Thompsonov veliki koncert ide kontra pomirenja i na njemu se ne može ništa drugo dogoditi do daljnje podjele i razdori. Pjevaču koji pjesmom slavi i ustaškog krvoloka ni u kom slučaju nije mjesto na državno organiziranoj proslavi Oluje u Kninu
Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović u ponedjeljak je bila u Kninu koji se dotjeruje za veliko jubilarno slavlje 5. kolovoza – Dan domovinske zahvalnosti, Dan pobjede i Dan hrvatskih branitelja. Predsjednica je s kacigom kleknula na pod i pomagala u postavljanju pločica na gradilištu crkve Gospe velikog hrvatskog krsnog zavjeta, pa je zajedno s kninskom gradonačelnicom Josipom Rimac posadila stablo masline. Kaže gradonačelnica da će »to biti najljepša crkva u Hrvata«!
Osim gradilišta crkve, priprema se za otvaranje Muzeja Oluja te spomenik prvom predsjedniku Franji Tuđmanu. Ovo će biti najveće slavlje pobjede u Oluji, dvadeseta je obljetnica a kako je predizborna kampanja već odavno počela, to će se HDZ natjecati sa SDP-om u tome čija je proslava dostojanstvenija, čija je veća i brojnija i čija je »domoljubnija«.
Odmah možemo reći da će biti »domoljubnija« i brojnija proslava u Kninu jer su Karamarko i Josipa Rimac, čini se uz posredništvo visovačkog gvardijana fra Mate Gverića, ali još ranije i predsjednica Grabar Kitarović, nagovorili Thompsona da pjeva a to bi u startu trebalo dovesti u Knin 100.000 ljudi. Čavoglave su ove godine zamijenjene Kninom i koncert će biti značajan pogurač predizborne kampanje HDZ-a.
Kako je jedna novinarka duhovito primijetila, Thompsonova cijena je 515.000 eura kad ne pjeva, kolika je onda kada pjeva? No, u Kninu će ove godine Marko Perković pjevati besplatno, barem tako kaže Josipa Rimac, ali onda on vjerojatno ostaje i nadalje HDZ-ov pjevač u predizbornoj kampanji, što dosad nije nikad bio.
Hrvatski odgovor
Predsjednica je u Kninu još jednom iskazala brigu nad hrvatskim zajedništvom, vjeruje da nećemo ove godine vidjeti nikakve podjele u Kninu, nego zajedništvo ne samo hrvatskog naroda, nego i svih drugih građana Hrvatske. Prema činjenici da je Željko Džepina, zamjenik kninske gradonačelnice iz redova srpske nacionalnosti bio na službenom sastanku na kojem se raspravljalo o aktivnostima za proslavu, Grabar Kitarović je zaključila da će i Srbi prisustvovati proslavi.
Jako teško, a pogotovo je nemoguće da će Srbi doći pjevati s Thompsonom na njegovom koncertu.
U Srbiji i u Republici Srpskoj će se ove godine obilježavati 5. kolovoza kao Dan sjećanja na stradale i prognane Srbe. Srpski egzodus od prije 20 godina obilježavao se i dosad, često molitvama u crkvama, ali ne još ovako »službeno«. Mi u Hrvatskoj trebamo stalno biti svjesni toga da je tih dana prije 20 godina otišlo više od 150.000 Srba i to je razlog i motiv za jako kontekstualiziranje svake proslave oslobođenja zemlje. To bi uvijek trebalo i reći kada se govori na jednoj takvoj proslavi. Sjećamo se, bivši predsjednici Republike Mesić i Josipović i premijer Milanović redovito su u Kninu izgovarali tih nekoliko rečenica, uz uobičajene žestoke zvižduke okupljenih.
Na onaj klasičan »hrvatski« odgovor da su Srbi otišli sami pa i da ih je bivši predsjednik Franjo Tuđman zvao da ostanu, može se onda i odgovoriti da bi, da su onda poslušali Tuđmana bilo još više mrtvih i stradalih a ne »samo« između 800 i 2000 osoba, kako se realno procjenjuje.
Naravno, Hrvatska je kao samostalna zemlja imala pravo na »vojno-redarstvenu akciju« da bi politički i pravno zavladala trećinom svog teritorija. Da nije bilo stravičnog pokolja Muslimana u Srebrenici dvadesetak dana ranije, te da Srbi onda nisu krenuli i u osvajanje Bihaća, Hrvatska ne bi bila dobila dopuštenje SAD-a i europskih sila da krene u oslobodilačku akciju. To je ovih dana i izričito kazao Peter Galbraith, ondašnji američki veleposlanik u Hrvatskoj. Pitanje je što bi dalje bilo.
U jednom je intervjuu Kolinda Grabar Kitarović prozvala Josipovića da se u njegovo vrijeme zbog privrženosti Beogradu kao metafori jugonostalgije »išlo tamo pjevati i plesati a pritom nije riješeno niti jedno otvoreno bilateralno pitanje«. Josipović odgovara da je on rješavao probleme sa Srbima a ona ne rješava niti jedno.
Istina je da je Josipović puno bolje surađivao s Borisom Tadićem a da sadašnja srbijanska garnitura Vučić-Nikolić zbog svoje radikalske prošlosti nema povjerenja i vjerodostojnosti niti kod hrvatskih niti kod bošnjačkih političkih partnera.
Idealno bi bilo da se Oluja obilježava i kao oslobođenje zemlje ali i da se komemorira kao srpski egzodus na neki način zajedno, da u nekom budućem vremenu doista Hrvati i Srbi učine taj realni ljudski korak i da budu zajedno u dostojanstvenoj proslavi, ali i sjećanju. Za vjerovati je da to jednog dana neće biti nemoguće.
Delegacija SDSS-a posljednjih godina prisustvuje sjećanju na žrtve Vukovara. U čemu je razlika? U tome što je Vukovar integriran u hrvatske granice procesom mirne reintegracije koji je bio pripreman i više godina, a općenito gledajući okončan je uspješno.
U Kninu je Hrvatska ostvarila pobjedu, uz najveći egzodus Srba čiji su preci uglavnom stoljećima živjeli u Krajini.
Iskazi trijumfalizma
Thompsonov veliki koncert ide kontra pomirenja i na njemu se ne može ništa drugo dogoditi do daljnje podjele i razdori.
Marko Perković Thompson ima aureolu šovinista, pjevača koji pjesmom slavi i ustaškog krvoloka (»Jasenovac i Gradiška Stara to je kuća Maksovih mesara«) i čiji su koncerti zbog tih razloga zabranjeni u Nizozemskoj, Švicarskoj i u nekoliko njemačkih gradova. Thompson nije trebao pjevati na državno organiziranoj proslavi Oluje u Kninu, u kojem i danas, poslije egzodusa, ima dvadesetak posto Srba u ukupnom stanovništu.
Normalno je da se slavi Oluja – jer je tada prije 20 godina Hrvatska postala cjelovita – ali uz Thompsona je to HDZ-ova predizborna provokacija koja šteti svima. Dakle, nije to niti europejstvo niti zajedništvo, kako bi htjela tepati predsjednica Grabar Kitarović.
Sadašnji antagonizam između vojnog mimohoda u Zagrebu 4. kolovoza na kojem je inzistirala sadašnja vlast i proslave u Kninu 5. kolovoza, koju je želio HDZ kao jednu i jedinstvenu proslavu 20. godišnjice Oluje u Hrvatskoj, je ipak i u »koncilijarnijoj«, »državnoj« proslavi Oluje i s druge strane derneku koji bi se u večernjim satima mogao prometnuti i u iskaze neprijateljstva prema onima koji su masovno otišli i onima koji su ostali, ali ih sada samo dvadesetak posto i dalje živi u Kninu te i neprijateljstvu prema »domaćim izdajnicima«.
Ruku na srce, proslava u Kninu je uvijek makar jednim dijelom nošena ne samo sentimentom pobjede, nego i zluradošću zbog izgona onih koji su se pobunili protiv hrvatske vlasti 1990. i 1991. godine. Nema nažalost naznaka da ove godine u Kninu neće biti takvih iskaza trijumfalizma.
