Đenifer Babić

Jedan radni dan s glavnom medicinskom sestrom u KBC-u Rijeka: ‘Ovaj posao stvarno treba voljeti’

Barbara Čalušić

Foto V. Karuza

Foto V. Karuza

Već dosta vremena mjesečno imam oko 70 prekovremenih sati. Uvjeti rada su složen problem i nitko nije čarobnjak da ih odmah može riješiti, no podizanjem plaća mislim da bi ljudi bili puno zadovoljniji i motiviraniji. Treba voljeti ovaj posao, a ja mislim da ne bih nikad ništa drugo radila



Radni dan Đenifer Babić, glavne medicinske sestre Objedinjenog hitnog bolničkog prijema na sušačkom lokalitetu Kliničkog bolničkog centra Rijeka, u pravilu počinje nešto prije sedam ujutro, kada se odvija predaja noćne smjene. Kada završava teže je reći jer to gotovo nikad nije u tri poslijepodne, kada bi njezin radni dan kao glavne sestre hitnog bolničkog prijema trebao biti gotov. Posao glavne sestre hitne bolničke službe podrazumijeva puno organizacije, planiranja, slaganja smjena, kontaktiranja s upravom i dobavljačima. A po potrebi i uskakanja u pogon i neposrednog rada s pacijentima. Zato ova medicinska sestra svakog mjeseca zajedno sa svojim kolegicama i kolegama radi i u 12-satnim dnevnim i noćnim smjenama. Razlog tome je nedostatak kadra i činjenica da prosječna medicinska sestra ili tehničar na hitnom prijemu riječke bolnice u pravilu mjesečno prikupi čak osamdesetak prekovremenih sati.


Faza zasićenja


– Već dosta vremena mjesečno imam oko 70 prekovremenih sati. Iako sam ovdje glavna sestra, ne mogu raditi samo ujutro, barem ja osobno, i imati slobodne vikende, a da pritom netko u pogonu ima 80 prekovremenih sati. Pomaganje kolegama, pa i zato da imaju više slobodnog vremena, osobno smatram potpuno normalnim – kaže medicinska sestra Đenifer Babić koja je u KBC-u Rijeka počela raditi prije 26 godina, odmah po završetku srednje škole. Tijekom karijere prošla je sva radilišta, veći dio karijere provela je na Dijalizi i Nefrologiji, a uz rad u riječkoj bolnici studirala je i završila diplomski studij sestrinstva.


– Prije tri godine došla sam u fazu zasićenja, želje za nečim drugim i tada se ukazala prilika da radim na hitnom traktu. Moram priznati da u početku nije bilo lako, iako sam u 26 godina rada prošla sva radilišta. Na odjelima na kojima sam prije radila dolazili su životno ugroženi pacijenti, ali ne neposredno ugroženi. Na hitnom prijemu dolaze pacijenti koje treba reanimirati, a to je redovito posao na kojem radi više sestara i tehničara. Situacije poput reanimacije ne ostavljaju prevelik prostor za planiranje, već treba reagirati odmah – ističe Babić.





Kada smo je zamolili da nam opiše svoj uobičajen radni dan, odmah nam je rekla da u hitnoj medicini nema uobičajenog radnog dana, ali i da opisujući svoj posao ne može govoriti samo o sebi jer je rad na hitnom prijemu primjer pravog timskog rada. Ima, kako kaže, mirnih dana koji se u trenutku pretvore u pravu strku i sa sobom donesu situacije u kojima ljudski životi ovise o radu svakog člana tima hitne pomoći. Najbolji primjer za to su reanimacije koje su na hitnom prijemu svakodnevna pojava.


Stresne situacije


– Kod nas rade super sestre i tehničari, naprosto moram to tako reći. Naravno, medicinske sestre su odlične na svakom odjelu, no ovdje se sestre svakodnevno suočavaju sa stresnim situacijama poput reanimacije. To je situacija u kojoj odmah osjetiti navalu adrenalina – čim dobijete najavu da vam stiže pacijent za reanimaciju, obavljate sve potrebne preglede aparature i prostora. Dešava se da su vam kreveti u reanimaciji puni, tako da se i tu treba organizirati. Kada je reanimaciju u tijeku, u sobi se nalazi osoblje cijele smjene. Sestra na reanimaciji masira srce i daje lijekove koje joj doktor kaže da mora dati, često se izmjenjujemo jer je reanimacija fizički vrlo naporan posao. Osim toga, hitna služba je ogledalo bolnice. Ovdje treba biti korektan, budan i znati s ljudima, jer ovdje dolaze oni koji su zabrinuti za svoj život i život svojih bližnjih. Moramo imati dobru fizičku kondiciju, a mentalno je ovaj posao također vrlo zahtjevan. Mi smo ti koji govorimo obitelji da im je netko blizak preminuo i to nikad nije lako, kao što nije lako ni kad vam u ovom poslu imate pacijente djecu. Dakle, ovaj posao ne može raditi svatko. Morate biti psihički stabilni i snažni, spremni dolaziti od kuće i kada ne radite jer se dogodila neka velika nesreća, živjeti ovaj posao. Voljela bih da mogu kad dođem kući zaboraviti na posao. No, uvijek u jednom trenutku počnem s preispitivanjem, najčešće kad legnem u krevet i kada se pitam jesam li sve dobro napravila i prolazim sve situacije toga dana. Čovjek treba voljeti ovaj posao, a ja mislim da ne bih nikad ništa drugo radila. Možda ne bih ni znala, jer sam se odmalena željela baviti ovim poslom – opisuje sestra Babić.


Spašavanje života


Skoro 40 posto pacijenata koji dođu na hitni trakt zaprimi se u bolnicu. Prošle godine sušački hitni prijem obradio je oko 4.100 pacijenata. Veliku ulogu u obradi pacijenata ima trijažna sestra ili tehničar, što je vrlo odgovoran i stresan posao u kojem se na temelju znanja i edukacije određuje stupanj hitnoće pacijenata, a prioritet imaju uvijek hitni pacijenti. No, uz specijaliste i specijalizante hitne medicine, odjelne liječnike te medicinske sestre u hitnoj službi radi i drugo osoblje poput spremačica, nosača i administrativnog osoblja. Svi su oni dio mehanizma koji spašava živote.


– Treba li medicinske sestre više platiti? Apsolutno. Uvjeti rada su složen problem i nitko nije čarobnjak da ih odmah može riješiti, no podizanjem plaća mislim da bi ljudi bili puno zadovoljniji i motivirani. Moja plaća bez prekovremnih sati iznosi sedam tisuća kuna. Ako odradim osamdesetak sati prekovremenih, moja je plaća deset tisuća kuna. No, treba znati da sam tada radila zapravo mjesec i pol, i to u smjenama, i da sam povrh toga ušla u viši porezni razred – ispričala nam je glavna sestra Objedinjenog hitnog bolničkog prijema na Sušaku Đenifer Babić.