Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
12. prosinca 2019.
Liječničke pogreške

Kako rad liječnika staviti pod kontrolu? 'To su ljudi koji pokrivaju jedni druge, čak i ako se ne vole'

Foto S. Drechsler
Foto S. Drechsler
Autor:
Objavljeno: 23. prosinac 2018. u 23:13 2018-12-23T23:13:51+01:00

Liječnici pokrivaju jedni druge. To je posebna kasta ljudi koji se istodobno i vole i ne vole, ali će uvijek stati jedan iza drugog. S druge strane, mnogi se oštećeni pacijenti ne upuštaju u tužbe jer se ne žele zamjeriti bolnici gdje će se opet liječiti – kaže Snježana Cerjan, predsjednica Udruge pravnika u zdravstvu

ZAGREB Neovisno o tome hoće li rezultirati postupkom protiv liječnika zbog nesavjesnog postupanja ili ne, slučaj smrti 9-godišnjeg dječaka Gabrijela Bebića u Metkoviću još je jednom pokrenuo pitanje (ne)odgovornosti liječnika, (ne)procesuiranja liječničkih pogrešaka i (ne)funkcioniranja sustava koji bi trebao takve pogreške svesti na najmanju moguću mjeru, a pacijentima i njihovoj obitelji osigurati pravičnu odštetu za izgubljeno zdravlje ili život. Kad se dogodi liječnički propust, svjedoče brojni primjeri, mišljenja vještaka u pravilu idu liječnicima u prilog. Pacijenti se stoga rijetko odluče pokrenuti tužbu, a oni koji dođu do suda na presudu čekaju desetljećima.
Da Hrvatska nije osigurala neovisan i nepristran sustav koji će se baviti pitanjima uzroka smrti ili teških ozljeda zbog pogreške liječnika, potvrdio je još u studenom 2012. godine i Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu, u predmetu »Bajić protiv Hrvatske«. Europski je sud tada utvrdio kako je Hrvatska povrijedila procesnu obvezu iz članka 2. Europske konvencije o ljudskim pravima koja govori o pravu na život, jer nije poduzela učinkovitu istragu nakon smrti pacijentice zbog liječničke pogreške. Radilo se o sestri tužitelja, koja je preminula u KBC-u Zagreb nakon što je liječnik primio mito za zahvat. Liječnik je nakon njene smrti proglašen krivim i dobio je otkaz, ali je vrlo brzo, zahvaljujući intervencijama struke, vraćen na posao, a u ponovljenim postupcima suđenja oslobođen je svake odgovornosti za smrt pacijentice.

Cijeli sustav, od medicinskog fakulteta, liječničke komore, bolnice, državnog odvjetništva, pa sve do sudova, zakazao je zbog pristranosti, ocjena je Europskog suda, koji je Hrvatskoj naložio da čim prije osigura nepristran i pravedan sustav zaštite pacijenata žrtava liječničke pogreške.

Prava pacijenta

Od te presude do danas ništa se bitno nije promijenilo. I dalje vještačenja obavljaju ljudi koji su međusobno povezani, nerado će kompromitirati vlastite kolege pa je i ishod takvih postupaka uglavnom nepovoljan za pacijente.

– U praksi se mnogo toga zataška. Liječnici pokrivaju jedni druge. To je posebna kasta ljudi koji se istodobno i vole i ne vole, ali će uvijek stati jedan iza drugog. S druge strane, mnogi se oštećeni pacijenti ne upuštaju u tužbe jer se ne žele zamjeriti bolnici gdje će se opet liječiti. Sudskih je postupaka malo, uglavnom je riječ o milijunskim iznosima, a odštetni sporovi dugo traju – kaže Snježana Cerjan, predsjednica Udruge pravnika u zdravstvu.
Slično je, kaže, i s mitom.

– Da u nedavnom slučaju splitskog kirurga koji je primio mito pacijent kojim slučajem nije umro, njegova obitelj slučaj nikad ne bi prijavila. Očito je riječ o liječničkog pogrešci, ali pitanje je kako će taj slučaj završiti – veli Cerjan.
Da bi pacijenti bili sigurni u to da će ih sustav zaštititi u slučaju da su oštećeni postupanjem liječnika ili medicinskog osoblja, trebalo bi, smatra predstavnica Udruge pravnika, mijenjati Zakon o pravima pacijenata i doraditi Zakon o kvaliteti zdravstvene zaštite.
– Stručni rad liječnika morao bi se češće kontrolirati. Preventivno, a ne represivno, tek kad dođe do štete za pacijenta. Pitam se zašto u Metkoviću povjerenstvo Hrvatske liječničke komore i inspekcija Ministarstva zdravstva nisu bili prije, proveli redovitu kontrolu da vide kako se tamo radi, umjesto što se čekalo da netko umre pa da provedu nadzor – čudi se Cerjan. U bolnicama su nekad, kaže, postojale anonimne ankete o tome jesu li pacijenti zadovoljni smještajem, odnosom liječnika i medicinskog osoblja i slično, a danas toga više nema. »Pacijenta se sve manje pita, danas je pacijent samo broj«, zaključuje.

Pristrana vještačenja

U odvjetničkim krugovima potvrđuju da su pristrana vještačenja razlog što se liječničke pogreške ne otkrivaju i ne kažnjavaju u dovoljnoj mjeri i to najviše zbog činjenice da liječnici u Hrvatskoj nisu osigurani od profesionalne odgovornosti. Upravo je činjenica da se od liječnika, ili od bolnica, u sudskim parnicama potražuju odštete za koje ni jedni ni drugi nemaju novca, glavni razlog zbog kojeg medicinski vještaci pokrivaju greške svojih kolega, a parnice se nastoje produžiti unedogled, kaže nam jedan zagrebački odvjetnik koji je zastupao pacijente u više takvih sudskih sporova.

– Problem je što smo mala zemlja, svi se poznaju, a u takvim je uvjetima liječničku pogrešku teško dokazati. Zato se za vještačenja uzimaju liječnici iz drugih gradova, ali ako zagrebačkog vještaka pošaljete u Split, ne možete izbjeći mogućnost da on i inkriminirani liječnik nisu zajedno studirali ili bili na istoj specijalizaciji. Na tome padaju mnoge tužbe – veli odvjetnik.

Dok odvjetnici velik dio krivnje za lošu praksu procesuiranja liječničkih pogrešaka pripisuju neosiguranju liječnika od profesionalne odgovornosti, Cerjan pak kaže da se police osiguranja sklapaju u većini ustanova. »Ako dođe do štete, ona se naplaćuje iz police, a ustanova može tražiti regresnu odgovornost od liječnika koji je uzrokovao štetu«, veli.

Ipak, malo tko od pacijenata koji tuže bolnicu ili liječnika uspije dobiti, a nekad čak i doživjeti pravičnu odštetu. Jedan od takvih primjera je parnica protiv KBC-a Zagreb koja se punih dvadeset godina vodila pri zagrebačkom Općinskom sudu, a na kraju je prekinuta zbog smrti tužiteljice. Riječ je o tužbi iz 1987. godine, gdje je pacijentica tražila odštetu od bolnice jer je nakon operacije sive mrene ostala slijepa na oba oka. Vid je izgubila zbog gljivične infekcije koju je, kako se tvrdilo u tužbi, dobila u operacijskoj sali. U istom je mjesecu, siječnju 1986. godine, čak 15 pacijenata koji su u toj bolnici prošli operaciju katarakte ostalo s trajnim posljedicama oštećenja vida. Operacija mrene rutinska je operacija s minimalnom mogućnošću komplikacija, no unatoč tome što je učestalost komplikacija u ovom slučaju prelazila sve prihvatljive okvire, medicinski su vještaci tvrdili kako je nesretna pacijentica gljivice mogla pokupiti bilo gdje, pa i u tramvaju. Suđenje je trajalo 20 godina, a nakon što je žena umrla, odvjetnik je bio prisiljen povući parnicu jer nasljednici po hrvatskom zakonodavstvu nemaju pravo na odštetu.

Liječnička solidarnost

Bolnica, umjesto da plati odštetu za gubitak vida, od rodbine preminule pacijentice naplatila je troškove parničnog postupka.

– Krajnje je nepravedno da će, u slučaju da razbijete auto, u slučaju vaše smrti naknadu štete dobiti obitelj, ali ako ostanete bez noge i ne doživite kraj parnice, obitelj neće dobiti ni kune odštete – navodi odvjetnik koji je želio ostati anoniman. On je uvjeren da bi police osiguranja od profesionalne odgovornosti za liječnike u rizičnim strukama, poput kirurga ili opstretičara, riješile stvar, jer se bolnice ne bi bojale odšteta, a liječnici bi dobro pazili da ne rade »ofrlje«. Prisjeća se i slučaja 40-godišnjaka koji je umro od sepse nakon uspjele operacije hipofize. Tu se, kaže, nije radilo o novcu, nego liječničkoj solidarnosti. »Bila je to čista liječnička pogreška, ali njegova obitelj, u kojoj su ugledni liječnici, nije se odlučila na tužbu. Ako ne radiš na Rebru, radiš na Sv. Duhu, a poslodavac vam je isti, i tu sve staje – zaključuje.
Postoji i vremenski moment koji mnoge odvraća od tužbe. U svojoj odvjetničkoj karijeri, kaže, nije izgubio niti jednu parnicu vezanu uz zdravstvo, ali niti jedna nije trajala kraće od 10 godina. Osim toga, odštete su male – žena koja je greškom ostala bez oba jajnika i izgubila priliku za majčinstvo dobila je odštetu manju od 40.000 kuna, a odštete koje u svojim orjentacijskim tablicama za nematerijalnu štetu predviđa Vrhovni sud, kreću se od 2.000 kuna za pretrpljeni strah, maksimalno 75.000 kuna za smanjene životne aktivnosti do maksimalno 220.000 kuna odštete za gubitak ili teški invaliditet partnera, supružnika ili djeteta. »To je sramotno. Više ćete dobiti za razbijeni blatobran, nego ako ostanete bez noge«, komentira odvjetnik.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.