Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 17° 4n
Sutra: 17° 17° 4n
25. svibnja 2019.
Članica Radničke fronte

KATARINA PEOVIĆ VUKOVIĆ 'Radnici u Hrvatskoj shvaćaju da njihov problem nisu Srbi, već kapital'

Doc. dr. Katarina Peović Vuković
Doc. dr. Katarina Peović Vuković
Autor:
Objavljeno: 4. rujan 2018. u 7:09 2018-09-04T07:09:27+02:00

Brod je još uvijek jedan od najkompleksnijih proizvoda koje imamo i ne može se uspoređivati s turizmom, kao ni s jednom drugom gospodarskom granom koja bi eventualno došla na njezino mjesto, naglašava doc. dr. Katarina Peović Vuković, istaknuta članica Radničke fronte 

Radnička fronta dosta se angažirala oko stanja u brodogradilištima Uljanik i »3. maj«. Može se reći, kad će ako ne sad i tko će ako ne oni, budući da to i jest prirodna pozicija lijeve stranke, da ustane u obranu rada i industrije koju je tranzicija već gotovo ubila.

Članica Radničke fronte, doc. dr. Katarina Peović Vuković s Odsjeka za kulturalne studije na Filozofskom fakultetu u Rijeci, na pitanje o opravdanosti državne intervencije u brodogradnji kaže da se korisnost brodogradnje ne može gledati samo iz perspektive neposredne profitabilnosti tvrtke, već se mora sagledati ukupna ekonomska aktivnost.

Stalni pritisak

– Koliko prihodi od brodogradnje koriste hrvatskoj ekonomiji, a koliko ona zapravo »košta« i koliko se u nju novaca »ulupalo«, ne možemo znati ako nemamo nikakve analize. Svaki plaćeni dolar vrijednosti broda se umnoži kroz domaću ekonomiju potičući proizvodnju pratećih industrija koje brodogradilištu pribavljaju sirovine, materijal, opremu, rad i usluge. Uz to, neozbiljno je gasiti jednu industriju, a da nemamo drugu koja bi je zamijenila i koja ima bolje izglede za razvoj, na što su davno upozoravali stručnjaci poput Gvozdena Rukavine, kaže Peović Vuković.

Dugogodišnje »pumpanje« liberalnom ideologijom

Nerijetko se čuje da radnici u brodogradnji nisu zaslužili solidarnost jer su suodgovorni za stanje u kojem se nalaze, kao i da sami nisu bili solidarni zadnjih 30 godina kada su mnoga poduzeća propadala. Ništa nije besmislenije od ovog argumenta koji u potpunosti ignorira da su neki radnici uistinu bili solidarni, da neki nisu bili ni rođeni kada je krenula privatizacija, da masovne proteste na historijske nepravde ne pokreću pojedini akteri, da ne govorimo o učincima hegemonije i klime višegodišnjeg »pumpanja« liberalnom ideologijom i mitovima o »slobodnom tržištu« kao spasu za naše gospodarstvo. Kako taj spas izgleda svi osjećamo na svojoj koži, kaže Peović Vuković. 

– Brod je još uvijek jedan od najkompleksnijih proizvoda koje imamo i ne može se uspoređivati s turizmom kao ni s jednom drugom gospodarskom granom koja bi eventualno došla na njezino mjesto. Osim toga, niti jedna zapadnoeuropska zemlja ne temelji svoj razvoj na turizmu kao osnovnoj grani. Isto tako, bilo bi dobro da svi koji zagovaraju STEM i istovremeno pozivaju da se uništi brodogradnja objasne taj paradoks, kao i da nas upute u kojoj bismo mi to gospodarskoj grani mogli izgraditi nešto slično. Eventualnim gašenjem brodogradnje ne samo da se ništa ne rješava nego to znači sigurno još veće povećanje zaostatka Hrvatske prema najrazvijenijim zemljama. Mi jednostavno moramo naći rješenje za održavanje brodogradnje koja zapošljava ogroman broj ljudi i koja predstavlja jedan od rijetkih izvoznih proizvoda.

Brojka od 38 tisuća iz 2009. godine je sada već vjerojatno manja, ali još uvijek je riječ o velikom broju ljudi, na koje se vrši stalni pritisak, pa su kako vidimo i nakon ovog vala pritisaka iz Uljanika i »3. maja« otišli deseci radnika, tumači doc. dr. Peović Vuković. Veli da je jedan od problema izgradnje broda i kreditiranje – ne postoje specijalizirane banke za kreditiranje brodogradnje, kao što su postojale u Jugoslaviji.

Svima država pomaže

– Sve velike sile u brodogradnji imaju pomoć države. Sve brodograđevne velesile od Kine, Južne Koreje, Japana pa do Italije obilno financiraju izgradnju svojih brodova. Nas u velikoj mjeri ograničava Europska komisija koja nadzire ulogu države, pogotovu u onim brodogradilištima gdje je provedeno restrukturiranje, kao što su »3. maj« i Brodotrogir, gdje država ne smije idućih deset godina izravno pomagati brodogradnju. No, o tome se treba pregovarati, da ne kažemo da su različiti oblici horizontalnih subvencija itekako mogući. Europska komisija pak, zabranom državnog intervencionizma osigurava dominaciju bogatim zapadnoeuropskim zemljama koje već u startu jesu u povlaštenoj poziciji u odnosu na zemlje periferije – od povoljnijih uvjeta kreditiranja, jakih međunarodnih lobija do izdašnog ulaganja u znanost i tehnologiju.

Prema EU-u bi se svakako trebalo drugačije postaviti nego što to čini naša Vlada. Država bi trebala preuzeti na sebe poticanje brodogradnje kao strateške industrije, tajkunima bi se trebalo onemogućiti da uništavaju brodogradilišta smještajući u njih marine, a radnicima bi se trebalo omogućiti da rade i žive dostojno od svojeg rada. Umjesto toga – tajkuni prijete radnicima otkazima, a Vlada šalje plan restrukturiranja kojeg ne daje na uvid, ali preko medija već saznajemo da se u njemu predviđa otpuštanje velikog broja radnika i prenamjena dijela brodogradilišta.

Na primjeru Brodotrogira pak možemo lijepo vidjeti kako izgleda bajka o tome da će strateški partner ako mu se da dio brodogradilišta za luksuznu marinu osigurati procvat brodogradnje. Iako je 2014. Danko Končar otvorio takvu marinu i iako se obećavalo da će marina biti pokretač investicija, inovacija, novih radnih mjesta u brodogradilištu – ovih je dana 192 radnika bilo u štrajku jer radnicima kasne plaće iz mjeseca u mjesec i isplaćuju im se na kapaljku, ljude se stalno premješta iz firme u firmu, zastrašuje ih se da ne rade. Zašto bi sada druga brodogradilišta iz Uljanik grupe krenula stopama Brodotrogira, nitko ne zna, ali mnogi upravo taj scenarij vide kao idealan, kaže Peović Vuković.

Slabi sindikati

Što se tiče odnosa vlasti prema radnicima, Peović Vuković kaže da se radnike optužuje za lijenost, izmišljaju im se razne stvari, sve do krađe vijaka.

– No čak i da su sve te optužbe točne, a to nije slučaj jer riječ je o ljudima koji pošteno zarade svoj kruh i skromno žive od svojeg, a ne tuđeg rada, sve te navodne krivice radnika nisu dovoljne da bi se brodogradnju uništilo sustavno i temeljito kako je to činila vlast u dosluhu s kapitalom. Godine urušavanja kompleksne industrije proizvodnje brodova koja zahtijeva i popratnu i prateću industriju i pametnu industrijsku politiku i povoljno kreditiranje i jamstvo države, uz neke vanjske faktore urušile su brodogradnju – ne radnici koji su za to stanje najmanje krivi. Samo razjedinjenost i poniznost radnika omogućava ovakvu hajku na njih. No, usprkos takvim napadima, radnici su pokazali kako organizirano i solidarno mogu promijeniti stvari. U Uljaniku se dogodila ključna stvar – radnici su se organizirali u stožer za obranu Uljanika.

Uljanikov stožer je pokazao kako samo složni mogu nešto napraviti. Idealno bi bilo da se u svim brodogradilištima Uljanik grupe organiziraju stožeri. Stožer iako nije službeno tijelo, ima najveću moguću legitimnost. Sindikati su slabi, neki sindikalisti ne rade u korist radnika. Istovremeno radnici su najveća snaga – ako se oni pokrenu ništa nije nemoguće, a stožeri za razliku od pojedinih sindikata i sindikalista nisu ničime ucijenjeni. Pored njih tu su i njihove porodice, susjedi, stanovnici Pule, koji se organiziraju inicijativu za Uljanik – oni su također snaga koju politika neće moći ignorirati.

Ista mobilizacija trebala bi se desiti u svim gradovima – Rijeci i Trogiru najprije, a onda i diljem Hrvatske, kaže Peović Vuković, dodajući da se u »3. maju« situacija čini najlošija jer su se tamo sindikalni vođe umjesto s radnicima u stožer povezali s lokalnim političarima županom Zlatkom Komadinom i gradonačelnikom Vojkom Obersnelom, a poruke koje neki sindikalisti »3. maja« šalju su otužne. To nije stožer, to je kupovanje vremena i davanje prostora političarima koji to nisu zaslužili, tvrdi Peović Vuković. SDP, kaže, nema nikakav legitimitet nazivati se lijevom strankom.

SDP nije lijevo

– SDP nije ni po čemu lijeva stranka. Kada su bili na vlasti urušili su status rada i radništva jednim od najrigidnijih Zakona o radu, rezonira. Na pitanje pak kako misli da ljevica bude konkurentna u lovu na radničke glasove kada i populistička desnica ima socijalnu agendu, Peović Vuković kaže da misli da uloga desnice sve više slabi – da je očito da ona nema nikakvu socijalnu agendu.

– Desnica se svodi na folklor, i to onaj koji je izgubio svaku vezu s ikakvim hrvatskim identitetom. Ljevica ne bi trebala »loviti« glasove, dodvoravati se nekom biračkom tijelu i računati s njegovom potporom – već je njezina uloga da oblikuje klasnu politiku koju već nalazi na terenu, u praksi, u odnosu rada i kapitala. I da nema ljevice u Hrvatskoj – još uvijek bi bilo eksploatacije i radnika na čijem radu se manjina bogati. Ljevica treba raditi na tome da ti procesi postanu jasni, a ne širiti floskule, kako to čini SDP u svojem zadnjem programu u kojem tvrde da »ne postoji sukob između kapitala i rada«. Neka objasne štrajkašima koji danima nisu primili plaću, koji prosvjeduju na ulicama, čija djeca kreću u školu bez osnovnog pribora da ne postoji sukob između kapitala i rada.

To što je dio radnika otišao u desno – to je posljedica konteksta i historijskih uvjeta, razočaranja socijalnim politikama koje to nisu bile. I u svijetu je ista situacija. Radnici su u jednom povijesnom trenutku koji je tome pogodovao pogrešno kanalizirali svoje nezadovoljstvo – klasu i klasnu problematiku zamijenili su nacijom i nacionalnim »razlikama«. Sada kada je taj nacionalizam potpuno dekontekstualiziran, radnici u Hrvatskoj shvaćaju da njihov problem nisu Srbi već kapital koji se širi na sve moguće načine i oni koji luksuzno žive na njihovoj grbači, zaključuje doc. dr. Katarina Peović Vuković.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka