemu je baš Johhny pjevao.

Prije trideset i više godina. U drugoj državi. Drugom sistemu.

A zvuči kao da svakim zarezom opisuju Hrvatsku danas.

Ostaje čekati egzekuciju

Žena ovog sistema, Kolinda Grabar-Kitarović, ovako vidi željenu reformu obrazovanja: »Najbitnije je sazrijevanje, koje je drukčije od rada u tipičnim školama kakve su u Hrvatskoj. Osim što nam treba reforma obrazovanja, trebaju nam i ti tjedni«, kazala je predsjednica nedavno u Udbini. »Ti tjedni« su eufemizam za vojnu obuku, odnosno povratak vojnog roka.

Umjesto Jokićevski razbarušenog modernog obrazovanja klincima se, dakle, sprema zaduživanje puške, čizama i šatora za dvoje.

Ova Hrvatska »hladna noć pred velike događaje«, koja se nazire »iza prozora nemirnog sna«, međutim, nije nešto što bi nas trebalo izuti iz cipela od iznenađenja.

Od nulte sekunde povratka desnice na vlast, bilo je jasno da je upravo kurikularna reforma prva na ciljniku kulturne revolucije koja se pripremala. Program rada Vlade u kojem je na kraju bila »tehnička greška« u kojoj je stajalo da će se prekinuti dosadašnji rad na reformi obrazovanja, ostvaren je u potpunosti. Unatoč burnim prosvjedima prošlog ljeta, kad je postalo jasno što se sprema, unatoč novim izborima i europskijem HDZ-u, počišćeni su i ostatci ostataka onoga što je radila Jokićeva ekipa. »Provincijski bal s pjesmom na kraju« završio je tako da je Vlada imenovala političko povjerenstvo za novu reformu školstva, jasno, s brojkama na strani desnice.

Sad ostaje samo čekati egzekuciju.

I raspored u borbenoj jedinici.

Nesklad između zbilje i sna

No, nije krivnja samo na »patuljcima s naslovnih strana«, onima koji guraju ljepšu i stariju, te dakako, hrvatskiju reformu obrazovanja, s obukom iz vojnih vještina kao šećerom na kraju.

Krivnja je u fantomu slobode.

»Dolazim ti kao fantom slobode i zato pokaži što znaš«, nisu stihovi koji u ljudskom vijeku išću svakodnevni odgovor. Ali kad se ta prilika i izazov pojave, onda je jedina pogrešna stvar u njoj gledati »prolaznika bez alibija«.

A upravo to su napravili - i još rade - Jokić i Jokićevci.

Jer, nije njihovu ideju reforme, kako sami konstantno ponavljaju ubila politika. Ta zla, bezlična djelatnost, slijepa sila koja prži sve pred sobom.

Ne, ubili su je HDZ i Most. Karamarko, Plenković, Kolinda Grabar-Kitarović, Petrov, njihove stranke i njihovi sljedbenici.

Politika ljevice, čak i ako je bila oživotvorena u nezainteresiranom Zoranu Milanoviću, je, pak, Jokiću i njegovima širom otvorila vrata i omogućila da naprave reformu onako kako oni koji rade u obrazovanju misle da je treba napraviti.

Ta razlika je golema, presudna. Radi se praktično o »neskladu između zbilje i sna«.

Pokrivati vlastiti nedostatak hrabrosti da se ta distinkcija napravi, pričom o politici koja je zla sama po sebi jest tek sitno gurkanje oko toga »tko je zauzeo mjesto u raju«.

Jer, »stopedeset ruža i dijelić tvog sna, marširalo je sinoć bez prestanka« može biti divan, romantičan iskaz ljubavi.

A može biti i kuvertirano svjedočanstvo gadnih vremena koja dolaze.

Između je, što god vam govorili o tome, samo osobna hrabrost.

(*autor stihova istaknutih kurzivom je Branimir Johnny Štulić, prošlo stoljeće)

D. LOVROVIĆ