Europski izbori politički važniji od lokalnih

Karamarko i Milanović čvrsto u sedlu do 2016.

Jasmin Klarić

Politički – gledano na državnoj razini – izbori za europarlament su bili daleko bitniji. Njihov rezultat dao je jasni pregled (nejasnog) odnosa snaga i pokazao trendove političke scene danas. Šefove najjačih stranaka gledat ćemo u još najmanje tri sezone 



Cijevi se još nisu ohladile. Političke cijevi, od plotuna koji su ispaljivani za kampanje i nakon europskih izbora. A već je u punom zamahu novo granatiranje »neprijateljskog« teritorija i nova bitka za glasove makar one petine (četvrtine? trećine?!) birača koji će se za osam dana ipak odlučiti iskoristiti svoje pravo glasa – tu dosadnu i zamarajuću mogućnost radi čijeg je očuvanja »pola svijeta« izignulo u ratu prije sedam desetljeća. A ta, kako se ono zove, demokracija, se nešto spominjala uz pušku na ramenu i na ovim prostorima pred dvadesetak godina…


   No, iako će sasvim sigurno više od polovice hrvatskih građana s pravom glasa tu nedjelju, 19. svibnja, iskoristiti za proljetnu šetnju, a izbore tek (i ako i to) kao temu nad kojom će, uz pivu, iskazati svoju indignaciju »onima koji su svi isti« (striček Adolf bi trljao ruke), okršaj »kod lokalnih izbora«, ipak je izuzetno bitan događaj u hrvatskom društvu godine gospodnje 2013. Prije svega – zato jer će se tad (i u drugom krugu, 2. lipnja), odlučiti tko će upravljati s lokalnim budžetima, teškima desetke ili stotine milijuna, a ponegdje i milijardi kuna.    Bitni će biti i za globalni odnos snaga, prvenstveno dviju najjačih političkih partija, SDP-a Zorana Milanovića i HDZ-a Tomislava Karamarka.  

 »Ružizacija« HDZ-a


Naime, nema nikakve sumnje da će obojica nakon izbora proglasiti pobjedu i upirati prstom u sredine u kojima su njihovi kandidati osvojili vlast. Ipak, objektivnija analiza nijansi u razlikama dvaju stranaka tražit će prije svega u sredinama koje su otvorene i u kojima do vlasti mogu i jedni i drugi. Nitko ne očekuje da će HDZ pobijediti u Rijeci, ili SDP u Gospiću, ali ključno je što će se dogoditi u Zagrebu i Istri (u obje sredine sigurno neće pobijediti HDZ, ali pitanje je hoće li SDP), Vukovaru, Splitu, Osijeku, Šibeniku, Dubrovniku, Zadru, Sisku, Karlovcu, Velikoj Gorici… 


  Kad se, pak, prašina slegne sve što će ostati, osim itekako opipljive kontrole lokalnih budžeta bit će tek simobličke važnosti. Naime, kako su pokazali europski izbori, odnos dvije najjače stranke, odnosno koalicija koje one okupljaju je prilično izjednačen. HDZ je pobijedio u travnju s razlikom manjom od jednog postotnog poena, iako ankete i dalje na državnoj razini daju prednost SDP-u. Lokalni izbori tek eventualno mogu pokazati je li »ružizacija« HDZ-a, odosno skretanje te stranke prema krajnjoj desnici personificirano u šefici HSPAS-a Ruži Tomašić, više motiviralo desne, ili prepalo lijeve birače. No, i tu će brojke, zbog prirode izbora (koji su, ustvari, preko pet stotina malih, lokalnih izbora) biti mutne i podložne svakakvim interpretacijama. 




  Politički – gledano na državnoj razini – su, dakle, izbori za europarlament bili daleko bitniji. 


  Njihov rezultat dao je jasni pregled (nejasnog) odnosa snaga i pokazao trendove političke scene danas, u prvoj polovici druge godine mandata Kukuriku vlasti, kad još nije jasno »pada li i dalje sve što ne bi trebalo padati«, ili su blage naznake u nekim ekonomskim pokazateljima vjesnik da je zemlja stigla do (drugog) recesijskog dna. 


  Lokalni izbori tu sliku neće dodatno razbistriti.     Neće, iako se o tome naveliko piše, presudno utjecati ni na sudbine šefova dvije najjače stranke. Naime, očito je da su njihove pozicije potpuno sigurne – sve do parlamentarnih izbora, kojih neće biti prije 2015. godine, unatoč vrućoj želji Tomislava Karamarka za izvanrednim odmjeravanjem kandidata za Sabor. Koalicija SDP-a i HNS-a je stabilna, nesuglasice u normalnim količinama i dok je tako izbora neće biti (čitava ova analiza temelji se, jasno, na pretpostavci o redovnim okolnostima).  

Travanjski trijumf Karamarka


Tomislav Karamarko je, međutim, od izbora u ovoj godini itekako imao razloga za strah. Da je doživio poraz kakav mu je prijetio po, za HDZ, najnepovoljnijim anketama pred euroizbore, pa da je onda još izgubio neku od važnijih sredina koje drži HDZ, imao bi ogromnih problema. Sasvim sigurno bi se tad aktivirala priča o (danas zaboravljenom) obećanju koje je dao prošlog svibnja u pohodu na stranku – o održavanju izbora u HDZ-u po principu jedan čovjek – jedan glas nakon ovogodišnjih lokalnih izbora. Bez obzira na svu Vasinu »magiju«, teško je da bi u tom slučaju Karamarko rezultat unutarstranačkih izbora čekao miran. Štoviše, nije isključeno da bi, kao njegova prethodnica, nakon nekog vremena osvanuo i u nekom od saborskih klubova – nezavisnih zastupnika. 


  Ovako, travanjskim trijumfom, Karamarko je učvrstio svoju vlast u stranci i zaradio priliku da na parlamentarnim izborima svojom politikom ultradesnog HDZ-a pokuša pokoriti i cijelu državu. Nitko neće dotad, a valja ponoviti da se radi najranije o dalekoj 2015. godini, dovesti u pitanje njegovo vodstvo. Čak ni ako rezultati na lokalnim izborima ne budu baš trijumfalni, ako nove euroizbore ne dobije i ako kandidat HDZ-a za predsjednika države dogodine doživi težak poraz.  

Milanović: nesmjenjiv


S druge strane, dobar je urod medijskih špekulacija o poziciji Zorana Milanovića u SDP-u. Te visi mu pozicija, te sve mu manje ljudi vjeruje, te ako »izgubi Zagreb i Istru«, onda… Mnogo tih priča polazi od krivih premisa. SDP ne može izgubiti ni Zagreb, ni Istru. Naime, tamo vlast trenutno drže neki drugi ljudi i neke druge političke opcije. Porazi u te dvije sredine za Milanovića, s obzirom na osobni angažman (raskid s Jakovčićem, nametanje Rajka Ostojića) predsjednika SDP-a, neće mu dobro leći na želudac. Ali, neće se raditi o nečemu što se neće dati liječiti s pobjedom na nekoj drugoj fronti. Ukoliko, pak, njegovi favoriti pobijede i osvoje vlast u Zagrebu ili Istri, s lokalnih izbora će se teško izbrisati otisak Milanovićevog – osobnog – političkog trijumfa. 


  No, i u najgorem slučaju, teško je zamisliv scenarij koji bi završio detroniziranjem Milanovića u SDP-u. Prvo, to je akcija koju je proceduralno teško provesti – trebalo bi raspisati unutarstranačke izbore (kontra čovjeka koji vodi Vladu!), jer je Milanović na čelo SDP-a došao glasanjem svih članova. I pritom naći nekog kandidata koji bolje kotira u članstvu. Ukratko, nemoguće. Do, opet, parlamentarnih godine. 


  Bez obzira na omjere županija i gradova koji će se računati početkom lipnja, Milanović je unutar SDP-a nesmjenjiv. Osim ako ne izgubi parlamentarne izbore. E tad bi mu valjalo da u nedjelju osvoji čim bolji rezultat na lokalnim izborima i da vlast u stranci pokuša zadržati pričom o nepovoljnom razvoju situacije u vanjskom okruženju i ipak dobrim rezultatom na lokalnim izborima (tad već davne) 2013. godine. 


  Ukoliko, pak, SDP sa Zoranom Milanovićem pobijedi na parlamentarnim izborima, nitko ga se neće usuditi ni izazvati unutar stranke, sve da ovog proljeća ostane bez vlasti u sve i jednom gradu u Hrvatskoj. 


  Dakle, šefove najjačih stranaka, nema sumnje, gledat ćemo u još najmanje tri sezone. Milanovića i Karamarka do 2016. godine jednostavno nitko ne može maknuti.