Zabrinutost i nervoza – dvije su ključne riječi koje opisuju stanje stranaka vladajuće koalicije dvadesetak dana pred europske i otprilike isto toliko mjeseci pred parlamentarne izbore. Kriza kao da nema kraja, pa su se solidno optimistične jesenske prognoze (MMF, Svjetska banka, EK) za 2014. godinu frontalno sudarile sa strogim mjerama proračunske štednje koje Europska komisija nameće svojim članicama.

Riječ je o u stvarnosti dokazano ne baš uspješnoj politici, koja produžava krizu i podebljava minus BDP-a, a o kojoj bi birači trebali dati svoju presudu 25. svibnja. U nekoj zemlji u kojoj je javnost nešto informacijski obrazovanija, a mediji nisu odavno blagopočivajući, prekriveni uglavnom žutom i crnom bojom, upravo bi činjenica da proračunska štednja koju nameće EU gadno ugrožava izlazak iz krize postala top tema svih političkih rasprava. Desnica bi se znojila objasniti kako to da je politika njihovog EPP-a tako brutalna, iako se pokazala neučinkovitom, dok bi ljevica u euroizbore išla sa sloganom »vrijeme je za promjene«.

U Hrvatskoj, međutim, desnica na euroizbore ide sa sloganom o vremenu za promjene, misleći na vlast u državi, o čemu se, naravno, neće glasati 25. svibnja, ljevica glavinja, a javno prihvaćena »istina« je da je za vjerojatni produžetak minusa gospodarstva kriva nesposobna vlast u Zagrebu. Svaki glas koji pokušava objasniti priču o drugom dnu europske krize od 2012. godine naovamo i europolitici štednje koja je u svoje škare uhvatila Hrvatsku, proglašava se plaćenom (ne nužno) propagandom Banskih dvora (i time daje nezasluženi kompliment domišljatosti vlasti u njenoj – praktički nepostojećoj i dojmljivo nemuštoj – medijskoj politici).

Sramežljivi pozitivni pomaci u gospodarstvu (tromjesečni rast industrijske proizvodnje prvi put od izbijanja krize, pad broja nezaposlenih) u isto vrijeme se objavljuju sramežljivo, potiho i obavezno uz dva-tri poteza kistom koji imaju utvrditi zadanu sliku o neizbježnom padu pozitivnih trendova u nastavku godine.

S takvom situacijom, zarobljenošću u virtualnu realnost medijske Hrvatske ova Vlada se jednostavno nije u stanju nositi.

 SDP: Rat pubertetlija

No, za razliku od situacije kad je Hrvatska dosad jedini put imala stvarnu koalicijsku Vladu, onu Ivice Račana, crta podjela ne ide stranačkim linijama. Štoviše, svaka od stranaka Kukuriku koalicije, osim HSU-a koji je jednostavno postao nejak i – nebitan, ima, ili je imala gadne unutrašnje ratove i svaka od njih: i SDP i HNS i IDS su danas znatno drugačije stranke od onih koje su slavile pobjedu prije samo dvije i po godine. 

SDP potresa već nekoliko mjeseci ozbiljan rat između premijera Zorana Milanovića i dosad nesumnjivo najučinkovitijeg ministra – Slavka Linića. Eksplodirao na »slučaju Šegon«, kad je premijer javno, u TV emisiji smijenio Linićevog pomoćnika zbog kredita HBOR-a njegovoj firmi, ne čekajući nalaz Povjerenstva za sukob interesa, ovaj rat je neopisivo opterećujući i za Vladu i za SDP. Javna je tajna da Linić i Milanović već mjesecima praktički ne komuniciraju, poput zavađenih tinejdžera čiji je predimenzionirani pubertetski ponos lakoćom progutao svako zrno razuma.

A radi se o ministru financija i predsjedniku Vlade koja je u gadnim pregovorima oko smanjenja deficita s Europskom komisijom i o čijem ishodu će ovisiti i primanja i prava većine građana ove zemlje u narednih nekoliko godina.

Beskonačno neodgovorna situacija nastavlja se i javnim prepucavanjima, kad riječki SDP-ovci premijeru poručuju kako »Rijeka ne da Linića«, a Milanović kako ne može biti sukoba ministra i predsjednika Vlade jer bi u tom slučaju ministar morao otići.

To je, međutim, samo djelomično točno. Nije premijer taj koji postavlja ministre. Nego Sabor. A može li Milanović za smjenu Linića dobiti glasove u Saboru? I zadržati stranku na okupu?

 HNS: Strah od Čačića

Hrvatska narodna stranka, pak, gotovo od početka mandata pleše s jednom nogoma na rubu nestanka, a s drugom na kori od banane. Razlog je Radimir Čačić. Bivši stranački lider, čije su neodmjerene i često neotesane – makar istinite – izjave srušile rejting stranke u prvoj godini mandata gotovo do rubrike »ostali«, opet je razlog velikom nemiru kod narodnjaka. Jer, njegovi reformisti, stranka koja će se i službeno osnovati kad Čačić napusti pulsku kaznionicu, ciljaju na solidan broj birača HNS-a u dosad najjačim uporištima te stranke.

 IDS: Kajinov presing

A ni treća, IDS, ne može mirno spavati. I njima, kao i HNS-u, nesanicu izaziva čovjek u kojeg su se zaklinjali na posljednjim izborima. Damir Kajin je, naime, odavno raskrstio s ekipom Ivana Jakovčića, nekidan je osnovao svoju novu stranku, Istarske demokrate, koja bi mogla imati potencijala da više od dva desetljeća političkog monopola IDS-a u Istri pretvori u – sjećanje na prošlost.

Kajin u tom procesu sasvim sigurno neće šutjeti i osim što će naškoditi IDS-u, lako je moguće, da će, kao i Čačić, na parlamentarnim izborima naškoditi i koaliciji kojoj su pomogli doći na vlast 2011. godine.

No, Kukuriku koalicija, onakva kakva je bila od svog stvaranja 2009. godine do danas, dakle, snaga koja je htjela i uspjela preuzeti državu, ionako je već stvar prošlosti. Teško je, naime, zamislivo da bi te (imenom) iste četiri stranke mogle opet osvojiti parlamentarnu većinu krajem 2015. godine. Vladu će, kako sad stvari izgledaju, slagati neke druge stranačke kombinacije – pitanje je samo hoće li one biti na ljevici, ili na desnici.

Pritom, narednih godinu i po dana ne nosi samo odgovore o političkoj budućnosti novih (Laburisti) i još novijih (ORaH, Savez za Hrvatsku, Nacionalni forum) snaga, već i možda presudne odgovore o daljnjoj egzistenciji sve četiri stranke na vlasti. Zbog toga, jasno, u HDZ-u ne trebaju trljati ruke. Jer, u slučaju izbornog poraza dogodine, eto i njih opet u fazi »purifikacije« i ligi za opstanak.