Sumrak lijeve opcije

JEDNONOGA HRVATSKA Zašto se ljevica u Hrvatskoj tako predano bavi – samoamputacijom?

Tihomir Ponoš

Snimio Damir Škomrlj

Snimio Damir Škomrlj

Perspektivno kržljava lijeva noga može Hrvatskoj trasirati put prema vladavinskim modelima kakvi postoje u Srbiji, Mađarskoj ili Poljskoj. Sve su te države, i društva, opasno nagnute udesno,a to naginjanje nije primarno posljedica sposobnosti desnice i njenih čelnika 



Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman nije imao osobito snažan demokratski refleks. No, i tako insuficijentan po pitanju demokratskog refleksa shvaćao je da Hrvatska, kako je govorio, mora imati i lijevu i desnu nogu. Dakle, Hrvatskoj su nužne i ljevica i desnica i to kao oslonci na kojima postojano stoji trup. Proteklih tjedana ljevica nestaje i bavi se, da se zadržimo na Tuđmanovoj terminologiji udova, samoamputacijom.


Kulminacija bratoubilačkog rata u SDP-u zbila se prošle subote na deset sati dugoj sjednici Glavnog odbora. Većina je članova tog stranačkog tijela, u pravilu sve sami politički anonimci, odlučila potpredsjedniku SDP-a Peđi Grbinu i članovima Predsjedništva Siniši Hajdašu Dončiću, Mihaelu Zmajloviću i Vedranu Babiću privremeno oduzeti prava obnašanja svih funkcija u SDP-u i članskih prava na dvije godine. Njih su četvorica, u očima predsjednika stranke Davora Bernardića, ali i javnosti, prepoznati kao kolovođe pokušaja micanja Bernardića s predsjedničke dužnosti. Njih su četvorica (zapravo njih 90 koliko ih je potpisalo glasovito pismo Bernardiću) ljubazno zamolili predsjednika stranke, čovjeka čije sposobnosti dužnost predsjednika velike stranke itekako nadmašuje, da se makne, ne bi li stranka prestala srljati u propast i ne bi li se stabilizirala, a on ih je zauzvrat suspendirao.


Učitelj Bandić 


Bernardić očito misli da može bez njih četvero, kao što misli da može bez manje-više svih (dobro, hajde, ne može bez Siniše Jagodića), a što je potvrdio najavivši da je spreman dati ostavku na dužnost saborskog zastupnika (što od njega nitko nije tražio), ako ostavku daju i ona 23 zastupnika i zastupnice koji su potpisali pismo. Usput je, sad je već potpuno dezorijentiran, kazao da bi oni (njih 23) morali biti spremni učiniti ono što od drugoga traže da učini. Jedino što oni od njega traže da podnese ostavku na dužnost predsjednika stranke, a kako da i oni, koji nisu predsjednici stranke, učine isto, eh, to je jasno samo Bernardiću. Aktualni predsjednik stranke saveznike pokušava stvarati kombinacijom korteširanja i kupovanja. To je nešto što je učio od svog političkog učitelja (mnogo uspješnijega) Milana Bandića.




Međutim, kupovanje stranačkih ljudi je ograničenog dosega, posebno nastavi li se pad popularnosti stranke. Da bi dobio veliku podršku unutar stranke Bernardić mora mnogima mnogo toga obećati, a popularnost stranke ukazuje na to da će stranka nakon izbora (kojih god) malo toga dobiti. Mnogim ustima mora nešto obećati, tek će poneka uspjeti, eventualno, nahraniti. Bandić to radi vještije, bolje, a za razliku od Bernardića (što to može obećati opozicionar?), Bandić je taj koji drži ruku na kasi.


Problem slabog SDP-a zapravo je mnogo dublji i kompliciraniji. Stranka se za sada u anketama drži na 18 posto, ali ne razriješi li se ubrzo stanje u stranci, dapače dogodi li se raskol, nije teško zamisliti manje-više prepolovljen rejting stranke. Nije teško zamisliti da SDP spadne na desetak posto podrške među biračima. Tada na dnevni red dolaze lijeva i desna noga. U Hrvatskoj je desna noga ionako nešto jača. Pokazuju to rezultati višestranačkih izbora od 1990. godine. Lijeva noga u samo je dva navrata, po četiri godine, uspjela doći na vlast. Sve ostalo vrijeme na vlasti je desna noga. No, spadne li SDP na desetak posto bit će ugrožena i – desna noga. SDP ne ugrožava nitko s lijevog dijela spektra. Na njemu nema nikoga za koga bi se moglo makar i nazirati da bi mogao preuzeti ulogu koju ima SDP.


Utjecaj na HDZ 


Perspektivno kržljava lijeva noga može Hrvatskoj trasirati put prema vladavinskim modelima kakvi danas postoje u Srbiji, Mađarskoj ili Poljskoj. Sve su te države, i društva, opasno nagnute udesno i ništenju pluralizma, a to naginjanje nije primarno posljedica sposobnosti desnice i njenih jakih čelnika (Aleksandra Vučića, Viktora Orbana, Jaroslawa Kaczynskoga) koliko posljedica ljevice i liberalnog dijela spektra, koji su sami sebe gurnuli u krizu, mjestimično (primjerice ljevica u Poljskoj) gotovo do potpunog samouništenja. Takva slaba ljevica ugrozila bi i desnicu, odnosno središnji dio desnice – HDZ kakvim ga vidi Plenković. U slučaju tako slabog SDP-a (a taj slučaj možda doista postane stvaran) pritisci raznoraznih desnih, radikalno desnih, nacionalističko desnih i drugih neumjereno desnih organizacija na HDZ bi porasli. Jasno bi im bilo da HDZ u takvoj situaciji ne mora strahovati za vlast, a strah od gubitka vlasti uvijek je bio snažan motiv HDZ-a da se pokušava držati desnog centra, a da ne otkliže pretjerano udesno.


Uostalom, upravo zbog toga je Plenković i mogao biti izabran za predsjednika stranke. Ne zato što odgovara stranačkom članstvu, nego zato što s njime mogu učiniti ono što s Karamarkom nisu mogli – pobijediti na izborima. Sunovrat SDP-a bi vrlo vjerojatno značio i kraj ideje o stvaranju HDZ-a kao stranke moderne europske desne konzervativne stranke po uzoru na njemački CDU i utabalo put nekoj hrvatskoj varijanti Vučića ili Orbana.


Euroskepticima unatoč 


Tri su tjedna prošla otkako je Hrvatska obilježila petu obljetnicu članstva u Europskoj uniji. Mnogima i dalje nije jasno zašto je Hrvatska u Uniji, kakva korist od svega toga, zašto nas taj Bruxelles samo iskorištava, zašto je on postao još jedno mjesto za domaće »uhljebe« koje se u tom slučaju ipak nešto nježnije naziva »briselskim dečkima«. Ima i onih koji bi da mogu danas Hrvatsku iščupali iz Unije.


U tjednu za nama mogli smo dva puta u dva dana zašto to članstvo u Uniji ipak ima smisla. U utorak je (konačno) otvoren most kopno – otok Čiovo. Nećemo sada o svim problemima u izgradnji, o tome koliko je projekt odužen, koje su firme izvođači radova sve propale (ne zbog mosta, nego zbog svog poslovanja). Konstatirajmo tek da bez 32 milijuna eura iz europskih fondova tog mosta ne bi bilo (što, doduše, pokazuje i koliko je Hrvatska slabašna jer teško joj je namaknuti ne baš veliku svotu za izgradnju mosta). Dan nakon otvaranja mosta potpisan je ugovor o nabavi mega računala koje će sadašnje hrvatske kapacitete povećati za deset do 20 puta. Nositelj projekta SRCE, u suradnji sa sveučilištima u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Osijeku (u tim će gradovima megaračunalo biti i instalirano). Ukratko rečeno, megaračunalo će biti ključni dio hrvatske znanstvene infrastrukture za novo, digitalno doba. Ne bi o njemu razgovarali da nije fondova Europske unije i dvjestotinjak milijuna kuna koliko taj kompjutor košta. Sve to euroskepticima usprkos.