Nestabilnost izvršne vlasti hrvatska je konstanta posljednjih skoro godinu i pol dana. Nije u Vladi Zorana Milanovića uvijek sve glatko funkcioniralo. Bilo je određenih napetosti između glavnih koalicijskih partnera SDP-a i HNS-a, primjerice u vezi uvođenja poreza na nekretnine, a lideri SDP-a i IDS-a jedno vrijeme uopće nisu razgovarali. Unutar SDP-a i HNS-a bilo je teških sukoba, pa su tako socijaldemokrati iz stranke izbacili Slavka Linića, a narodnjaci bivšeg predsjednika Radimira Čačića.

No, u odnosu na dvije vlade HDZ-a i Mosta koje su Hrvatskom upravljale od 22. siječnja prošle godine, mandat Milanovićeve vlade danas predstavlja uzornu političku stabilnost.

HDZ i Most jednostavno nisu mogli zajedno, oba njihova pokušaja suradnje kratko su trajala i završila su na gotovo identičan način. Ali, osim zapanjujućih sličnosti u koegzistenciji i raskolu HDZ-a i Mosta u Oreškovićevoj i Plenkovićevoj vladi, bilo je i određenih različitosti tijekom odvijanja tih tegobnih političkih, pa i društvenih procesa.

Isti su, znači, bili slabi odnosi HDZ-a i Mosta. Te su se stranke prvi put spojile nakon što je predsjednik Mosta Božo Petrov, u još uvijek nerazjašnjenim okolnostima, raskinuo krajem 2015. postizborni dogovor s Milanovićem i odlučio se za koaliciju s HDZ-om, koji je tada vodio Tomislav Karamarko. No, kako između Petrova i Karamarka niti u startu nije bilo povjerenja, za premijera su doveli Hrvata iz Kanade, stranački neopredijeljenog Tihomira Oreškovića. Ali, niti to nije njihovu Vladu učinilo funkcionalnom.

HDZ i Most, potpredsjednici Vlade Karamarko i Petrov, nikako nisu uspijevali pronaći zajednički jezik. Dva tjedna nakon što je Sabor s 83 glasa potvrdio Oreškovićevu vladu, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović zatražila je da premijer smijeni ravnatelja SOA-e Dragana Lozančića, a taj njezin potez zavadio je i Karamarka i Petrova. Orešković nije dopustiti da mu predsjednica naređuje, naročito zato što je smatrao da Lozančić dobro radi svoj posao, Petrov ga je u tome podržao, ali Karamarko je stao na stranu Kolinde Grabar-Kitarović. Uslijedila su neslaganja HDZ-a i Mosta o reformi policije, kadroviranju u Vladi i javnim poduzećima, uređenju regionalne i lokalne samouprave... Karamarko je Most definirao kao kamenčić u cipeli koji je potrebno ukloniti. Sve je to kulminiralo razlazom potaknutim slučajem Karamarkove supruge koja je radila za lobista MOL-a Jozu Petrovića.

Izjave o uvažavanju – daleko od istine

Početak Plenkovića i Petrova bio je bolji. Čak su se javno međusobno uvažavali i tvrdili da odlično surađuju. Međutim, to je bilo daleko od istine. HDZ i Most nisu jednako razmišljali o premijerovoj namjeri da MOL-ove dionice u INA-i otkupi novcem koji bi se namaknuo prodajom dijela HEP-a. Petrov se usprotivio tom planu, a partneri su se jedva suglasili o poreznoj reformi, svađali su se kod izbora ravnatelja HRT-a, oštru su kampanju jedni protiv drugih vodili za lokalne izbore i općenito se nisu podnosili. U HDZ-u su se nakupljale frustracije, prije nekoliko tjedana, zbog inzistiranja Mosta da se procesuiraju krivci za kolaps Agrokora, zaključili su da Petrov i društvo ne razumiju što su to državne institucije i da prijevremeni parlamentarni izbori možda nisu loša opcija. Zahtjev SDP-a za opoziv ministra Zdravka Marića okončao je i ovu kratkotrajnu političku avanturu HDZ-a i Mosta.

Ponovno im je, dakle, SDP postavio pretešku prepreku. To je riječ o čistom deja vu efektu. Stranka Zorana Milanovića uputila je 18. svibnja 2016. u saborsku proceduru prijedlog da se potpredsjedniku Vlade Karamarku izglasa nepovjerenje. Pripisivali su mu sukob interesa, sumnjičili da je više naginjao MOL-u nego INA-i. Most se s tim složio i podržali su SDP-ovu inicijativu. Kao i kad su socijaldemokrati, sada na čelu s Davorom Bernardićem, 20. travnja ove godine, također zbog sukoba interesa, zatražili glasovanje o Mariću. HDZ je branio i Karamarka i Marića. Istina, nekadašnjeg predsjednika stranke nešto manje jedinstveno. Nakon što je Karamarko saznao da mu je Petrov okrenuo leđa, u nastojanju da se održi, odlučio je srušiti Oreškovića i cijelu Vladu. Htio je formirati novu parlamentarnu većinu bez Mosta i tu je operaciju nazvao preslagivanje.

Apsolutno svi HDZ-ovi ministri i zastupnici, od kojih su mnogi to i danas, pružili su Karamarku potporu. Ali, Plenković i ostali HDZ-ovi europarlamentarci poslali su iz Bruxellesa otvoreno pismo u kojem su kolege u domovini pozvali da odustanu od rušenja vlastite Vlade. Nitko ih nije poslušao. Ni Zdravko Marić nije mario za Plenkovićev apel. Njih su se dvojica tada nalazili na suprotstavljenim pozicijama. Karamarko je 10. lipnja odredio Marića za kandidata za mandatara za sastavljanje Vlade, ako HDZ osigura većinu u Saboru. Marić je rado pristao sudjelovati u zbacivanju nadređenog mu Oreškovića, o kojem je ranije govorio u superlativima. I 16. lipnja 125 zastupnika izglasalo je nepovjerenje Oreškoviću. No, projekt preslagivanje je propao i Mariću se nije ostvarila želja da postane premijer. Od koristi Karamarku nije bio niti Milan Bandić, čija je stranka imala u parlamentu šest zastupnika. Bandić je neprestano javno govorio da je preslagivanje gotova stvar, što kao HDZ-ov partner čini i ovih dana.

Parlamentarne većine još nema

Premijer Plenković oprostio je Mariću što je prihvatio ulogu Karamarkovog mandatara i uložio je maksimalan napor kako bi ga sačuvao u Vladi. HDZ je pridobio čak i bivšeg Milanovićevog predstojnika ureda Tomislava Sauchu i on je svojim glasom spasio ministra financija. Ali, parlamentarne većine nakon eliminacije Mosta još nema. Iako na tome radi i HDZ-ov veteran Vladimir Šeks. On se prošle godine svrstao uz Plenkovića, kojeg je osobno politički izmislio, i protivio se preslagivanju. Bio je, međutim, u to vrijeme običan umirovljenik bez utjecaja u HDZ-u.

Sada se to potpuno izmijenilo, Šeks se stalno mota saborskim hodnicima i veliki je zagovornik, kako to Plenković voli reći, rekonfiguracije. Plenkoviću strastveno pomaže i Milorad Pupovac, koji je odbio Karamarka kad ga je ovaj zamolio da surađuje s HDZ-om. Karamarko je, kao i Plenković trenutačno, širio optimizam i uvjeravao HDZ-ovce i javnost da sve drži pod nadzorom i da će okupiti novu većinu. No, to je izostalo i Sabor je 15. srpnja konsenzualno donio odluku o samoraspuštanju. Karamarka je to koštalo političke karijere, povukao se dužnosti predsjednika HDZ-a, a stranka je odabrala Plenkovića da je vodi na prijevremene izbore. Može li ista sudbina zadesiti i Plenkovića ako ne isporuči ono što se HDZ od njega očekuje?

Za HDZ-ovce je vlast vrijednost koja obilato nadmašuje njihovu ljubav prema Hrvatskoj, štovanje Domovinskog rata i branitelja i slične stvari. Plenković, znači, mora biti na oprezu da mu se ne bi dogodilo što i Karamarku. Već sada pojedini HDZ-ovi zastupnici potiho gunđaju u Saboru da se pokazalo da je premijer prije deset dana, nakon što je iz Vlade potjerao Mostove ministre, lagao kad je izjavio da ima parlamentarnu većinu. Jasno, neće HDZ Plenkovića odmah gurnuti niz stepenice. Nada da će barem 76 zastupnika podržati Vladu i dalje tinja, a, osim toga, premijer, premda je politički ozbiljno načet, nije neperspektivan i za moguće izbore. U anketama je popularan. I što je posebno važno, za razliku od bivšeg predsjednika stranke, Plenkovića uživa snažnu potporu medija.

O sirotom je Karamarku pozitivno pisalo svega nekoliko novinara. A i neki od njih su ga, dok je on demontirao Oreškovića i pregovarao o sastavljanju nove većine, žestoko napadali, u strahu da će Karamarko svojim postupcima na vlast dovesti – crvene. Plenković je miljenik medija u mjeri u kojoj to nije bio niti jedan Ivo Sanader. Hrvatske novine objavljuju tekstove koji kao da su preslika sjevernokorejskih medijskih oda Kim Jong-ilu. Mediji će, stvarajući atmosferu da je Plenković lider kakvog je Hrvatska čekala godinama i stoga nezamjenjiv, pomagati premijeru da mu rekonfiguracija uspije.