Drugačiji vjetrovi

Ivici Todoriću je 1999. godine za državno jamstvo bio dovoljan dvosatni prosvjed radnika njegove Zvijezde

Jagoda Marić

Foto: Robert Anic/PIXSELL

Foto: Robert Anic/PIXSELL

Radnici su blokirali zagrebačko križanje, a Vlada je požurila s davanjem jamstava na kredit Agrokora iako to nije bilo ni na dnevnom redu



Prije gotovo 18 godina Ivici Todoriću vlasniku Agrokora bilo je dovoljno tek nekoliko sati da riješi probleme s financiranjem svojih projekta i odobravanjem kredita. Što bi danas dao Todorić da financijske probleme svog koncerna može riješiti jednim višesatnim prosvjedom nekoliko stotina svojih radnika i prijetnjom da će se taj prosvjed ponoviti? Baš to dogodilo se 1999., zadnjih dana lipnja, kad su radnici Agrokorove tvornice Zvijezda izašli na ulice i tako ishodili državno jamstvo za kredit svog gazde u iznosu od 60,8 milijuna tadašnjih njemačkih maraka.


Bilo je to predizborno vrijeme u kojem se tadašnja HDZ-ova Vlada pritisnuta nadolazećim političkim promjenama odricala velikih tajkuna, odbijala financijsku pomoć njihovim posrnulim kompanijama, pa su u probleme zapadali Josip Gucić i njegova Gucić Grupa i Miroslav Kutle i njegova Globus Grupa. Dok su se spremali stečajevi u desecima njihovih poduzeća, obojica su tvrdili da su žrtve političke odmazde .


U isto vrijeme Ivica Todorić baš se naumio zadužiti u inozemstvu, a za to mu je trebalo jamstvo države. Unatoč preporukama Ministarstva gospodarstva i Ministarstva poljoprivrede da se za Todorića jamči, Vladina koordinacija za gospodarstvo odbila je odluku o jamstvu staviti na dnevni red sjednice Vlade. Koordinacije su se održavale utorkom i novinari su već taj dan znali što će biti na sjednici Vlade dva dana kasnije, u četvrtak. Tako se i tog posljednjeg utorka u lipnju doznalo da na dnevnom redu nema odluke Vlade o jamstvu za Agrokor. Todorić se nije oglašavao, ali čim su doznali za takav rasplet radnici Zvijezde blokirali su križanje Branimirove Ulice i Avenije Marina Držića, na mjestu gdje tramvaji iz Branimirove skreću prema Autobusnom kolodvoru.


Škegro optužen za ugrožavanje radnih mjesta




Radnici su optuživali tadašnjeg ministra financija Borislava Škegru da ugrožava njihova radna mjesta, prozivali su premijera Zlatka Matešu i tvrdili su da je uprava te tvornice ulja već potpisala nekoliko stotina otkaza i da ih može spasiti samo Vladino jamstvo i ulaganje njihovog koncerna u tehnološki napredak. Na cesti su ostali nekoliko sati i obećali da će se vratiti ponovo drugi dan s još većim prosvjedom. Sindikat poljoprivrede, prehrambene i duhanske industrije i vodoprivrede (PPDIV) nije prijetio praznom puškom i dosta je tada mogao organizirati prosvjed koji je najavljivao.


No, za njega nije bilo potrebe. Već u srijedu, bio je to posljednji dan lipnja, stigla je obavijest da će jamstvo biti potpisano, a uprava uljare povukla je odluke o otkazima. Ni onima koji su iz sata u sat pratili događaje ta dva dana, četverosatni prosvjed, sastanke uprave Agrokora, čelništva sindikata i predstavnika Vlade, tada, a vjerojatno ni danas, nije do kraja jasno je li Todorić u dogovoru sa sindikatom pritisnuo Vladu da odobri jamstvo ili je s Vladom odigrao dupli pas, pa je prosvjed bio tek kulisa za već dogovoreni posao. U narednim danima napisane su stranice i stranice komentara u hrvatskim dnevnim novinama u kojima se dvoji što je od toga bliže istini, je li se dva dana događala drama ili samo predstava s lažnom dramom kako bi u trenutku dok država puni proračun prodajom HT-a, javnosti bilo prihvatljivije jamstvo privatnoj kompaniji.


Istovremeno nekoliko kilometra dalje, na još jednom važnom zagrebačkom prometnom čvorištu, tamo gdje se križaju Savska ulica i Slavonska avenija doista se događala prava drama. Domino efektom rušila se jedna po jedna tvrtka iz Kutline Globus Grupe i radnici Tiska u Vjesnikovom su neboderu, u tiskari, svaki dan održavali zborove radnika. U tom su trenutku, prezaduženu tvrtku, iako se u nju svaki dan slijevao novac, pokušavali spasiti vjerovnici koji su na čelo tvrtke postavili Chrisa Bojanovića. U njega su u tim prvim danima ili tjednima i radnici gledali kao u spasitelja, no oni malo iskusniji među njima tvrdili su da od tog pokušaja konsolidacije neće biti ništa, jer je Vlada HDZ-a koji gubi moć digla ruke od Miroslava Kutle. On je tvrtkom upravljao, iako njegova Međunarodna novinska korporacija i tvrtka Ljudevit, nisu imali većinski paket, ali je uz pomoć glasova Hvidre i braniteljskog fonda Hrvatskog domovinskog fonda, koji su imali manjinske pakete, imao je većinu na Skupštini društva. Nije Bojanović, što je bilo i za očekivati, puno pomogao Tisku, nije pomoglo ni to što je na njihove zborove dolazila izaslanica predsjednika Franje Tuđmana Vesna Škare Ožbolt. Odbijala je Vlada mogućnost i da tvrtku preuzme francuska kompanija Hachette uz objašnjenje da je Tisak od državnog interesa i da ne smije imati privatnog, posebice stranog vlasnika. Tisak se mučio još cijelu jesen, gomilao dug, radnici su prosvjedovali, ali na kraju je 4. siječnja 2000. završio u stečaju. Negdje u isto vrijeme uhićen je i Kutle u pokušaju bijega u Sloveniju. Nisu Francuzi ni kroz stečaj Tiska uspjeli kupiti tu kompaniju, na kraju su je preuzeli vjerovnici, među njima TDR i novinski izdavači, ali je u konačnici većinski vlasnik Tiska, kupujući manjinske udjele, 2007. postao Agrokor Ivice Todorića.


Povezanost zbivanja u Zvijezdi i Tisku


Bez namjere da se sugerira bilo kakav povezanost onoga što se 1999. zbivalo u Zvijezdi i Tisku, nekako su ti dani ili tjedni upućivali na to kako će u sljedećem desetljeću i pol izgledati sudbina dvojice hrvatskih tajkuna. Miroslav Kutle u potpunosti je odlazio s poslovne scene, i prelazio je u pravosudne sapunice, da bi godinama kasnije iz BIH gdje je pobjegao pred prijetnjom odsluženja zatvorske kazne, tvrdio da ga je pomela borba u HDZ-u za Tuđmanova nasljednika. Ivica Todorić već je tada imao u svom vlasništvu tvrtke poput Jamnice, Leda ili Konzuma, i njegovo je ime bilo nezaobilazno kad se nabrajalo pet najvećih poduzetnika u državi. Ipak, državno mu je jamstvo pomoglo da izgradi najmoderniji distributivni centar, a koliko mu je bilo važno govori i činjenica da je za to trebalo izvesti radnike na ulicu. Te 1999. Todorićev je godišnji prihod bio 3,2 milijarde kuna, a u 2015. gotovo 50 milijardi kuna, dakle 15 puta veći. Danas nema dvojbe oko toga tko je najveći hrvatski poduzetnik.


Brojne su se još tvrtke, osim Tiska, u tih 15 godina »postrojile« pod Agrokorovu kapu. U tim je godinama Todirić imao »pik« na PIK-ove, odnosno poljoprivredene kombinate koje je kupovao od države, pa je i u toj industriji stvorio dominatnu poziciju. Kupnja svakog od tih kombinata ponaosob zaslužuje svoju zasebnu priču, primjerice o tome da je država devedesetih odbila Envera Moralića kao investitora u PIK Vrbovec, tako što je poništila natječaj o prodaji, iako je on dostavio jamstva za ulaganje od sto milijuna njemačkih maraka i novac za kupnju dionica. Ili kako je tvrtku nakon konsolidacije 2003. odlučila prodati Gavriloviću, da bi se on u veljači 2004., nakon povratka HDZ-a na vlast, predomislio, pa je 2005. Todorić konačno kupio tu kompaniju u kojoj je u nekoliko navrata i devedesetih kupovao udjele.


No, možda je opet Tisak nagovještaj onoga što će se događati s moćnom grupacijom u čijem se sastavu nalazi. Naime, Agrokor je krajem prošle godine prodao 16 posto udjela u Tisku TDR-u koji je u vlasništvu BAT-a, koji pak ima više od 25 posto udjela u Tisku. Ne zna se naravno za koliko je Agrokor prodao te dionice. Ali Todorić je opet u situaciji da mu treba svježi novac. Država ga je ovaj put, 18 godina kasnije odbila, a sudbina njegovog koncerna u rukama je banaka, prevenstveno ruskih, no još uvijek nije u potpunosti isključeno da će se ponovo rješavati u Banskim dvorima. Ako do toga dođe zaposleni bi opet mogli biti Todorićev adut, samo ovaj put neće se govoriti o sudbini nekoliko stotina, nego nekoliko desetak tisuća radnih mjesta.