Za IK

Jadranka Brnčić i Katarina Kruhonja: Istanbulska konvencija može zaustaviti porast nasilja nad ženama

Boris Pavelić

Katarina Kruhonja  / snimio  B. PAVELIĆ

Katarina Kruhonja / snimio B. PAVELIĆ

Mučno mi je kad vidim da mjesto koje bi trebalo biti zajedničko tlo svih svjetonazora i političkih opcija – osuda i sustavno sprečavanje nasilja nad ženama i u obitelji – pada u drugi plan, postaje nevažno i sporedno, kaže Jadranka Brnčić 



Istanbulsku konvenciju treba ratificirati jer može pridonijeti prevenciji nasilja nad ženama, a država se mora obvezati, i tu obvezu ispuniti, da će unaprijediti zakone i praksu zaštite žene i obitelji od nasilja, izjavile su za naš list zagrebačka teologinja Jadranka Brnčić te osječka liječnica, mirovna aktivistkinja i katolička vjernica Katarina Kruhonja.


– Istanbulska konvencija može pridonijeti prevenciji nasilja nad ženama i zaštiti onih koji su nasilje doživjeli više nego to omogućuju dosadašnji zakoni u Hrvatskoj. Ona jasnije definira rodno uvjetovano nasilje, pravo izricanja kaznenih, a ne tek prekršajnih sankcija za psihičko nasilje, zaštitu žena koje su pretrpjele nasilje a da ne moraju napustiti svoj dom, naknade štete žrtvama, zbrinjavanje onih koji se ne mogu vratiti u svoj dom i slično. Ako bi konvencija uistinu bila ugrađena u zakone, zaustavio bi se porast nasilja nad ženama, tvrdi Jadranka Brnčić, predavačica biblijske hermeneutike na protestantskom Fakultetu »Matija Vlačić Ilirik« u Zagrebu.


Odlučnost države


Katarina Kruhonja, utemeljiteljica i počasna predsjednica osječkog Centra za mir, nenasilje i ljudska prava, podsjeća kako je »problem nasilja nad ženama i u obitelji u hrvatskome društvu bolno prisutan«, pa smatra kako država mora pokazati odlučnost da će štititi ženu »baš zbog ovoliko nerazumijevanja i protivljenja«, te »bez obzira na različite stavove, tumačenja i ideološke prijepore«. »Mučno mi je kad vidim da mjesto koje bi trebalo biti zajedničko tlo svih svjetonazora i političkih opcija – osuda i sustavno sprečavanje nasilja nad ženama i u obitelji – pada u drugi plan, postaje nevažno i sporedno. A u krupni se plan stavljaju drugi strahovi i različiti partikularni interesi«, kaže Katarina Kruhonja.




Odgovarajući na pitanje o izvorima protivljenja Istanbulskoj konvenciji, Jadranka Brnčić tvrdi kako je »cijela rasprava simptom jedne šire borbe, kulturnoga rata čiji poticatelji mobiliziraju nekritičku masu za svoje interese moći: financijske i ideološke«. S jedne strane, tumači Brnčić, »političkim centrima moći je u interesu da se narušava zrela demokratska rasprava kako bi se pozornost odmaknula od važnih ekonomskih i društvenih pitanja, a Crkvi je stalo da se rodni stereotipi, premda biblijski neutemeljeni, održe, kako hijerarhijska struktura ne bi bila dovedena u pitanje i kako bi zadržala moć interpretiranja takozvanih prirodnih, pa onda i moralnih zakona«. S druge strane, dodaje, »protivljenje Istanbulskoj konvenciji i demokratizaciji društva uopće, proizvodi i samo nekritičko društvo čijim nesvjesnim strahovima od opasnosti globalizacije nije teško manipulirati ili ih proizvesti«. Primjerice, »osporavanja Istanbulske konvencije u Hrvatskoj temelje se na odbijanju da se u obiteljske zakone uvede pojam roda jer bi se time, navodno, dovele u pitanje tradicionalne katoličke obiteljske vrijednosti.


Kukavičje jaje


Osporavatelji nepostojeće ‘rodne ideologije’ šire strah od dokidanja očinskih i majčinskih uloga, promoviranja pobačaja ili uvođenja trećeg spola, što niti stoji u tekstu Konvencije, niti se može naknadno interpretirati«.


Kruhonja dodaje da »opasnost od takozvane ‘rodne ideologije’, koja da bi u Konvenciji poput kukavičjeg jajeta bila ‘prošvercana’, realno ne postoji«. Osječka aktivistica dodaje da je »pojam ‘rodnog’ u konvenciji našla samo uz pojam rodno uvjetovanog nasilja – a to je činjenica koju ne treba dokazivati«. Naglašava također kako bi crkva trebala podržati svoje vjernike »da slušaju vlastitu savjest – a meni ona kaže da u današnje vrijeme ne mogu ne podržati konvenciju koja prvenstveno štiti ženu i obitelj od nasilja«. »Očekujem da crkva zastupa stav protiv nasilja nad ženama i da otvori prostor za glas žena unutar crkve. A želim, i nastojat ću, da moja crkva bude ta koja stvara prilike za dijalog. Ne moramo svi jednako misliti ni u crkvi, ni u društvenom i političkom prostoru, ali možemo težiti da se bolje razumijemo, uvažimo i izgradimo povjerenje dostatno za život u miru, solidarnosti i suradnji«, kazala nam je osječka mirotvorna aktivistica.


Ozbiljan strah


Strah od ‘rodne ideologije’ nije utemeljen, nego je rezultat zastrašivanja i pritisaka, ali sada postoji i treba ga uzeti ozbiljno, upozorava Katarina Kruhonja. »Neka bude poticaj da proučimo i podučimo se o čemu se radi. Trebamo razgovarati o različitim rodnim teorijama, o teološkim razmatranjima pojma roda u odnosu na temeljna kršćanska vjerovanja – da čovjek ima narav na sliku Božju. U zrcalu različitih rodnih teorija kršćanin može bolje razumjeti sebe, bez straha od drugog i drugačijeg stava i odabira«, dodaje, dok Jadranka Brnčić podsjeća kako se u Hrvatskoj stječe pogrešan dojam »da je sveopća Katolička crkva upregnuta protiv osuvremenjenja i liberalizacije«. No, nije tako. »Stvarnost je mnogo složenija i previranja mnogo slojevitija. Kada je, primjerice, riječ o Istanbulskoj konvenciji, sama Sveta Stolica je sudjelovala u izradi njezina nacrta, a podržali su je pojedini biskupi, biskupske konferencije te brojni teolozi. U nas bi teolozi, da to javno učine, odmah bili ozbiljno sankcionirani. Treba nam, dakle, hrabrih teologa, upoznavanje s teološkim pluralizmom te povezivanje laika«, konstatira Brnčić.