Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
16. listopada 2019.
Odradio zadnji dan u škveru

JEDAN OD OSNIVAČA STOŽERA ZA OBRANU ULJANIKA IDE RADITI U ITALIJU Imam troje djece, ne možemo živjeti od 2.700 kuna

Nadam se i vjerujem da ovo nije konačni kraj i definitivno zbogom, već samo privremeno doviđenja Uljaniku. Međutim, ja zbog obitelji i obaveza koje imam prema njima jednostavno više ne mogu na ovaj način čekati rasplet - Deni Širol / Foto Glas Istre
Nadam se i vjerujem da ovo nije konačni kraj i definitivno zbogom, već samo privremeno doviđenja Uljaniku. Međutim, ja zbog obitelji i obaveza koje imam prema njima jednostavno više ne mogu na ovaj način čekati rasplet - Deni Širol / Foto Glas Istre
Autor:
Objavljeno: 1. prosinac 2018. u 15:43 2018-12-01T15:43:00+01:00

Ja sam po prirodi borac i mislim da sam to u ovoj situaciji više puta jasno pokazao, no postoje neke stvari i neki razlozi u životu koji su svakome od nas na prvom mjestu, a kad one postanu ugrožene, onda jednostavno morate i od borbe odustati i ići dalje, kaže Širol

Jedan od osnivača Stožera za obranu, član Štrajkaškog odbora i jedan od najprepoznatljivijih simbola radničkog bunta u pulskom brodogradilištu, Deni Širol, jučer je odradio svoj zadnji radni dan u Uljaniku.

Ekonomski razlozi i briga o budućnosti vlastite obitelji presudili su na kraju višemjesečnu bitku s emocijama i bili najvažniji povod donošenja odluke da nakon 11 godina provedenih kao brodomonter u Sahari bar privremeno digne sidro.

Egzistenciju za sebe, suprugu i troje djece, poslom koji zna raditi, potražit će na drugoj strani Jadrana. Novo odredište, brodogradilište Fincantieri u Margeri, nedaleko Venecije, mjesto je na kojem već brojni bivši uljanikovci dokazuju da i dalje znaju i mogu graditi brodove, nadajući se, poput Širola, da će se jednog dana ipak vratiti.

- Nadam se i vjerujem da ovo nije konačni kraj i definitivno zbogom, već samo privremeno doviđenja Uljaniku. Međutim, ja zbog obitelji i obaveza koje imam prema njima jednostavno više ne mogu na ovaj način čekati rasplet. Imam troje djece i ne možemo živjeti od minimalca od 2.700 kuna. Čitava ova priča oko Uljanika i traženja izlaza iz situacije u kojoj se već godinu dana nalazimo odvija se previše sporo i krajnje je i emocionalno i fizički, a sad i financijski iscrpljujuća. Ja sam po prirodi borac i mislim da sam to u ovoj situaciji više puta jasno pokazao, no postoje neke stvari i neki razlozi u životu koji su svakome od nas na prvom mjestu. Kad one postanu ugrožene, onda jednostavno morate i od borbe odustati i ići dalje. Plan restrukturiranja, koji je zasad taj nepremostivi kamen spoticanja, stalno se mijenja i razrađuje. Premda se nova Uprava trudi i čini maksimalne napore da on dobije oblik koji bi bio prihvatljiv i Zagrebu, a kasnije i Bruxellesu, činjenica je da taj proces jako dugo traje. I onda svaki put kad u tom procesu naiđete i na najmanju zapreku ili kočnicu, troši se dodatno vrijeme, a to vrijeme mi više nemamo. Nemamo ga jer smo iscrpljeni i situacijom i činjenicom da nemamo prihoda za život. Prinuđeni smo tu neizvjesnost s kojom već mjesecima živimo pokušati zamijeniti nekakvom boljom budućnošću za sebe i svoje obitelji. I to je zapravo najkraći rezime i moje i mnogih drugih priča iz Uljanika. Teško je, jako je teško, ali ja jednostavno moram ići dalje, kaže Širol.

Rasprava od jutra

Bio si među prvim radnicima koji su zbog besparice i prvog kašnjenja plaće u siječnju digli glas i protiv Uprave i protiv načina na koji su se oko svega postavljali sindikati. Što te ponukalo?

- Nisam ja to činio iz ekshibicionističkih pobuda kako su neki zlobno prigovarali, već zato što sam takav po prirodi. Bez obzira što sam običan radnik, želio sam znati i što i zašto, te pritom o tim informacijama koje sam dobio ili nisam dobio glasno razmišljao. Možda mi je to i mana, ali takav sam. Ja sam u studenom prošle godine pokrenuo Facebook grupu za razmjenu informacija i razmišljanja o situaciji u Uljaniku i prije nego što sam sve dečke s kojima sam kasnije formirao Stožer uopće i upoznao. Jednostavno me već tada opterećivala ta atmosfera i problemi koji su se očito spremali. Sjediš ujutro s kolegama, piješ kavu i ispod glasa razgovarate o tome hoće li plaća biti isplaćena ili će kasniti i što se to događa sa firmom u kojoj svi mi radimo. Smatrao sam već tad da o tim stvarima treba razgovarati glasno i putem društvene mreže dati glas svima onima koji smatraju da imaju i trebaju nešto o tome kazati. Shvativši kroz te razgovore da nas sve skupa netko "nateže" i zavlači oko previše važnih stvari, shvatio sam i da neke stvari treba reći na glas i svima ostalima, ali i bivšoj Upravi, koja je svojim postupcima još od 2012. najodgovornija što smo došli do situacije u kojoj smo se našli. Smatrao sam da tim ljudima treba poručiti "mi smo tu, ima nas" i bez obzira što će se sutra događati s Uljanikom, ponosan sam i na osnivanje Stožera i na tu FB stranicu koja je omogućila da više od 4 tisuće ljudi prati i sudjeluje u raspravama vezanim uz događanja u Uljaniku.

To siječanjsko jutro trebali ste prihvatiti da štrajka neće biti i otići na svoja radna mjesta, međutim ti si stao i na neki način inicirao prosvjede koji su tad održani pred upravnom zgradom. Zbog čega si smatrao da je to važno učiniti?

- S obzirom na situaciju i neizvjesnost koja je vladala, nas nekolicina bili smo u kontaktu i o tome raspravljali i prije tog jutra. Nisam bio sindikalno aktivan, ali nisam želio biti ni pasivni promatrač i zbog toga sam reagirao na odluku o odustajanju od štrajka i davanju šanse upravi da riješi problem. Pomislio sam "što mi više imamo davati šanse toj upravi, pa oni su sve svoje šanse da naprave nešto kako treba prokockali i vrijeme je da im i mi pokažemo da smo tu i da više nemamo strpljenja za njihove greške, ni povjerenja u ono što rade". Radnici smo, dioničari, i jednostavno imamo pravo znati i sudjelovati u svemu. Štrajkaški odbor već je bio donio svoju odluku o odustajanju od štrajka, ali nas nekolicina smatrali smo da nije u redu da na tom mirnom razilaženju sve i ostane. Znao sam da imamo podršku i građana izvan samih zidina Uljanika i da moramo reagirati. Razmijenjeno je dosta teških riječi s organizatorima tadašnjeg štrajka i onda sam im poručio - ako vi nećete, ja ću. Pridružio mi se predsjednik Jadranskog sindikata Boris Cerovac i spontano smo, usprkos odluci Štrajkaškog odbora, prosvjedovali i tražili odlazak tadašnje Uprave, a taj je zahtjev ispunjen tek puno mjeseci kasnije, kad je za Uljanik možda to postalo i prekasno. Nazivali su nas zbog toga i "siječanjskim ilegalcima" i "onima koji ne žele dobro Uljaniku", ali mislim da se do danas pokazalo tko je tada doista želio dobro Uljaniku, a tko ne. Danas sam isto tako svjestan da je Uprava tad bila samo jedan problem i da je puno veću ulogu u priči oko spašavanja Uljanika trebala imati politika, kako državna, tako i lokalna, jer brodogradnja kao djelatnost ne može osigurati dovoljnu zaradu da bi bila zanimljiva bilo kojem ozbiljnom investitoru. Investitor može i treba biti samo nadogradnja čitavom tom procesu, ali glavni interes za opstanak brodogradnje moraju iskazati država i lokalna vlast. Ako tog interesa nema, čitava priča je uzaludna. 

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.