Grad: Rijeka
Danas: 18° djelomično oblačno
Sutra: 7° 21° vedro
21. rujna 2017.
Zamjena uloga

Kako će Hrvatska prokockati EU budućnost? Otkrivamo posljedice diplomatskog rata sa Slovenijom

Kako će Hrvatska prokockati EU budućnost? Otkrivamo posljedice diplomatskog rata sa Slovenijom
Kako će Hrvatska prokockati EU budućnost? Otkrivamo posljedice diplomatskog rata sa Slovenijom
Autor:
Objavljeno: 10. rujan 2017. u 15:40 2017-09-10T15:40:00+02:00

Hrvatska, zahvaljujući neodgovornosti političkog vodstva, dovodi u pitanje svoj najveći vanjskopolitički uspjeh, ulazak u EU, ne želeći priznati arbitražnu presudu koja je legalna i koja joj ide u korist!

Nakon što je slovenski šef diplomacije Karl Erjavec najavom blokade hrvatskog ulaska u Organizaciju za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) političku krizu između Hrvatske i Slovenije podigao na višu razinu, slovenski premijer Miro Cerar pokušava umiriti situaciju. Cerar je zanijekao da je riječ o blokadi Hrvatske, tvrdeći kako je samo riječ o upozorenju da sve kandidatkinje za članstvo u OECD-u, a ne samo Hrvatska, moraju ispunjavati sve potrebne uvjete, među njima i poštivanje međunarodnog prava.

Svom šefu diplomacije Erjavcu, koji je pak izrijekom govorio o novoj blokadi Hrvatske, Cerar je poručio da će morati slušati i provoditi odluke vlade, a ne obrnuto. Upravo je Erjavec svojim nediplomatskim i nepristojnim ponašanjem prema hrvatskoj šefici diplomacije Mariji Pejčinović Burić izazvao pravi verbalni rat između Ljubljane i Zagreba, kakav ne pamtimo ni u vrijeme prve slovenske blokade Hrvatske, koncem prošlog desetljeća, kada su odnosi između dviju zemalja bili najgori. Inače iznimno suzdržana i povučena hrvatska ministrica, za koju je teško zamisliti da povisi glas i u svoja četiri zida, ovaj je put svog slovenskog kolegu javno prozvala kao »bezobraznog« i »agresivnog«, kazavši i da on »apsolutno nije čovjek dijaloga«, što je malo tko jučer uopće mogao i zamisliti.

I otvorenom najavom blokade Erjavec je prekršio nepisano pravilo da se o blokadama, čak i kada se aktivno provode, javno ne govori. Italija je godinama blokirala slovensko pristupanje EU zbog esulske imovine, ali talijanski dužnosnici nikad nisu javno govorili o blokadi, kao što je i Slovenija u vrijeme vlade Janeza Janše, od 2004. do 2008., aktivno usporavala i blokirala hrvatske pristupne pregovore, ali nikad nije javno obznanila da Slovenija blokira Hrvatsku.
To je pravilo prvi put prekršila Pahorova vlada, koja je koncem 2008. prvi put počela javno govoriti o blokadi, iako je samo nastavila politiku Janšinog šefa diplomacije Dimitrija Rupela, koji nikad nije koristio taj nepopularni termin, a preksinoć je i u razgovoru s Mateom Damjanović za Al Jazeeru priznao da »takve metode u diplomaciji nisu baš korisne«, te da »ponekad neke stvari treba uraditi, a o njima uopće ne govoriti«.

U ribolov s policijom

Zato Cerar sada, uvidjevši da se njegov ratoborni šef diplomacije zaletio, ipak najavljuje da će krajem mjeseca otići u Zagreb, premda ga Erjavec od toga odgovara. I to se onda također može protumačiti kao svojevrsno gašenje požara, s obzirom na to da njegov hrvatski kolega Andrej Plenković i dalje ne želi razgovarati o implementaciji arbitražne presude, a to je jedino što Cerara u ovom trenutku zanima. Čini se da Cerar pokušava zauzdati opasnu eskalaciju napetosti i nacionalističke retorike, koja je ovaj put, istini za volju, prisutnija na slovenskoj nego na hrvatskoj strani, iako dobro znamo da ni Hrvatskoj ne treba puno za raspirivanje najnižih nacionalističkih strasti. Čini se da Cerar shvaća da bi nekontrolirana eskalacija spora mogla naškoditi temeljnom slovenskom interesu: implementaciji arbitražne odluke.

No kada je riječ o ključnome – implementaciji arbitražne odluke na terenu – u Ljubljani ne popuštaju ni za milimetar. Iako, dakle, ne odustaje od dijaloga sa Zagrebom, barem na deklarativnoj razini, zatim zauzdava jastreba Erjavca i više ne spominje blokadu, Cerar također tvrdi da slovenska policija kontrolira slovenski akvatorij u Piranskom zaljevu, i to u onim granicama koje je odredio arbitražni sud, a koje Zagreb ne priznaje.
Štoviše, Cerar najavljuje da će ubuduće slovenske ribarske brodove pratiti brodovi slovenske policije, kako bi im početkom jeseni, kada u Piranskom zaljevu počinje sezona lova na švoje, kako Istrani nazivaju list, osigurala »nesmetan rad«. Upravo bi to moglo dovesti do »bliskih susreta« i novih incidenata između hrvatskih i slovenskih ribarica te hrvatske i slovenske policije u Piranskom zaljevu, s obzirom na to da je njegov hrvatski kolega Plenković nedavno u Savudriji ponio podjednako neodgovorno, poručujući hrvatskim ribarima da se ponašaju na moru kao i dosad, uvjeravajući da arbitražna presuda za Hrvatsku ne vrijedi.
U ovom trenutku, naime, tih nekoliko kvadratnih kilometara mora u Piranskom zaljevu, od crte sredine do granice koju je iscrtao arbitražni sud, a koja je bliža hrvatskoj obali zaljeva, svojataju i jedna i druga država, što je bogomdano okružje za incidente.

Zamjena uloga

Pa ipak, bez obzira na moguće incidente i napetosti, ovaj će spor ipak biti odlučen na diplomatskom terenu, u europskom okviru.
Odlučit će ga međusobni odnos snaga, snaga diplomacija, moć saveznika i širi europski kontekst, odnosno sve veći razdor između zemalja »stare« i »nove« Europe, koji se snažno reflektira na hrvatsko-slovenski spor. A na tom terenu, unatoč početnim nespretnostima i kakofoniji na slovenskoj strani, Slovenija u ovom trenutku u rukama ima znatno bolje karte od Hrvatske, iako je prije nešto više od dvije godine, kada je otkriveno drastično kršenje arbitražnog sporazuma, Hrvatska bila u neusporedivo boljoj situaciji od Sloveniji. Hrvatska, međutim, nije uspjela politički kapitalizirati tu jedinstvenu priliku, dopustivši da se u međuvremenu Slovenija od zemlje kršiteljice međunarodnog prava na europskom podiju, barem u ovom slučaju, uspije profilirati kao zagovornica i zaštitnica međunarodnog prava, dok je Hrvatska, koja je prije dvije godine ukazala na slovensko kršenje međunarodnog prava, sada suočena s biljegom kršiteljice međunarodnog prava!? I da paradoks bude još veći, Hrvatska je odlučila preuzeti taj biljeg ne želeći prihvatiti arbitražnu presudu, premda joj sama arbitražna presuda ide u prilog puno više nego Sloveniji, koja na arbitraži nije ostvarila nijedan od ciljeva zbog kojih je ušla u taj postupak!

U tom slučaju, dakle, došlo je do gotovo nevjerojatne zamjene uloga, koja, međutim, nije imala puno veze s meritumom ovog spora, ali jest sa širim kontekstom, imidžom zemlje, umješnošću njezinih političara i diplomata, njezinim utjecajem u EU... I zato se danas još malotko uopće sjeća što se dogodilo u ljeto 2015., kada je otkriveno nezakonito lobiranje slovenskih arbitražnih aktera, a kamoli da to spominje, dok su svi itekako dobro upoznati s činjenicom da Hrvatska »ne poštuje međunarodno pravo«.

Hrvatska se, naime, sama svrstala u društvo onih koji ne poštuju europske vrijednosti, premda je potpredsjednik Europske komisije Frans Timmermans prije nekoliko dana, odgovarajući na pitanja slovenskih parlamentaraca u Ljubljani, izričito odbacio mogućnost da
da se slučaj hrvatskog nepoštovanja arbitražne odluke izjednači sa slučajem kršenja europskih normi i načela vladavine prava od strane Poljske.

Na margini

Hrvatska posljednjih nekoliko mjeseci intenzivno radi na savezništvu s Poljskom i ostalim članicama Višegradske skupine, zbog čega Hrvatsku de facto smatraju pridruženom članicom V4, što Sloveniji olakšava posao kada Hrvatsku pokušava ocrniti kao zemlju koja ne poštuje europske vrijednosti i krši međunarodno pravo. Poljska je, naime, jedina članica EU koja je otvoreno podržala hrvatsku argumentaciju u ovom sporu, dok je upravo slovenski premijer Cerar ovih dana najavio spremnost svoje vlade da podrži europske sankcije protiv Poljske zbog kršenja načela vladavine prava. Cerarovu nesvakidašnju otvorenost u ovom slučaju, međutim, ne treba tumačiti kao pokušaj slovenskog kažnjavanja Poljske zbog poljskog podržavanja Hrvatske. Ne, ovdje je riječ o dosljednom nastojanju slovenske politike da ostane uz Njemačku i njezinu europsku politiku, koja najavljuje kažnjavanje Poljske, jer želi najintegriranijem jezgru EU. Slovenija želi ostati u tzv. Europi »prve brzine«, odnosno uz Njemačku i Francusku koje će uskoro, nakon njemačkih parlamentarnih izbora, pokrenuti novi integracijski ciklus.

Hrvatska je, međutim, na margini, na kojoj će najvjerojatnije i ostati. Hrvatska nema puno prijatelja u EU, a još je manje onih koji podržavaju hrvatsko odbijanje arbitražne presude, baš kao i onih koji, kao i Hrvatska, misle da je ta presuda nelegalna i protivna međunarodnom pravu. To je pitanje, dakako, povezano s ključnim pitanjem: koliko je uopće onih u EU koji Hrvatsku percipiraju kao proeuropsku zemlju? A koliko onih koji smatraju da Hrvatska aktivno radi na širenju europskih vrijednosti i pridonosi stabilnosti svog susjedstva? I koja to Europa danas treba zemlju koja nije u stanju obuzdati svoje naciste i ustaše, »stara« ili »nova« Europa? I tko će to sutra, kada uopće dođe na red hrvatski ulazak u Schengen, smatrati da je zbog Hrvatske potrebno prisiliti Sloveniju da zanemari arbitražnu presudu?

A pitanje Schengena za Hrvatsku je puno više od pitanja hoće li schengenska granica biti na njezinim zapadnim ili istočnim granicama. Bez Schengena, naime, i to bez ulaska u schengensku zonu u idućih nekoliko mjeseci, a ne nekoliko godina, a kasnije i bez eura, Hrvatska može zaboraviti na Europu »prve brzine«, europski klub najboljih i najuspješnijih. Time Hrvatska, zahvaljujući nonšalanciji i neodgovornosti aktualnog političkog vodstva, zapravo dovodi u pitanje svoj najveći vanjskopolitički uspjeh – a ulazak u EU to sigurno jest – i to zbog banalnog, gotovo nevjerojatnog razloga, ne želeći priznati presudu koja je legalna i koja joj ide u korist!

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka