Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
14. prosinca 2019.
Razgovor s aktivisticom CMS-a

JULIJA KRANJEC Trebamo biti zabrinuti, ljudska prava i vladavina prava u Hrvatskoj su ugroženi

foto: REUTERS; Arhiva NL
foto: REUTERS; Arhiva NL
Autor:
Objavljeno: 18. kolovoz 2019. u 13:51 2019-08-18T13:51:07+02:00

Trenutne prakse policije prema izbjeglicama, kao i nemogućnost da se one preveniraju i sankcioniraju sukladno postojećem zakonodavstvu, ukazuju na to da su sustav ljudskih prava i vladavina prava u Hrvatskoj itekako ugroženi. To nas sve treba zabrinuti - danas su izbjeglice žrtve državne represije, a sutra to može biti bilo tko drugi

Aktivistica Centra za mirovne studije Julija Kranjec među najupućenijim je osobama u Hrvatskoj u problem izbjegličke krize, koja, prema svemu sudeći, prerasta u izazov s kojim će se Hrvatska i Europa morati nositi i u godinama koje slijede. Centar za mirovne studije već se godinama bavi problemima azila i njegovih zakonskih rješenja u Hrvatskoj, ali taj je problem u posljednje tri ili četiri godine - otkad je Europa odbacila politiku dobrodošlice izbjeglicama Angele Merkel - prerastao u pravu aktivističku borbu za osnovna ljudska prava, i to ne samo izbjeglica, nego, sve više, i hrvatskih građana. O tome u intervjuu za naš list govori Julija Kranjec.

Je li policija, prema informacijama CMS-a, išta poduzela nakon što su Pučka pravobraniteljca i portal Telegram objavili svjedočenja policajaca da im njihovi nadređeni zapovijedaju nasilne i protuzakonite postupke protiv izbjeglica koji pokušaju ući u Hrvatsku?

- Je li nešto poduzela u smislu istražnih radnji, utvrđivanja osnovanosti navoda i sankcioniranja odgovornih, ne znamo, no policija se nije oglasila javnim priopćenjem, što bi se očekivalo kao reakcija na ovakve teške optužbe koje dolaze iz sustava. Ministar unutarnjih poslova se u svojoj prvoj izjavi vezanoj za ove slučajeve niti jednim slovom nije dotaknuo sadržaja, čime je htio maknuti fokus sa samih svjedočanstava o nezakonitim postupanjima, iako su ovo prva javna svjedočanstva policijskih službenika, jednog iz granične policijske postaje, a drugog iz zagrebačke policije, dakle dubine. I tu pratimo dosljednost u nedostatku političke volje da se prestane s praksama nasilnih i nezakonitih protjerivanja, a da se odgovorni sankcioniraju. Ali, ignoriranje javnosti i odgovornosti jednom će morati prestati. Pučka pravobraniteljica slučaj je prijavila DORH-u, a CMS u prosincu 2018. godine podnio kaznenu prijavu, stoga očekujemo i skore rezultate provedenih istraga na temelju kojih ćemo moći vidjeti do kakvih se saznanja došlo provedbom istraga izvan sustava MUP-a.

Kako CMS, kao nevladina organizacija za ljudska prava, komentira ta svjedočenja policajaca?

- Nakon stotina svjedočanstava izbjeglica, brojnih medijskih izvještaja, izvještaja domaćih i međunarodnih organizacija te relevantnih institucija, po prvi put smo u javnosti mogli čuti svjedočanstva onih koji su takve postupke provodili ili im svjedočili, a unutar su policijskog sustava.

Situacija sve lošija

Posljednje tri godine upozoravamo na zlouporabu sustava i selektivno tumačenje zakonodavstva te smo zbog toga bili izloženi pritiscima, no ono što dodatno zabrinjava je i odnos policije, predsjednice, DORH-a te drugih nadležnih institucija prema upozorenjima i informacijama koje dolaze iz Ureda pučke pravobraniteljice. Upravo zbog toga je izuzetno važno da i osobe koje provode takve prakse javno progovore o tome i daju dodatnu potvrdu kako se radi o sustavnim i vrlo promišljenim postupanjima.

3789121

Možda ova svjedočanstva mogu potaknuti i osnažiti druge policijske službenike da odbiju nezakonito postupati, da odbiju nehumano i tretirati druga ljudska bića. Iako smatramo da bi to trebala biti obaveza, nekakav minimum profesionalnosti i moralnosti, prema strahu koji iščitavamo iz tih svjedočanstava čini se kako je to pokazatelj građanske hrabrosti.

Trenutne prakse policije prema izbjeglicama, kao i nemogućnost da se one preveniraju i sankcioniraju sukladno postojećem zakonodavstvu, ukazuju na to da je sustav ljudskih prava i vladavina prava u Hrvatskoj itekako ugrožena. To nas sve treba zabrinuti - danas su izbjeglice žrtve državne represije, a sutra to može biti bilo tko drugi.

Kakva je, prema informacijama CMS-a, situacija na granici s BiH? Koliko, zapravo, izbjeglica pokušava dnevno ući u Hrvatsku? Koliko ih to uspije? Koliko ih uspije prijeći iz Hrvatske u Sloveniju? Postoje li o svemu tome vjerodostojne statistike?

- Postoje službene statistike, procjene, no jesu li vjerodostojne, to unazad tri godine pokušavamo utvrditi i naći izvore. Naravno, razlikuju se situacije koje su regulirane zakonom, po kojima se postupa i o njima vodi statistika te one koje to nisu. Primjerice, kada se govori o broju osoba koje su neregularno prešle granicu, a da pri tome nisu uvedene u policijsku evidenciju, onda govorimo o procjenama, ali se i postavlja pitanje zašto se te evidencije ne vode. Službene statistike iz BiH, Hrvatske i Slovenije vrlo je teško komparativno analizirati i na taj način utvrditi kakve trendove ili procese, ali i utvrditi što se zaista događa s ljudima, koja je sudbina onih koje te brojke i statistike prezentiraju. No, i način na koji institucije prikupljaju, vode ili bar interpretiraju brojke nije uvijek transparentan.

Kakva je, po vašim informacijama, situacija u BiH? Zaključuje li se prema medijskim izvještajima, pogoršala se u odnosu na isto razdoblje lani, a i tada je bila zabrinjavajuća.

- Nažalost, situacija u BiH je dosta složena i teška, a izbjeglice se nalaze između nefunkcionalnog sustava u BiH, Hrvatske koja igra ulogu vojne krajine i EU kojoj takva situacija paše dok ne nađe neko drugo rješenje za sprečavanje ulaska ljudi. Svaki mjesec odlazimo u Veliku Kladušu i Bihać, a u stalnom smo kontaktu s volonterima, aktivistima i kolegama iz drugih organizacija koji su tamo prisutni i prema tome možemo vidjeti kako se situacija stubokom promijenila, od odnosa lokalnih ljudi prema izbjeglicama do toga da su neki kampovi zatvoreni zbog neadekvatnih uvjeta, a otvoreni novi s još lošijim.

Sve zatvorenija tvrđava Europa uzima danak

Imate li informacije o tome što se uistinu zbiva u Gorskom kotaru, čiji su se stanovnici u medijima žalili da im izbjeglice provaljuju u vikendice? Koliko istine ima u tim izvještajima, i koliko je opravdan strah tamošnjih ljudi? 

- Do informacija dolazimo putem medija i kada nas ljudi nazovu ili pišu tražeći neku vrstu savjeta. Upiti su različiti, od toga kako da se ponašati ako im je provaljeno u vikendicu, do toga možemo li na jezike koje izbjeglice govore prevesti upute gdje se nalazi hrana ili ključ objekta, kako se ne bi provaljivalo. Na neka pitanja ne možemo odgovoriti ili provjeravati informacije jer nemamo kapaciteta ili za to nemamo mandat. Važno je situaciju na granici staviti u širi kontekst i osvijestiti da kad bi postojali sigurni i legalni putevi, kad bi osobe koje traže sigurnost mogle doći na željenu destinaciju ili bar imale mogućnost ostvarenja domaćim i međunarodnim dokumentima zajamčenih prava - tada bi se nadišlo brojne probleme o kojima danas govorimo. Tada te osobe ne bi koristile usluge krijumčara ljudi, ne bi tumarale po nepristupačnim terenima, riskirale ili gubile živote. Ne bi provaljivale u kuće da nađu hranu ili toplo mjesto za prespavati skrivajući se od policije, a građani koji žive na tim područjima ne bi imali razloga osjećati strah ili nesigurnost. U posljednjih 15 godina koliko se u CMS-u bavimo ovom temom, do nas nisu stizale takve informacije sve do 2016. i zatvaranja službene balkanske rute. Trendovi su se promijenili, a sve zatvorenija tvrđava Europa uzima danak.

Zbog nedovoljno kapaciteta ili nezadovoljstva načinom na koji se kampovi vode, mnogo ljudi spava na ulici ili po napuštenim objektima, bez adekvatne podrške u vidu prehrane i zdravstvene skrbi, kao ni mogućnosti zadovoljenja higijenskih potreba. Na društvenim mrežama može se naići na snimke policijske brutalnosti, onemogućavanja putovanja prijevoznim sredstvima onima koje imaju putne karte i brojne druge manifestacije degradiranja. Ono što je konstanta je da nema jasnog plana ni trajnijeg rješenja.

Otprilike u ovo vrijeme prošle godine, MUP je objavio da je, od početka 2017, na hrvatskom teritoriju poginulo dvanaest izbjeglica. Imate li podatke o tome koliko je izbjeglica poginulo na hrvatskom teritoriju u proteklih godinu dana?

- Prema informacijama koje imamo iz medija, u 2018. godini zabilježili smo 15 smrtnih slučajeva, a u ovoj godini dva. Većinom se radilo o utapanju pri pokušaju prelaska granica s BiH i Slovenijom. Sve zatvorenija vrata EU i jačanje straha dovodi do toga da najnovija oprema na granicama nažalost nije u službi zaštite i sigurnosti života, već političkih interesa, poput ulaska u Schengen. Ono što je zastrašujuće jest da je broj umrlih zasigurno veći jer, prema uvidima s terena, mnogo smrti ostane nezabilježeno i jer policije ovih zemalja vode statistiku za područje za koje su nadležni, dok se tijela umrlih nalaze s različitih strana granice.

(Ne)integracijske politike

Kako biste opisali europski kontekst u kojemu Hrvatska provodi svoju protuimigrantsku politiku? Nedavno je Hrvatsku posjetila novoizabrana predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen, iznimno se pohvalno izrazivši o naporima Hrvatske da uđe u Shcengenski prostor; o kršenju ljudskih prava nije rekla ni riječi.

- Da u EU nema zajedničkog stava o tome kako bi migracijska politika trebala izgledati nije novost, kao ni to da EU zatvara svoje granice za one nepoželjne i provodi politike straha, isključivanja i humanitarizma. O temi migracija se danas govori gotovo isključivo iz sigurnosne perspektive. Ne samo da su osobe koje pokušavaju pronaći sigurnost nepoželjne, već su kriminalizirani i dehumanizirani i oni koji se zalažu za njihova prava. I Europska komisija i Europski parlament upoznati su s izvještajima i svjedočanstvima izbjeglica o nasilnim i nezakonitim protjerivanjima. S obzirom na to da se ništa nije promjenilo, odnosno da i dalje izbjeglice svjedoče o nemogućnosti korištenja prava te nehumanom tretmanu, možemo zaključiti kako institucijama EU takve prakse nisu problematične. Iako je najavljeno kako će prilikom dodjele sredstava za zaštitu granica u Hrvatskoj uspostaviti i mehanizam nadzora, kako bi se osiguralo da se ne krše prava izbjeglica, za sada o tome nema nekakvih naznaka. Slijedom toga, ne čudi da se ni von der Leyen, koja kao prioritete EU ističe snažne vanjske granice i jačanje FRONTEX-a, nije osvrnula na upozorenja o kršenju prava izbjeglica već potapšala po ramenu hrvatske napore za ulazak u Schengen.

Sadašnja protuimigrantska politika nalazi čvrsto uporište u strahovima građana od masovnog dolaska i ostanka izbjeglica u Hrvatskoj. S druge strane, slab javni odjek dobio je prošle godine javni poziv Hrvatske gospodarske komore za zapošljavanjem i integracijom izbjeglica. Koje integracijske politike Hrvatska uopće ne koristi, a mogle bi ublažiti strah javnosti od integracije došljaka?

- Hrvatska bi se trebala jasno opredijeliti za humanost i za pronalaženje rješenja koje će u obzir uzeti važnost očuvanja sustava azila, ali i njegov razvoj te mogućnost sigurnih i legalnih puteva za sve one koji traže zaštitu i sigurnost iz različitih razloga, za prihvat određenog broja ljudi kojima će omogućiti kvalitetu života, i za unapređenje integracijskih politika.

Jednostavno - ljudi

Rasprava se vodi i o terminima kojima mediji zovu ljude koji dolaze. Protuimigrantski političari te ljude zovu »migrantima«, želeći sugerirati kako dolaze iz ekonomskih razloga, gotovo iz gramzivosti. Aktivisti za ljudska prava smatraju ih »izbjeglicama«, jer priznaju činjenicu da ti ljudi bježe od nepodnošljivih životnih uvjeta, ma što te uvjete izazvalo. Oba pojma impliciraju stanovito političko ponašanje prema njima, pa i prava koja bi oni mogli imati. Neki su, pak, skloni sve te ljude nazivati »ljudima u pokretu« (»people on the move«), kako bi izbjegli političke konotacije. Koji od ta tri pojma biste vi predložili?

- Kada govorimo o temi migracija i izbjeglištva, gotovo je nemoguće izbjeći političke konotacije pa čak i eksplicitne pozicije. Nije moguće govoriti o uzrocima, posljedicama, trendovima i karakteristikama migracija bez političke dimenzije. Odnosno, kada se to čini, izostavlja se jedan od najvažnijih aspekata i gubi na kvaliteti analize, pa posljedično i pronalaženju adekvatnih odgovora. Možda naivno, ali mislim da bi najkorektnije bilo kada bismo govorili o ljudima, kada bi mogli izbjeći da etiketa koju damo predodređuje odnose. Migracije se danas koriste za jačanje strahova i širenje netrpeljivosti i mržnje, ili pak dehumanizaciju drugog pa je izuzetno važan i jezik koji se pri tom koristi. Termini koje koristimo jedan su od alata borbe protiv nepravde i kriminalizacije ljudi. Iako ponekad u raskoraku s pravnom, odnosno znanstvenom terminologijom, neke pojmove koristimo kako bismo raskrinkali eufemizme i ogolili njihovu stvarnu narav i razorni utjecaj koji imaju na ljudske živote.

Što se tiče integracije, brojni primjeri dobrih praksi postoje u zemljama s mnogo dužom tradicijom useljavanja, a pokazalo se izuzetno važnim osigurati ekonomsku integraciju kroz zapošljavanje, kako bi osobe bile u mogućnosti nastaviti sa svojim životima, biti financijski samostalne i ostvarivati svoje potencijale. Uz to, mogućnost uključivanja u obrazovni sustav na svim razinama te uključivanje u društvo doprinose razvoju ravnopravnih odnosa. No, integracija nije samo proces u kojem sudjeluju izbjeglice, već u njih treba biti uključeno i ostalo stanovništvo, posebno u konkretnim lokalnim zajednicama u koje se izbjeglice naseljavaju. Nažalost, taj je aspekt gotovo u potpunosti isključen iz integracijskih politika.

Kako CMS predviđa budućnost izbjegličke krize? Prognoze su da će problem samo eskalirati, zbog pogoršanja klime i nesposobnosti da svijet zaustavi ratove i zaliječi masovno siromaštvo. Što nas čeka?

- Broj osoba koji će biti prisiljeni napustiti domove, prema relevantnim izvorima, će rasti, a ono što se može raditi jest suzbijati uzroke raseljavanja i osmisliti dugoročne i održive modele zbrinjavanja. S obzirom na politike kojima sad svjedočimo, ukoliko ne dođe do promjene paradigme, a s tim u skladu i politika te praksi, nema mjesta optimizmu. Naime, migracije nije moguće zaustaviti te su upravo zbog toga politike i prakse EU potpuno promašene: kriminalizacija, militarizacija, sekuritizacija izbjegličkog pitanja ne mogu dovesti do održivih i pravednih rješenja. Odgovarajući na »krizu« koju je sama EU kreirala restriktivnim zakonodavstvom koje nije utemeljeno na realnim potrebama i iskorištavanjem resursa drugih dijelova svijeta, našli smo se u lažnoj dilemi: ili sigurnost ili ljudska prava, što je dovelo do lažne potrebe »obrane« od drugih.

Posljedica su i nezakonita postupanja policije o kojima svjedočimo, a koja su čini se postala toliko normalizirana da ih se ni ne propituje kroz prizmu ilegalnosti, ili pak samoorganizirane paravojne grupe koje preuzimaju »stvar« u svoje ruke. Normaliziran je i odnos prema ljudima koji traže sigurnost kao ilegalnima, pa se onda lako opravdava svako nasilje ili kršenje prava. Jedna od ključnih pogrešaka je promatrati fenomen migracija u zrakopraznom prostoru, jer se tako neće i ne može doći ni do kakvog rješenja, a posebno ne onog koje vodi računa o dobrobiti svih, koja je uz solidarnost ključni preduvjet održivih, zdravih odnosa u društvu.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.