Sve je, baš sve na prodaju. Svi moji radovi i sve moje kuće. Možda se taj moj stav može povezati i sa stalnom potrebom promjene mjesta življenja, možda i mojoj stalnoj potrebi za transformacijom, istraživanjem nepoznatog. Lagao bih dakako kad ne bih mislio i osjećao kako je ova kuća nešto najugodnije što sam stvorio, zapravo što su stvorile moje ideje i kreativnost Idisa Turata, arhitekta koji apsolutno potpisuje ovaj rad u riječkoj Pulskoj ulici, ali ako ju je netko spreman platiti – evo mu je.

Zadivljeni baš svime – položajem, izgledom i sadržajem kuće Joška Eterovića, jednog od najintrigantnijeg hrvatskih likovnih umjetnika, koja se nalazi u Rijeci na Kantridi nismo htjeli dozvoliti »pravo građanstva« misli po kojoj ju je vlasnik spreman prodati. Savršenih proporcija, nastala na temeljima nekadašnjeg hangara »3. maja« koji je nakon dolaska demokracije pripao prijašnjem vlasniku, kuća Joška Eterovića ide u red onih ostvarenja zbog kojih grad u kojem se nalazi dobiva – na posebnom značaju, na »težini« kako se to u narodu voli istaknuti.

Morem u Rijeku

– Obožavam Rijeku. Rijeka je naprosto moj grad. Ljubav se dogodila davno, a bila je toliko snažna da ne samo što je mene dovela s Brača, ne – u Rijeku je preselila cijela moja obitelj, loza koja stoljećima obitava u Pučišćima. Moj je otac, pokojni na žalost, Ante bio je pomorski kapetan, kasnije i uspješni brodar. Osnovni mu je posao bio prijevoz morem znamenitog bračkog kamena. Pa smo tako, negdje prije kraja moje osnovne škole morem došli pred Rijeku. I snažna se, silna ljubav naprosto – dogodila. Nije bilo uzmaka, moji Ante i mama Marija su se spakirali i preselili u Rijeku. Prvi nam je stan bio na Belvederu, kasnije selimo na Potok gdje su mi roditelji živjeli do smrti. Oboje su doživjeli devedesetu, a kad su u kratkom roku umrli, doživio sam najveći šok u životu. Sudar s nečim što ne možeš razumom rastumačiti i silna tuga. Ono što me posebno rastužilo bilo je to da nikad nisu preselili, ma ni vidjeli ovu moju kuću, pomalo je tužan Eterović dok nam brzim kadriranjem ističe naglaske svog životopisa.

Ja sam slikar i skulptor. Obožavam svjetlo – Joško Eterović

Eterovićevi su dakle u Rijeku doselili 1957. godine. Joško je upisao Riječku, maturirao u Sušačkoj gimnaziji.

– Krasne škole, profesori i kolege. Mjesto u kojem završiš gimnaziju je definitivno mjesto koje te u životu najviše definira. Bio bih neiskren kad ne bih istaknuo da mi je Split, moj grad po rođenju, jako lijep i privlačan u mnogim elementima, ali Rijeka – ona je definitivno moj grad.

Dugo je Eterović planirao svoju kuću. Tražio ju na raznim predjelima i parcelama. Ali se nekako nije mogao odvojiti od potpuno zapuštenog hangara, dislociranog, izgubljenog i od samog brodogradilišta

Silni komplimenti gradu koji prečesto sam sebe ma ni približno ne doživljava toliko privlačnim kao što to osjeća Eterović. A zna li se k tome da je svoje najmoćnije godine proveo u Parizu, Rijeka s takvim njegovim stavovima dobiva posebni pečat.

– Mnogi se znaju čuditi kad vide gdje je moja kuća locirana. Ne razumijem zbog čega? Blizina brodogradilišta? Pa i ono je dio morske priče razvijenih gradova. Pogledajte uostalom – što vidite? More u svom svojem nemiru, vidite Liburniju i Cres, kupače i barke. I moju kuću nastalu iz napuštenog hangara koja je praktično na samoj morskoj crti. Zar to nije divno!

Kuća je skoro bez klasičnih zidova. Pročelje je potpuno stakleno, a osnova čitave građevine moćne su željezne grede

Dugo je Eterović planirao svoju kuću. Tražio ju na raznim predjelima i parcelama. Ali se nekako nije mogao odvojiti od potpuno zapuštenog hangara, dislociranog, izgubljenog i od samog brodogradilišta. Pozicija koja se nastavlja na nekadašnji sportski centar »3. maja«, stisnuta ispod dječjeg vrtića.

Jedinstvena kuća

– Ja sam slikar i skulptor. Obožavam svjetlo. Kad sam kročio u taj hangar ja naravno nisam vidio ono što je zgražalo većinu, ne mene je privukla golema staklena površina kroz koju je, sa same morske površine u unutrašnjost ulazilo – svjetlo, goleme količine svjetla. Odmah sam osjetio da je to moja tražena »parcela«.

I ma koliko je Eterović svojom odlukom oslobodio muke vlasnike i njihovog agenta za nekretnine, koliko je njome grad oslobodio jednog od »spomenika« propale industrije, nije prošlo bez pretjeranog birokratiziranja. Eterović je naime namislio na tom tlocrtu, veličine oko 250 »kvadrata« podignuti objekt na više katova. No kako zakon dozvoljava ukupnu visinu od devet metara, da bi došao do željenog morao se – ukopavati.

– Imali smo strpljenja. Turato i ja najviše jer osjećali smo da je pozicija unikatna. Ali da je »papirologija« trajala – trajala je. No kad je krenulo, u dvije je godine bilo sve gotovo. U graditeljskom smislu. Trebalo je prostor i opremiti tako da sam se uselio 2011. godine.

Od prvotne želje da se stvori golemi atelje, došli su i kat te s njime povezana treća etaže koji tvore skladnu cjelinu od skoro 600 četvornih metara

Od prvotne želje da se stvori golemi atelje, došli su i kat te s njime povezana treća etaže koji tvore skladnu cjelinu od skoro 600 četvornih metara. A atelje i skoro pa galerija Eterovićevih radova su i – dom. A u svakom domu važnu ulogu ima kuhinja. Golema, metalna s radnim površinama od mramora.

– Obožavam aluminij. Kuhinja, stepenice, ograde, ma gdje god mogu – aluminij. Kuća je kako vidite skoro bez klasičnih zidova. Pročelje je potpuno stakleno, a osnova čitave građevine moćne su željezne grede. One drže čitavu konstrukciju. Naravno da su korišteni i izolacijski materijali, ali u osnovi Turato je sjajno materijalizirao moje želje: postindustrijska arhitektura, ističe Etrović.

Mnogi će pomisliti – hladno. Ali nije. Brojni Eterovićevi radovi, a većina ih je naglašeno koloristička, unose toliko radosti i topline da sva navodna hladnoća metala naprosto pršti životnim veseljem. Kao i sam vlasnik.

– Je nisam više mlad. Kako netko rođen 1943. godine može biti mlad? Ali da, ideje su mi mlade. Moja je umjetnost kako mnogi znaju reći oda životnoj radosti, analizira Eterović.

Fantastičan interijer

Spuštamo se iz dnevnog boravka u kojem ne nedostaje eklekticizma. Zanimljive stolice koje je kreirao znani riječki arhitekt Igor Emili, stakleno-drveni stol kojeg je osmislio sam Eterović, ali i porculanska zdjela za voće koja je došla iz davnina, s Brača. Pa zanimljive četvrtaste, staklene boce velike zapremine u kojem su domaći orahovac, prošek i biska. Koja je istina – nestala.

– Nisu ti to boce, to su staklene posude koje dolaze iz ljekarne. Ne treba brzati u uređenju stana, kuće, bilo čega. Treba pustit i prostora i vremena da se dom puni stvarima polako. Ali, idemo mi u atelje. Tamo je moj pravi dom, ističe Eterović.

Spuštamo se stepenicama obloženim aluminijskim pločama. Prava industrijska klasika. Bez ma kakvog poliranja i prilagođavanja. A dolje, u prizemlju koje je moralo biti i ukopano, pogled uranja u more. Umjetnički, kreativni nered. Ormarići i stalak za televizor su na kotačima.

Fascinantan položaj, izgled i sadržaj kuće Joška Eterovića

– Ovdje sam skoro sve sam osmislio. Stavio sam kotače ispod ormarića jer su takvi i oni u tvorničkima halama. Ja sam ovdje najdirektnije povezan s hangarom iz kojeg je izrasla moja kuća. Ovdje najbolje osjećam prostor iz kojeg je sve nastalo, ali ovdje nekako najbolje osjećam i sebe.

Eterovićev nemir sa smiješkom. Iznimno ugodan, nenametljiv, neopterećen ma kakvim jalom koji često zna pratiti i umjetničke taštine. Mladolik i moderan, prepun planova.

– Kako starim, vrijeme mi sve brže leti, ova mi je godina posebno brzo prošla. Ma proletila. Ali kad se osvrnem, sličnom mi je brzinom letio i čitav život.

Pariške godine

Eterović je naime u Rijeci živio do 1969. godine. Nakon mature krenuo je put Zagreba s mišlju upisa na Likovnu akademiju. Taj ga je izričaj najviše privlačio, iskazivao je od najranije mladosti talent za likovno izražavanje.

– Ali se akademija i ja nismo našli. Probali jesmo, ali nije išlo. Bio sam previše nemiran, željan iskustva, svijeta.

Pa umjesto da se bori sa strogim ispitima odlazi u – Pariz. U grad koji na najbrutalniji mogući način određuje je li nešto umjetnost ili nije.

– Moja je likovnost specifična. Nepotrebno je da ja sad ističem jesam li uspio ili ne. Zadovoljan jesam jer Pariz ne pita ni tko si, ni odakle si. Ni koju si školu završio. Ne, njemu je to svejedno. Ali te zato stavlja na realno tržište. Dobiješ prvu izložbu nakon koje si ili prošao ili nestao. Ja sam prošao. I ma koliko sam se dobro provodio i kao asistent režije nekoliko filmova, posebno na snimanjima u Španjolskoj, i ma koliko obožavam i glazbu pa je tako moja prva večer nakon što sam doselio u Pariz bila u znamenitoj Olympiji, likovnost je moj život.

Eterovićevu kuću su stvorile njegove ideje i kreativnost arhitekta Idisa Turata

A tu su i industrijska arhitektura. I čiste plohe. Staklo, aluminij. I naglašeni osjećaj za bilje.

– Muče me ovi moji bambusi. Opaki su, snažni. Nakon kratkog vremena deformiraju i lome posude u koje sam ih posadio. Volim i palme, kaktuse. I moje je bilje jednostavnih formi. I nikako nemojte misliti da je sve zajedno samo izložbeni i prostor. O ne, ova moja kužina, ma koliko ju neki ocjenjivali »hladnom« zbog aluminija, zna svašta skuhati. Ja preferiram tjestenine, no tu se i kuha u peče. I riba, baš kao i jela na žlicu. Sve je ovdje u funkciji, jako se trudim da objekt koji je načelno nastajao kao atelje ima i svu potrebnu toplinu doma, tvrdi Eterović.

U Parizu je aktivno proveo desetljeće. U omiljenom mu Saint Germainu, posebno u jednoj od najstarijih europskih kavana, Cafeu de Flore.

– Svi koji su sedamdesetih godina nešto značili u svijetu umjetnosti, mode, filma, svi su dolazili u Cafe de Flore. Svi smo prijateljevali, od kraljeva mode predvođenih Carlom Lagerfeldom do mojih kolega slikara.

A uz iznimnu originalnost, sjajni izričaj njegovih radova, Eterović je bio i jako tražena »roba«. Što ga je učinilo jednim od najuspješnijih hrvatskih ovodobnih umjetnika. A kako to samo Hrvatska zna, baš zbog toga što je uspio »vani«, a nije se mnogo zamarao time što nema formalnu naobrazbu, baš kao i činjenicom da mu prva hrvatska veća izložba uslijedila tek nakon što je u Parizu stekao svjetsku slavu, i danas, mada ima prijatelje po čitavom svijetu – i za našeg je posjeta srdačno razgovarao s New Yorkom – taj je refleks njegovog značaja u domovini mu Hrvatskoj nedovoljno poznat.

Životno veselje

– Najvažnije je da sam ja zadovoljan. Ne zamaram se ni ogovaranjima ni pregovaranjima. Radim i živim po svom. Sretan sam što je Rijeka ovog proljeća napravila ispod moje kuće lungo mare. Obožavam se prošetati do plaže, prema Morskom prascu ili otplivat do tamo pa propješačiti uokolo. Ono što bih ipak želio… bilo bi mi drago da moja Rijeka ipak snažnije živne, nekako mi je kao lagano depresivna već duže vrijeme. Da, veselilo bi me da moj najdraži grad znatno više iskoristi svoje goleme potencijale, privodio je svoju priču polako kraju Eterović.

A njegova i naša Rijeka bi se samo morala povesti za njime. I zapuštene hangare pretvarati u privlačne stanove, ateljee, restorane, u mjesta za druženje.

– Najbolji vam je primjer Boonker. Od onog betonskog čuda, one grozne interpolacije uz samu rivu nastao je čudesni ugostiteljski objekt. Tu je i Molo Longo, ma tu je sve. Treba još luku napuniti jahtama, pustiti dakako da tu žive i ribarice. Unijeti život u sve te prostore, u okolna skladišta, otvoriti umjetnosti i životu sve zapuštene i zatvorene prostore, naglasio je svojom poslovičnom blagošću i osmijehom Eterović. Jedan od najuspješnijih hrvatskih likovnih umjetnika u svijetu. Čovjek koji ne priča nego stvara. I pretvara hangare u čudesne građevine. Čovjek koji je zaljubivši se u Rijeku »natjerao« obitelj da s Brača, gdje su ugodno i udobno te svakako situirano živjeli, preseli u Rijeku. Pa red je onda da se njegov voljeni grad počne ponašati hrabrije i smjelije. Baš na način kako to i on čitav život čini.

Mama »otkupila« tatu od fašista

U fascinantnom skladu umjetnosti i arhitekture nemalo nas je zbunila poveća zbirka automobila igrački! Za sad je smještena na podu, i to na itekako povlaštenoj poziciji, a Eterović joj planira napraviti posebnu staklenu vitrinu.

– Ništa posebno. Volim automobile, to svakako, ali ovo su najobičnije igračke, ništa više. A tu su jer sam ja kao mali silno želio igračke, no nisam ih imao. Pa sam to valjda sada nadoknadio.

A s pravom se može ustvrditi da mu je život, ma koliko ne imao igračke, od najranije, prenatalne dobi bio buran.

– Fašisti su mi oca odveli, zatvorili, željeli su ga strijeljati. Mama je baš u to vrijeme bila sa mnom trudna. Skupila je svo zlato koje smo imali i uspjela s time »smekšati« Talijane. Mama i ja u trbuhu smo spasili oca po cijenu siromaštva. Jako sam sretan zbog toga. Jer zlato dođe i prođe. Važni su samo ljudi i ljubav. I baš zbog toga – sve je na prodaju, stvari nisu bitne, tvrdi Eterović.