Izvrtio se taj nevjerojatni ringišpil u kojem srpski »mediji« hrvatskog premijera ljevičara nazivaju »idiotom«, a Vladu »bandom ustaškom«, Karamarko poziva na smirivanje napetosti, a Grabar-Kitarović optužuje Angelu Merkel za izazivanje kaosa
Da će Hrvatska u ovoj predizbornoj kampanji stiješnjenoj u nekoliko postotaka i s radikaliziranim HDZ-om »gorjeti«, zna se već odavno. I u mnogo mirnijim i izvjesnim izbornim utakmicama teren bi se užario od međusobnih napada, kontranapada, curenja informacija i »informacija«, uvreda, manifestacija bjesnila… Pa kako ne bi slično bilo i ovaj put, u Hrvatskoj koja već negdje od svibnja 2012. godine, kad je ultradesni Tomislav Karamarko preuzeo najjaču oporbenu stranku, živi u bunilu skoro pa izvanrednog stanja. Bilo ono izazvano riječima koje pozivaju na borbu protiv (odavno nepostojećih) crvenih jugofila i nenarodne vlasti, akcijama na zaštiti tradicionalnih hrvatskih vrijednosti (među kojima nema mjesta za građanski i zdravstveni odgoj, a kamoli za istospolne brakove), čekić-revolucijom, ili šatorskim ustankom koji je neslavno bačen u deseti plan nakon nereda na Markovom trgu i prijetnje plinskim bocama usred Zagreba.
Ipak, povijesne silnice nisu bile milostive i baš usred takve atmosfere, ugrijane iskrećom iskrećom željom za okršajem malo čvršćim od pukog ubacivanja listića u glasačke kutije, u Hrvatsku je skrenula ruta izbjeglica iz pakla Bliskog (i malo daljeg) istoka, na svom putu za i njima mitski Zapad. Iako u trenutku pisanja ovog teksta hrvatski organi vlasti situaciju i dalje (s mukom) drže pod zavidnom kontrolom, politički pakao se otvorio.
Hitna do Hebranga
Da je netko samo prije nekoliko dana ustvrdio da će HDZ u predizbornoj kampanji stati na poziciju Aleksandra Vučića i Srbije u graničnom sporu s Hrvatskom (u čemu će ih, primjerice, poduprijeti i zaboravljeni »šatoraši« u očajničkoj želji da pokažu da su još na prvoj crti »napada« na Savsku 66), svi bi ga ocijenili materijalom za malo dužu hospitalizaciju i promatranje. Da je netko prije samo desetak dana u situaciji predvidio u predizbornoj kampanji nacionalnu temu broj jedan (izbjeglice) u kojoj će se na jednoj strani naći Milanović, HBK i Ante Gotovina, a na drugoj HDZ i predsjednica države, odmah bi zvali hitnu. Da je netko prije samo desetak dana predvidio da će u jednoj od najozbiljnijih mirnodopskih situacija u kojoj se našla Hrvatska predsjednica države za svog posebnog povjerenika za rješavanje iste iz naftalina izvući Andriju Hebranga, prestali bi se smijati i počeli panično tražiti putovnice.
Ipak, sve to izdogađalo se u stvarnosti, u samo nekoliko dana se izvrtio taj nevjerojatni ringišpil u kojem srpski »mediji« hrvatskog premijera ljevičara nazivaju »idiotom«, a Vladu »bandom ustaškom«, Karamarko poziva na interese gospodarstva i smirivanje napetosti, Grabar-Kitarović optužuje Angelu Merkel za izazivanje kaosa, a Gordan Jandroković samo što ne zazove bavarski CSU na destabilizaciju njemačke premijerke. Iako su s desnice prvih dana krize stizali komentari o tome da Milanović u dogovoru sa Srbijom namjerno »uvozi« desetke tisuća izbjeglica kako bi destabilizirao Hrvatsku (usput, prije nego se sjete Lošo, Tomac il’ Gjenero – možda je i sve ovo dogovor Milanovića s velikosrbima kako bi okaljao ugled Domovine, slomilo kičmu njenom gospodarstvu i takvu je izručio Srbima, Britancima, ili ljudima-gušterima, svejedno), priča se sad potpuno okrenula.
Da se svijet nije odjednom izvrnuo naopako, bilo bi nekako logično da desnica kritizira Vladu zbog nedovoljno radikalnog odgovora na srpsko korištenje izbjeglica kao nekonvencionalnog oružja, te zahtijeva još žešći odgovor od puke blokadice par vozila sa četiri »s« na registarskim pločicama.
Ne, Domoljubna koalicija je odjednom za makar gospodarsko bratstvo i jedinstvo i smirenje napetosti.
Mamić kontra svog HDZ-a
Hipi desničarenje se, međutim, zaustavlja na Bajakovu. U Hrvatskoj, međutim, i dalje raste kaos. Hrvatski nogometni savez, koji je pod potpunom političkom kontrolom ljudi iz HDZ-a, a ovi, pak, po svemu sudeći, prilično prijemčivi za ideje Zdravka Mamića, velikog poduzetnika pod velikom istragom, kao da je u samom finišu političke utrke odlučio odmoći vlastitoj stranci. Politika je politika, ali biznis je biznis.
Pa se, nakon novog sudačkog cirkusa i vrijeđanja Dalmacije (stranačke utvrde desnice, bar dosad), krenulo u rat sa zdravim razumom i svima koji su dosad, unatoč očitom pretvaranju u javno-privatni OPG, i dalje navijali za reprezentaciju. Treneru bez (ikakve) podrške javnosti dali su u ruke jednu od najboljih svjetskih reprezentacija, a u skicama sastava za naredne utakmice već se pojavljuje Mamićev, pardon Dinamov bek, kojeg dosad nije bilo ni u primisli. U glavnom stanu reprezentacije, pak, ulogu (podignute?) desne ruke dobio je Joe Šimunić, čovjek koji je zbog fašističkog pozdrava morao zaključiti reprezentativnu karijeru kao igrač.
Za to vrijeme, akcija za bojkotom reprezentacije postaje sve glasnija, a jasno isticanje poveznice između nogometnog saveza i HDZ-a sve glasnije. Prava stvar za predizborno vrijeme. Kao da ju je nacrtao Zoran Milanović (Lošo, Tomac, Gjenero, anyone?!).
Tajming
Negdje u toj varijanti hrvatskog univerzuma rotira se i Ustavni sud, koji izgleda, za razliku od DORH-a i agencija za ispitivanje javnog mnijenja ozbiljno shvaća Karamarkove poruke o tajmingu i budućim suradnjama. Eto, kad već DORH nije imao osjećaj za tajming, pa nije, kako mu je preporučio Karamarko, istragu protiv šefice HDZ-ove izborne kampanje ostavio za vrijeme – nakon izbora, savršeni osjećaj za snalaženje u četvrtoj dimenziji prostor-vremena iskazao je Ustavni sud. I odluku o ukidanju cijelih djelova izbornog zakona ostavio za – posljednji dan saborskog zasjedanja.
Oni će, zasigurno, da parafraziramo Karamarka, nakon izbora »imati s kim surađivati«.
Ukoliko se u svom ovom kaosu ne dogodi ultimativna veleizdaja – da hrvatski narod, kao i nogometnoj reprezentaciji, okrene leđa »jedinoj pravoj« hrvatskoj opciji. I svim »stališima« koji su već nestrpljivi u redu za podjelu plijena.
