Sve za mir

‘Kuće su obnovljene, ali ljudi nisu’: Vukovarska priča o mladima koji žele budućnost bez podjela

Boris Pavelić

Foto D. Kovačević

Foto D. Kovačević

»Grad napreduje, ali presporo. Kuće su obnovljene, ali ljudi nisu. Što jedni slave, drugi oplakuju. Dok je tako, pomirenja nema«, kaže Nikola Mirković Johhny, vukovarski mirotvorni aktivist i suradnik EDVU-a, rođen 1989. godine



Izazivam vas – dajte sve od sebe za mir – ta rečenica predsjednice Europskog doma Vukovar (EDVU) Lane Mayer odredila je ton ovotjednog susreta u Vukovaru, održanog u sklopu EDVU-ova trodnevnog obilježavanja Međunarodnog dana mira.


EDVU okupio je mlade iz Vukovara, Srebrenice, Banja Luke i drugih gradova iz ratom zaraćenih država bivše Jugoslavije, da razgovaraju o vlastitim iskustvima traume rata koju nisu doživjeli, ali je zato, ni krivi ni dužni, proživljavaju. »Trauma je sadašnjost. Ona se ne može zaboraviti.« – to, pak, upozorenje Dinke Čorkalo-Biruški, profesorice psihologije s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, omeđilo je raspravu u kojoj su sudjelovali ljudi rođeni godinu, dvije, pet – najviše deset – prije 1991. i čiji je život, htjeli oni to ili ne, obilježila tragedija s kojom, po bezvrijednoj logici elementarne pravde, ne bi trebali imati ništa zajedničkog.


Ali imaju, itekako. Ono što drugi pamte kao bakin zagrljaj ili roditeljsku nježnost – ona prva, mutna i maglovita, ali uvijek snažna djetinja sjećanja – Zoran Pehar, rođen 1985. u Vukovaru, pamti kao – oklopno vozilo na cesti. »Vjerojatno je to bio samo transporter, ali meni je izgledao kao ogromno zeleno čudovište«. Zoranovo je djetinjstvo prolazilo s osjećajima koje dojmljivo ilustrira još jedno od njegovih najranijih sjećanja: potaknuto zebnjom i nelagodom od koje je tih dana drhtao grad – nije ih moglo razumjeti, ali ih je itekako osjetilo – dijete je pod jastuk stavilo – valjak za tijesto, »ili, kako mi u Vukovaru kažemo – oklagiju«. Potom, poginuo je prijatelj njegove prijateljice. Onda, »zatvorili su hangar i unutra bacili suzavac«… »U lipnju 1991., tata me poslao na more. Hvala mu na tome«, sjeća se Zoran. »Mnogi su rođaci ostali. Da bar nije nitko…«


Izlazak iz oklopa




Razgovor u Vukovaru – preciznije, konferenciju »Izazovi suočavanja s prošlošću iz perspektive mlade generacije«, organizirao je Europski dom Vukovar (EDVU), samozatajna, ali uporna i nadasve važna nevladina organizacija, koja u ranjenome gradu već šesnaest godina pokušava stvoriti prostor suosjećanja, brige za žrtve i uzajamnog razumijevanja. Osnivanje EDVU-a 22. kolovoza 2000. najčešće se vezuje uz ime danas već legendarne mirotvorke Ljiljane Gehrecke, koja je preminula u listopadu prošle godine. Uz nju, EDVU je utemeljilo još petnaestak Vukovaraca, među kojima je otpočetka do danas najaktivnija Dijana Antunović Lazić, jedna od organizatorica konferencije o kojoj upravo čitate.



Credo djelovanja EDVU-u može se sažeti u rečenicama koje je Ljiljana Gehrecke izrekla lipnja prošle godine u govoru povodom primitka priznanja kojom ju je Savezna Republika Njemačka odlikovala za »posebne zasluge učinjene za narod i državu«. »Ulažem«, rekla je mirotvorka obraćajući se sugrađanima Vukovarcima, »svo svoje vrijeme, svu svoju snagu i svo svoje znanje da vam prenesem znanja i vještine koje su vam potrebne za prevladavanje ove patnje, za izlazak iz oklopa koji su formirale ratne i druge traume, bolna iskustva, ali i zablude i okamenjeni obrasci razmišljanja, koji su nam svima često nametnuti, ili podmetnuti, kao lagan i brz put za izlazak iz patnje. Pravi put, menutim, nije ni brz, ni lak. To je trnovit put izgradnje međusobnog povjerenja, sućuti i ljubavi. Ali to je jedini put.«


Začarani krug


Pretačući plemenito načelo u konkretan svakodnevni rad, EDVU je uspio stvoriti malen, ali neprocjenjivo važan javni prostor dijaloga, razumijevanja i odlučnosti da se prevladaju umjetne i štetne podjele; prostor u kojem izrastaju obrazovani, dobronamjerni i otvoreni mladi ljudi koji misle svojom glavom i odbijaju se kolektivistički svrstavati samo zato što većina govori da se tako mora. Pritom, konferencija »Izazovi suočavanja s prošlošću iz perspektive mlade generacije« samo je jedna u nizu, jedanaesta po redu.



U organizaciji tih konferencija, od kojih je prva održana 2006, EDVU-u pomaže zagrebački ured njemačke socijaldemokratske Zaklade Friedrich Ebert. A to, što mediji i javnost uglavnom zaobilaze zajedničke napore EDVU-a i Zaklade Friedrich Ebert, samo je još jedan dokaz da ne razumiju kakva je vrst javnog rada Vukovaru potrebna, ako uistinu želimo da grad prestane biti žrtvom začaranog kruga pothranjivanja poslijeratnih trauma.



Stanislav Krežić, Amir Omerspahić i Janko Samouković bivši su zatočenici logora u BiH. Stanislav je Hrvat iz Potoka kod Mostara, pa je 1993. proveo 156 dana proveo u tamošnjem logoru Armije BiH. Amir je Bošnjak iz Žepe, pa je 190 dana – od srpnja 1995. do siječnja 1996. – proveo u logoru Šljivovica, koji je u Užicu u Srbiji držala JA. Janko je Srbin iz Pazarića kod Sarajeva, pa je 35 dana proveo u logoru Armije BiH Silos u Tarčinu. Danas, ta tri prijatelja obilaze i šire mir. »Kad u ono vrijeme nisam napravio ništa da ne bude rata, bar sad pokušavam prenijeti vlastita iskustva, da ljudima kažem da se nikad više ne dogodi«, objašnjava Stanislav, koji se vratio u svoju kuću u Potocima kod Mostara.Spojile su ih katoličke humanitarne organizacije Caritas i Catholic relief service (CRS). Pružali su im psihološku pomoć, pa kada su smogli snage suočiti se s vlastitom traumom, odlučili su zajedno prenositi iskustva i zajedničku poruku mira. Tako su, na poziv EDVU-a, došli i u Vukovar, da na javnoj tribini sudjeluju u trodnevnome obilježavanju Međunarodnog dana mira. »Jako mi je pomogla psihološka pomoć koju sam primio, a pomažu mi i ova naša putovanja. Rasterećen sam. Mnogo je lakše živjeti kad razmišljate otvoreno i bez mržnje. Onome tko mrzi teže je nego onome koga mrzi«, govori Janko, koji danas živi u Višegradu. »U Pazariću ne poznajem više nikog, otišli su svi koji su mi bili dragi«, objašnjava. Amir je triput neuspješno podnosio zahtjev za obnovom kuće u Žepi, pa je na kraju odustao. Danas živi u Sarajevu. »Mojih je više vani nego u BiH: Amerika, Australija, Evropa… U Žepi? Tmurno, žalosno…« »Naša su djeca odgojena u drugim gradovima, na drugim mjestima. Ne upravljamo više njihovim životima. Ne možete vi dijete od 20 godina vratiti onamo gdje ste nekad živjeli, a ono ondje nikoga ne pozna. Sin moga brata, koji živi u Americi, kaže: »U nas, tamo»; nije to više: »U nas, vamo«, dodaje Stanislav. I baš zato oni govore o miru, premda je govor o miru, podsjeća Janko, »u nas jako rijetka priča«. »Nakon psihološke pomoći, sada smo sposobni u blažim crtama prepričavati što nam se dogodilo, i kroz što smo sve prošli. Zato upozoravamo ljude što sve rat donosi, i da nikome, nikada i nigdje ništa dobro nije donio. I zato kažemo: nikad više rata«, pozivaju Amir, Janko i Stanislav.


Od lipnja 1991. godine: Tučepi, Makarska, Baška voda, Split, Makarska, Split, Zagreb, Makarska, i onda, napokon, 1998., opet Vukovar – tako su izgledale prognaničke putešestvije Zorana Pehara. »Među svojima, ali nikad njihov« – tako Zoran sažima osobni doživljaj prognaništva. »Šta ste kuvali sa Srbima? Pokvarili ste nam sezonu« – to je čuo negdje na Makarskoj rivijeri. Kada se obitelj 1998. vratila – »nas šest, njih 66« i odvojena škola, ali bez incidenata. Ljudi koji su razbijali ćirilične ploče »ne mrze Srbe, nego ono što im se dogodilo«. Razbijanje ploča Zoran vidi kao »terapiju na krivome mjestu i u krivo vrijeme«. Danas, »sigurnije se osjećam u tri ujutro u Vukovaru, nego u tri ujutro u Zagrebu«. Ali – »nema pravde, nema posla«, »o čemu bi političari pričali da nema sukoba« te, kao nevesela konstatacija stanja koje se ne popravlja, citati dvaju prijatelja: »On Srbin?! A tako dobar dečko…« I drugi: »Počela sam raditi s ovim našim Srbima. Uopće nisu loši…«


Raketa za povratak


A ti »ovi naši Srbi…« Nikola Mirković Johhny, vukovarski mirotvorni aktivist i suradnik EDVU-a, rođen je 1989. Rat i prvu polovinu devedesetih beba je provela u Srbiji: Inđija, Beograd, neko selo kod Sombora, pa se obitelj 1996., s početkom mirne reintegracije, vratila u Vukovar. »Kada danas moram objašnjavati gdje sam bio za vrijeme rata pa kažem da sam bio u Srbiji, reakcija je uvijek ista: trenutak šutnje, pa kratki komentar shvaćanja: ‘Aha…’«, opisuje Nikola prešutno nacionalno »prepoznavanje«, koje je ovim dvjema nacijama – uključujući i onu treću, bosansku – odavna postalo uobičajen uvjet snalaženja u društvu.


»Kuću smo pronašli srušenu, obnovili smo je još u, kako mi kažemo, Krajini«, pripovijeda Nikola. »U svakome školskom razredu na zidu je visjela slika Svetog Save. Jednog su dana došli, skinuli je i stavili šahovnicu. Tada smo znali da se nešto promijenilo« – tako se sjeća reintegracije. Ono što Nikolina djetinja sjećanja pamte kao »savršeno djetinjstvo« svodilo se na igre i trčanja po razrušenim zgradama Borova naselja. »Pronalazili smo zolje«, kaže. Kada su se počela obnavljati igrališta, jedno od prvih iskustava bilo je – tjeranje: »Vi ste Srbi, bješ’te s igrališta«… No Nikola je imao sreću: 1999., tetka ga je pozvala u Zagreb. »Bio sam apsolutno oduševljen: grad uredan, ljudi ljubazni, lijep i miran život…« U vukovarskoj Mirovnoj grupi Dunav prvi je put shvatio da postoje ljudi »koji su normalni, koji me ne osuđuju, koji se žele družiti«. I krenuo je tim putem. Danas, Johnny je samosvjesni vukovarski panker koji uči, usavršava se, napreduje, i nastoji graditi mir.


»Grad napreduje, ali presporo. Neprestano proživljavamo deja vu. Kuće su obnovljene, ali ljudi nisu. Što jedni slave, drugi oplakuju. Dok je tako, pomirenja nema. Mediji ne pomažu: oni su problem, nisu rješenje. Samo produbljuju sukobe. Uz toliki pritisak, strašno je teško održati distancu«. Katkad pomisli: »Da se mi istomišljenici možemo potrpati u raketu, pa se ispaliti i na nekoj drugoj planeti graditi zdravo društvo…« Razumljiva potreba za rasterećenjem, ali negdje duboko, Johnny zasigurno shvaća: on, zajedno s dobronamjernim i hrabrim ljudima iz Europskog doma Vukovar, tu je raketu već gotovo dovršio – raketu za povratak u mirni grad na Vuki.