Jovanka je na Titovom dvoru stvorila atmosferu intrige. Da je Tito smogao snage i rastao se od Jovanke, bilo bi puno bolje za njega i Jugoslaviju
Svake godine na području bivše Jugoslavije objavljuje se desetak knjiga o Josipu Brozu Titu, no knjiga povjesničara Jože Pirjevca »Tito i drugovi«, koja je nastajala tri desetljeća, zauzima posebno mjesto po serioznosti i golemoj količini povijesnog gradiva, iz nekoliko država, na kojem knjiga počiva. Jože Pirjevec je Slovenac koji živi u Trstu, gdje je njegov otac preselio obitelj 1947. godine, u vrijeme kad je Trst još bio zasebna državna tvorevina.
– Moj je otac uvijek govorio da nakon fašizma ne želi doživjeti i komunizam, a tada je vjerovao da će Trst ostati slobodan grad, izvan granica Italije i Jugoslavije.
Zbog čega Tito i 30 godina od smrti izaziva toliko zanimanje?
– On je bio najmarkantniji vladar Južnih Slavena u 20. stoljeću. Ličnost takve povijesne važnosti, sa svim svojim pozitivnostima i negativnostima, nije moguće zaboraviti. Smatrao sam da je o njemu moguće reći nešto novo, jer sam proučavao arhive koji dosad nisu bili istraženi: njemačke arhive, kako na zapadu, tako i na istoku, zatim arhive CIA-e, britanske i ruske arhive, kao i izuzetno zanimljivom arhivu Vladimira Bakarića u Zagrebu. Međutim, znate gdje sam prikupio podatke koji su mi najviše pomogli u shvaćanju Titova karaktera i njegovih odnosa sa suradnicima? U Ljubljani! Zahvaljujući Vladimiru Dedijeru, koji nije vjerovao ni Srbima ni Hrvatima, tako da je svoj arhiv ostavio Narodnoj knjižnici u Ljubljani. Riječ je o golemoj građi, spremljenoj u 300 kutija, koja nije samo o Titu, ali je ponajviše o Titu.
Otišao sam tamo prvi put više iz osjećaja dužnosti, ne očekujući puno, no onda sam otkrio zlatni rudnik (…).
Kad je Tito shvatio da Jugoslavija ne može opstati?
– Mislim da je Tito u drugoj polovici šezdesetih počeo sumnjati u opstanak Jugoslavije, a 1970. je rekao: »Kad bi znali što mislim o Jugoslaviji, zgrozili biste se«. Tito je dobro znao da takva državna struktura, s toliko unutarnjih proturječja, nema budućnost. Međutim, Tito nije ništa napravio da bi Jugoslavija preživjela. Štoviše, učinio je suprotno, jer je eliminirao liberale koji su mogli spasiti Jugoslaviju. Tito je bio izrazito rezerviran prema Kardeljevoj ustavnoj reformi iz 1974. godine, a čak nije ni potpisao novi Ustav. Mislim da je Tito prihvatio novi Ustav jer mu je Kardelj obećao doživotno predsjedništvo.
Vlast mu je ipak bila najvažnija?
– Tito je tada bio pod strašnim psihološkim pritiskom. Imao je osjećaj da ga svi ugrožavaju i da su svi njegovi suradnici potencijalni nasljednici i pretendenti na vlast. U toj svakodnevnoj igri, koja je svakako bila i patološka, veliku je ulogu imala i njegova supruga Jovanka. Tito nije imao sreće sa ženama. Najprije se oženio s 13-godišnjom sibirskom djevojčicom, Pelagijom, s kojom je imao dječaka, kojeg je u Moskvi dala u dječji dom i na njega potpuno zaboravila. Zatim je Tito bio s Hertom Haas, jedinom njegovom ženom koja je, po mom sudu, bila na njegovoj razini i koja mu je pomagala. No, 1941. godine, dok je ona čekala njegovog drugog sina, Tito ju je počeo varati s neurotičnom i preplašenom Zdenkom Paunović. Ona je bila potpuno nedorasla tim zahtjevnim ratnim danima, tako da je potpuno sagorjela i umrla 1946. godine. Tito se nakon toga oženio s Jovankom, koja je bila njegov najlošiji izbor i koja mu je doslovno uništila život. Jovanka je jedino imala partizanski staž, bila je provjereni kadar, to je sigurno. Imala je samo četiri razreda osnovne škole. Mislim da je Jovanku Titu podmetnuo Stevo Krajačić. Ne tvrdim da je bila njegov špijun na Titovom dvoru, no znamo da je bila u stalnom kontaktu s njim i da mu je telefonirala i po nekoliko puta na dan. Naravno da mu je govorila o tome što se događa oko Tita. Jovanka je, po Dedijeru, pohađala i jedan kurs NKVD-a u Moskvi, što Tito nije znao. Mislim da je Tito i sam shvaćao da Jovanka nije za njega: bili su zajedno od 1946., a oženio ju je tek 1953. godine.
