Foto D. Kovačević
Ovaj smo model već gledali. Okupljanje branitelja u Savskoj moglo bi rezultirati efektom suprotnim onome koji očekuju. Podsjećam, javnost danas ne zna ništa o pukovniku Mirku Čondiću
Joško Morić branitelj je od prvog do posljednjeg dana rata. »To je bila moja moralna obveza i ustavna dužnost. Nisam, niti kanim koristiti ikakva prava iz statusa branitelja. Država mi se odužila s 12 visokih odličja, koja nažalost danas nisu neka pozitivna referenca, prije bi se moglo reći da su negativna. Moje kćeri ponosnije su na moja odličja od mene«, kaže.
Pomoćnik ministra unutarnjih poslova bio je od 1. travnja 1991. do prvih mjeseci 2000. Prvoj i jedinoj stranci u životu priključio se 2000., pristupivši Demokratskom centru. Napustio je politiku nakon parlamentarnih izbora 2007. Danas je direktor sigurnosti u Zagrebačkom holdingu, i ponosno ističe da tvrtka zapošljava dvije i pol tisuće branitelja, dvadeset posto zaposlenih. Za naš list rado je pristao komentirati prosvjed u Savskoj 66.
– Bez obzira na to što još uvijek nije jasno o čemu se zapravo radi u Savskoj 66, branitelje, a posebno invalide, pogrešno je pogrdno zvati »šatorašima« ili »šatordžijama«. To se upotrebljava samo s namjerom da ih se omalovaži i pogrdno obilježi. Javno okupljanje i mirni prosvjed ustavom su zajamčena prava.
Jesu li vam jasni ciljevi prosvjeda? Kako biste ih opisali?
– Zasad je to neka vrsta političko-medijske priče ni o čemu. Iako je zahtjev za smjenom ministra i njegovih suradnika politički zahtjev par excellance, glasnogovornici i dalje tvrde da nije riječ o političkom prosvjedu, već o, povremeno se može čuti, interesnom prosvjedu protiv smanjivanja prava branitelja. Sjetimo se da je početkom dvijetisućitih pukovnik Mirko Čondić u invalidskim kolicima jasno formulirao političke stavove protiv tadašnje vlade, i aktivno sudjelovao u kampanji protiv vlasti. Imao je petlju preuzeti odgovornost, preuzeo je i rizik da će ga politika za koju radi, ili je mislio da za nju radi, potrošiti. Danas, javnost o njemu ne zna ništa. Ne želim povlačiti paralele, ali želim ukazati da smo ovaj model već gledali. Ne želim naravno ni sadašnjim akterima ovih događaja poručiti kako će završiti, ali mislim da je dobro prisjetiti se pukovnika Mirka Čondića i njegovih aktivnosti, odnosno rezultata. Branitelji iz Savske nažalost danas nemaju petlju jasno artikulirati ni preuzeti odgovornost za svoje političke zahtjeve. Jer, ne predstavljaju sve branitelje, koji imaju različite političke svjetonazore. To mi se čini jednim od razloga zbog kojih ne artikuliraju političke zahtjeve.
Drugi razlog je njihov strah da ih se eventualno doživljava kao instrumentalizirane igračke desnice. Nitko ne voli javno pokazati da je igračka u nečijim rukama. A nemaju ni hrabrosti preuzeti odgovornost za interesne zahtjeve, jer s dobrim razlogom strahuju da bi zahtjevi za kruhom povrh pogače, u zemlji koja od rođenja živi na dug, mogli biti kontraproduktivni. Ministar Matić ovlaš je zbrojio sva eventualna prava koja bi jamčio novi zakon, pa smo došli do frapantne brojke, koja govori o potencijalnim zahtjevima za kruhom povrh pogače. Zbog svega toga već pet mjeseci izostaje široka, a kamoli masovna podrška, kakvu su branitelji najavljivali, i to unatoč činjenici da održavaju motivacijske tribine. Zato nema ni javnog ni otvorenog političkog pokroviteljstva prosvjeda. Zbog toga čak ni antiprosvjedi ne uspijevaju. Branitelji u Savskoj kao da poručuju: imamo političke ciljeve, ali ne i politički motiv; štitimo postojeća i tražimo veća prava, ali to nije na štetu nezaposlenih i onih koji ne primaju plaće. Takav pristup rezignira većinu građana. I s nastavkom trajanja događaja u Savskoj, ta pozicija za građane ima revoltirajući potencijal. Okupljanje branitelja u Savskoj moglo bi rezultirati efektom suprotnim onome koji očekuju.
»Demokratski folklor«
Kažete da ne treba rabiti termin šatoraši i šatordžije. Ali može se pitati ovo: zašto prosvjednike nazivati braniteljima? Sami ste rekli da ne predstavljaju sve branitelje. Oni su ratni veterani.
– Oni jesu branitelji, svaki posebno, ali i kao skupina. Hoćemo li to relativizirati nazivom »ratni veterani«, u kojemu se dade naslutiti želja za relativizacijom značaja branitelja, ili ne, drugo je pitanje. Faktično, oni jesu veterani, i nadamo se da nikada više neće morati uzeti pušku u ruke. Hoćemo li ih zvati ovako ili onako, to je manje važno. Ali, šatoraši, šatordžije, militanti – jasno da ih se tim nazivom nastoji omalovažiti. Mislim da je to pogrešno: ti su ljudi branili zemlju i za to izgubili dijelove tijela a, s druge strane, čemu nepotrebno podizati tenzije? To ne donosi rezultat. Argumentirano raspravljati – to apsolutno. Primjerice, kada ministar Matić izračuna primanja gospodina Glogoškog, ili kada izračuna svotu koju branitelji traže – to je argumentirani razgovor. Etiketiranje i dizanje tenzija neće riješiti problem. Valja znati: ako problem guramo u sigurnosnu sferu, mogli bismo ga onamo i odgurati. A na kraju ćemo se opet morati vratiti dijalogu.
Problem je tome što je etiketiranje krenulo iz šatora: Jugoslaveni, komunisti… Pa i vi biste mogli biti smješteni u to društvo.
– Apsolutno, i »oba su pala, oba će pasti«, i »1991. protiv Jugoslavije, 2014. protiv Jugoslavena«… Naravno da tenzije stižu i s jedne i s druge strane. Ali, dok to ostaje na toj ikonografsko-verbalnoj razini, dio je demokracije. Mogli bismo reći da je to »demokratski folklor«, bez namjere da umanjujem problem. Sve to, na kraju, ne može završiti drukčije nego dogovorom.
Naknadna pamet
Je li policija trebala zabraniti prosvjed i, ako ne, smatrate li zadovoljavajućim objašnjenja ministra Ostojića?
– Pravo na okupljanje i mirni prosvjed ustavom je zajamčeno, ali se ostvaruje na zakonom propisani način. Tu izbora nema, postoje pravila. Pravna država je djelotvorna, a demokratsko društvo konsolidirano i stabilno onoliko koliko su institucije jake i principijelne. Zemljama tradicionalne demokracije etabliranost su osigurale institucije, a ne pojedinci, ma koliko zaslužni bili. Povijest nas uči da su i takozvani »očevi nacija« prolazni. Trajanje i razvoj država osiguravaju institucije. Čim je okupljanje počelo, policiji je bilo jasno da događaj nije prijavljen. Policija je nakon dan, dva ili tri, trebala pristupiti i pravno regulirati okupljanje. Ne vjerujem da bi se branitelji protivili, jer bi time sami kreirali argumente protiv sebe. Možemo spekulirati jesu li znali da trebaju prijaviti – ne vjerujem da nisu. Ali to ne znači da je i država trebala reći, ok, baš nam sad i odgovara da se ne prijave, pa kad nam bude trebalo, znat ćemo da se nisu prijavili. Tu lupaju i lonac i poklopac: kasnije se lamentiralo da prosvjed nije prijavljen, ali to spada u kategoriju zločeste naknadne pameti. Da je policija odmah prišla, a branitelji odbili prijaviti prosvjed, institucije bi imale argument više. Posebno je problematična bila ministrova izjava da bi po zakonu mogao sankcionirati okupljanje, ali da ne želi. To je političko miješanje u rad policije. Državnoj je instituciji izbio zakon iz ruku. Samo u autoritarnim društvima ministri odlučuju hoće li zakon primijeniti ili ne. To je bilo, u najmanju ruku, politički neodgovorno. Takav je stav doveo i do neprijavljivanja antiprosvjeda, i do neprijavljivanja obje kolone po Zagrebu – ništa od toga nije prijavljeno zato što je ministar prethodno rekao da bi mogao sankcionirati, ali neće. Objava da će se naknadno sankcionirati i jedne i druge pravno je korektna, ali je loša po vjerodostojnost institucija. Očigledno je procijenjeno kako izjava da se zakon neće primjenjivati može odvući u praksu u kojoj se nitko ni za što neće prijavljivati, pa hajde ti, ministre, sam sebi daj po prstima.
Kako komentirate ponašanje policije prema dvije kolone? Žarko Puhovski ustvrdio je da se policija ponašala kao da štiti prosvjednike iz šatora.
– Ustavno pravo na okupljanje i prosvjed ograničeno je pravima drugih na javni red, mir i slobodu kretanja. Kad je već dopustila neprijavljene hodnje gradom, policija je trebala imati isti kriterij prema obje kolone. Sad se stvar gladi, pa se tvrdi da ga je i imala. A nije: branitelji su otišli kamo su željeli, antiprosvjednici nisu. To nije isto. U demokratskom društvu nitko ne može imati više prava na prosvjed od bilo koga drugoga, osim naravno od onih koji pozivaju na mržnju. Profesionalno je bilo spriječiti sraz kolona, jer je time otklonjen rizik i za jedne i za druge, ali i za ostale građane i imovinu.
Priželjkivanje sukoba
Riječ je o sigurnosno osjetljivoj situaciji. Da ste danas pomoćnik ministra unutarnjih poslova zadužen za osiguravanje prosvjeda, kako biste postupili?
– Razočarava me što se u politici i medijima nazire stanovito zlurado trljanje ruku ispod stola, u iščekivanju sigurnosnih incidenata. To možemo iščitati iz termina »militanti«, »šatordžije«, »šatoraši«, s jedne strane, i, s druge, »Milanovićevi antiprosvjednici«, »Milanovićevi pijuni«, odnosno iz stalnog medijskog potenciranja međusobnih prijetnji i mržnje. Branitelje i antiprosvjednike podsjećam da bi cijena bila jako visoka, a njihovo političko i medijsko trajanje kratko. Da sam ministar ili njegov pomoćnik, zanemario bih politički i medijski tretman, i spriječio da ovo prerasta u sigurnosni problem. Sve to, naime, još nije sigurnosni problem, ali ima potencijal da postane. To bih u ovome trenutku smatrao jedino važnim.
Tvrdite da nije sigurnosni problem. Ali, prosvjednici s tom mogućnošću računaju: policijski pristup jednoj i drugoj koloni nije bio isti zato što policija nije htjela riskirati izravnu konfrontaciju s braniteljima, pa ih je pustila da idu kamo žele.
– To nije sporno. Ali, rekao sam, to je bilo profesionalno i odgovorno. Trebalo je spriječiti potencijalni sraz kolona, premda ne možemo biti sigurni da bi bilo tjelesnih sukoba. No vratimo se na pitanje je li prosvjed sigurnosni problem. Da jest, svi bismo to već vidjeli i znali. Traje već pet mjeseci, a ni posuda za otpatke dosad nije prevrnuta. No istina je da postoje oni koji sukob priželjkuju. Pretpostavimo da se sukobe branitelji i policija. Lako je zaključiti kako bi politički akteri interpretirali taj sukob: jedni bi optuživali vlast da koristi policiju protiv temelja ovog društva, a drugi bi tvrdili da su branitelji napali institucije za koje su se sami borili. Baš zato što postoje oni koji trljaju ruke, velika je odgovornost i institucija, i branitelja, i antiprosvjednika.
Kako komentirate opće pogoršanje civilizacijske atmosfere, koje je počelo s formiranjem Stožera za zaštitu hrvatskog Vukovara?
– Prebrojavanje ustaških i partizanskih zločina i druge bitke za bolju prošlost prvorazredna su politička glupost. To je alibi za težinu sadašnjosti. Dvojezične ploče su žalosno dobar primjer: tipično politički problem je sekuritiziran, sve dok se na kraći rok nije i stvarno pretvorio u sigurnosni problem, pa sad opet imamo politički problem. To je model po kojem se, u pravilnim ili manje pravilnim razmacima, nude ideološke borbe za popravljanje prošlosti, e kako bi se skrivalo od težine sadašnjosti.
Poznajete li Predraga Matića? Nije li apsurdno da se zahtijeva ostavka čovjeka koji je na Trpinjskoj gađao tenkove?
– Mislim da se ne radi o njemu osobno, nego o ministru, ma tko on bio. I to cijeloj stvari daje politički kontest, premda branitelji tvrde da nije tako. Očigledno je otpočetka bila ideja da se najprije promijeni ministar branitelja, a potom ćemo vidjeti tko je sljedeći.
Ministar Ostojić izjavio je da grad Zagreb logistički oprema šator. Je li to točno?
– Zagrebački holding sigurno ne. Grad Zagreb mnogo je širi pojam, i ne znam na što je mislio.
Imate iskustva sa situacijama opterećenim mržnjom. Žena koja je organizirala antiprosvjed trpi ozbiljne prijetnje, a ne vidimo da policija nešto poduzima.
– Ako je riječ o prijetnjama na društvenim mrežama, policija je reagirala u nekim ranijim slučajevima, pa ne vidim zašto ne bi i ovdje. Ako jest riječ o govoru mržnje i prijetnjama, policija mora reagirati, tim više što se počinitelji u informatičkoj infrastrukturi lako pronalaze. Nadam se da će policija pokazati da jednako tretira govor mržnje, ma otkuda dolazio. Što se tiče usporedbe ove situacije s nekim drugima, u kojima su sigurnosni rizici bili mnogo veći, događaji u Savskoj 66 relativno su niskog rizika. Dobro je da je tako, i tako treba ostati. Ali, velika je odgovornost svih.
