Ivica Maštruko, 77-godišnji Zadranin, poznati sociolog religije i jedan od naših najuglednijih diplomata, koji je bio posljednji jugoslavenski i prvi hrvatski veleposlanik u Vatikanu, svojim kritičkim diskursom o aktualnim društvenim procesima – osobito nedemokratskih i autoritarnih tendencija – uvijek plijeni pozornost, pogotovo sada kada se Hrvatska ponovno suočava s politikom koja dovodi u pitanje temeljne vrijednosti: ljudska prava, prava žena i LBGT osoba.

Hrvatska se ovih dana prvi put svrstala uz najkonzervativnije članice EU, Poljsku i Mađarsku. Kakve će biti dugoročne posljedice tog svrstavanja u ultrakonzervativno istočnoeuropsko jezgro EU?

– Ovdje se ne radi samo o tome da se Hrvatska svrstala uz dvije konzervativne članice Europske unije. Najveći je problem što ministar vanjskih poslova Davor Stier, nastupajući u ime hrvatske vlade – a time, pretpostavljamo, i cijelog hrvatskog državnog vrha – zapravo zastupa svoje ideološke stavove, a ne stavove koji se nalaze u temeljima i zakonima ove države.

Prema tome, njegovo svrstavanje predstavlja svojevrsno odstupanje, bez obzira na njegove izjave u medijima kojima je pokušao relativizirati svoja ranija stajališta, čime zapravo derogira neke od temeljnih zakona Republike Hrvatske, odnosno ukazuje na njihovu promjenu.

Osim toga, u izjavi kojom Hrvatska iznosi dodatna stajališta o pitanjima ljudskih prava u Bruxellesu ima više spornih pitanja. Nije samo problem u tome što se tom izjavom navodi da Hrvatska njome upozorava da pojmu seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava nedostaje konsenzualna definicija na međunarodnoj razini i unutar Europske unije, te da Hrvatska tumači taj pojam tako da on ne uključuje pobačaj, nego i u tome da se Hrvatska tom izjavom protivi imenovanju posebnog povjerenika UN-a za zaštitu od nasilja i diskriminacije LGBT osoba. Svrstavanje među one države koje se protive takvom imenovanju zorno ukazuje na potpuno nerazumijevanje potrebe za brigu o tim pravima, kao i o njihovom kršenju.

Stier na skupovima upitnog karaktera

Iako je premijer Plenković u kampanji obećavao sveopću umjerenost i povratak u europski politički mainstream, čini se da svjedočimo ponovnom otklonu u radikalizam. Šef diplomacije Davor Stier tvrdi da je sadašnja »nadogradnja« hrvatske vanjske politike u pogledu ljudskih prava u skladu s Ustavom i voljom birača koji su izabrali političku opciju koja je sada na vlasti. Radi li se o izdaji volje birača?

– Kada je riječ o izborima i kampanjama ne radi se o prevari birača, budući da su birači u Hrvatskoj nakon nekoliko izbornih ciklusa svjesni da se predizborna obećanja u pravilu ne ispunjavaju te da se kasnije relativiziraju ili se pak u potpunosti odustaje od onoga što se govorilo u kampanji. Zbog toga mislim da u osnovi nije riječ o prevari birača, jer birači su na tako nešto trebali i morali biti spremni.

Činjenica je, međutim, da se u predizbornoj kampanji HDZ odbijao izjasniti o pitanju zabrane pobačaja i smanjenju prava spolnih manjina i reproduktivnih prava žena…

– Ta pitanja nisu bila spominjana u kampanji ni u predizbornim debatama. Plenković i osobito HDZ odbijali su se u kampanji izjasniti o bilo kakvim svjetonazorskim pitanjima, a i kad bi se izjasnili njihovi odgovori bili su dvosmisleni i nejasni. Nije to, na žalost, bio slučaj samo s HDZ-om, nego i s još nekim strankama, spomenut ću samo Most. Baš kao i HDZ, ni Most nije želio ulaziti u bilo kakve svjetonazorske ili ideološke rasprave, a ovdje je upravo riječ o svjetonazorskim pitanjima i ideološkim temama, koje same po sebi nemaju automatski negativan predznak, jer one daju određene kvalifikative političkim strankama i političarima.

Radi li se u ovom slučaju, po vašem sudu, o pojedinačnom ekscesu i devijaciji ili je pak riječ o trendu i širem procesu?

– Ako je riječ o ministru vanjskih poslova, onda sigurno nije riječ o ekscesu. Ovdje je riječ o jasno definiranim stavovima i postupcima, a ministar vanjskih poslova Stier već je ranije prisustvovao nekim skupovima upitnog karaktera, mislim na njegovo pojavljivanje na Festivalu tradicije i konzervativnih ideja na kojem je sudjelovao i kontroverzni kardinal Raymond Leo Burke, istupajući i dajući izjave u istom tonu. Ne radi se, dakle, o devijaciji, nego o njegovom političkom, ideološkom i svjetonazorskom stavu, na kojem će on i dalje inzistirati i od kojeg neće odstupati.

Svjedočimo i o neočekivano snažnom otporu civilnog društva, baš kao i u vrijeme sličnih nastojanja vlade Tihomira Oreškovića. Može li taj otpor uroditi plodom?

– Vjerojatno ne može, iako bi trebalo biti drukčije. Rekao bih da je, uvjetno rečeno, desno krilo civilne scene organiziranije i agresivnije u svom aktivizmu. Suprotstavljanje takvom konzervativnom zaokretu na drugoj strani svodi se uglavnom na pojedinačne i neorganizirane inicijative i pojedinačne istupe.

Bez predrasuda prema regionalnoj suradnji

Ovaj slučaj ima i svoju geopolitičku dimenziju, budući da je novi američki predsjednik Donald Trump odmah nakon ulaska u Bijelu kuću jednim potezom pera suspendirao pomoć od oko 600 milijuna dolara godišnje za zdravstvene programe diljem svijeta, kojeg su koristili milijuni žena u slabo razvijenim zemljama, uskraćujući i sredstva za programe planiranja obitelji, a Nizozemska pokretanjem inicijative »She Decides« okuplja europsku i globalnu koaliciju zemalja koja bi trebala ponuditi globalni odgovor na Trumpov potez. Hrvatska se neće pridružiti toj inicijativi i neće ići protiv Trumpa i Amerike, a to sigurno neće učiniti ni ostale ultrakonzervativne istočnoeuropske vlasti. Trebamo li na temelju ovog primjera zaključiti da će se Hrvatska i u budućem sukobu Europe i SAD-a svrstati na stranu »strateške saveznice« s druge strane Atlantika?

– Problem je u samoj Europskoj uniji. Vjerujem da će na kraju prevladati ideja o dvije Unije, odnosno ujedinjenoj Europi dviju brzina. Sve ukazuje na to, a pitanje pozicioniranja Hrvatske u ovom pitanju i svrstavanja u određene blokove bit će, naravno, uvjetovano i stavom prema SAD-u. Za razliku od orijentacije prema bližoj suradnji sa SAD-om, koju iskazuju predsjednica države i ministar vanjskih poslova, jasne i izričite stavove vlade i premijera Plenkovića o tome još nemamo. Dakle, pred nama je vjerojatno raščišćavanje tog pitanja unutar samog državnog vrha. Nisam siguran na koju će se stranu okrenuti premijer Plenković.

Ovdje je de facto riječ i o simboličnom pridruživanju Hrvatske Višegradskoj skupini, koju je još početkom devedesetih odbio tadašnji predsjednik Franjo Tuđman. Je li to dobar put za Hrvatsku? S kojim zemljama Hrvatska treba sklapati savezništva u Europskoj uniji?

– Suradnja s članicama Višegradske skupine sama po sebi nije loša stvar, dapače, ali je pitanje u kojim područjima i u kojim stavovima možemo s tim zemljama. Suradnja ne bi trebala biti sporna kada je riječ o, primjerice, gospodarskim projektima, prometnim koridorima, energetskoj politici, no kada je riječ o svjetonazorskim pitanjima Hrvatska o tome mora imati vlastiti stav.

Postoji i niz sličnih inicijativa unutar Europske unije, pa i izvan nje – spomenut ću samo inicijative za suradnju na području jugoistočne i srednje Europe, kao i različite inicijative za suradnju na području Balkana – koje su se dosad pokazale dobrim alatima za poticanje suradnje, iako bez konkretnih rezultata na gospodarskom području. Sve se te inicijative zapravo svode na protokolarne susrete lidera pojedinih država i njihovo upoznavanje, što samo po sebi nije loše, ali nije ni puno više od toga. Zbog toga i Višegradsku skupinu i sve slične inicijative valja svesti na njihovu pravu mjeru, baš kao i druge oblike regionalne suradnje.

Hrvatska, dakle, ne bi trebala imati predrasude prema regionalnoj suradnji?

– Dapače. Unatoč činjenici da kod nas na različitim političkim razinama postoji otpor prema regionalnoj suradnji, uz izbjegavanje korištenje termina »regija«, Hrvatska kontinuirano sudjeluje u različitim oblicima regionalne suradnje. Regionalna suradnja svakako je dobrodošla, osobito u novoj konstelaciji odnosa na globalnom planu.

Nakon raspada bipolarnog sustava i pada Berlinskog zida, ali i nakon jednog razdoblja unilateralne dominacije Sjedinjenih Američkih Država koje je uslijedilo, danas ulazimo u multipolarno uređenje, u kojem na scenu stupaju nove regionalne sile: Kina kao regionalna sila na azijskom području, ali i Rusija, druga, uvjetno rečeno, regionalna sila, koja na svom području pokušava ostvariti svoje interese. Tu je i SAD koji, pogotovo s Trumpom, jača svoju poziciju regionalne sile, iako Amerika ostaje igrač na svjetskoj sceni, osobito putem NATO-a. Te regionalne politike i regionalno svrstavanje, naravno, tiču se Hrvatske, njezinog opredjeljenja i potpore određenim stavovima.

Svijet u fazi ekonomskog nacionalizma

Čini se da nova američka administracija odustaje od američke uloge globalnog policajca, a neki se ovdje pribojavaju i od potpunog američkog povlačenja s ovog područja. Je li ta bojazan opravdana? Otvara li američko povlačenje prostor Rusiji?

– Mislim da se Amerika neće povući s ovih prostora ako bude uvažavala svoje političke i svoje gospodarske interese. Zato mislim da će ostati prisutna, pogotovo u pojedinim regijama. Amerika će ostati igrač na ovim prostorima i zbog samog suprotstavljanja regionalnim nastojanjima Rusije, dok je na samoj Hrvatskoj da, s druge strane, osmisli racionalnu i pametnu politiku koja bi trebala imati na umu prvenstveno naš ekonomski interes. Svijet ulazi u fazu protekcionizma i ekonomskog nacionalizma, i to u svim oblicima, o čemu svjedoči i primjer Velike Britanije, kao i najnovija kretanja u Njemačkoj i Francuskoj, a takav smjer najavljuje i nova američka administracija. Slično je, na drugoj strani, i s Rusijom.

Hrvatska, međutim, nije takav igrač, niti može računati da će na račun ekonomskog nacionalizma tražiti i dobiti svoje mjesto pod suncem, nego to može postići samo pametnom i racionalnom politikom u cilju ostvarivanja svojih ekonomskih interesa, u okvirima EU, dakako, ali i, što posebno naglašavam, Mediterana. Gospodarski interes treba biti primaran, a mislim i da će u godinama koje su pred nama biti taj interes biti još važniji.

Vidite li vi kod nas kapacitet za tu »racionalnu i pametnu politiku« koju spominjete, politiku koja bi vodila računa o našim gospodarskim interesima?

– Ne vidim. Ne vidim nikakvu strategiju ni politiku, vidim samo praznu, neispisanu ploču, tabulu rasa. Hrvatska politika je reaktivnog karaktera, koja samo reagira, a ne inicira. Nemamo osmišljenu vanjskopolitičku strategiju ni kad je riječ o EU, ni kad je riječ o Americi i Rusiji, da ne govorim o totalnoj smušenosti kada je riječ o našoj politici prema našoj regiji, kojoj pripadamo i povijesno i geografski.

Za provedbu naše vanjske politike zadužena je vlada, a u njezinoj sukreaciji sudjeluje i predsjednica države, no čini se kao da svatko vuče na svoju stranu, a predsjednica države i premijer djeluju neusklađeno…

– Nije samo riječ o neusklađenosti. Najveći je problem nedostatak jasne vanjskopolitičke strategije, odnosno jasnih vanjskopolitičkih stavova. Ministarstvo vanjskih i europskih poslova kao stručna služba trebala bi osmišljavati tu politiku, vlada bi je trebala prihvatiti, a predsjednica bi trebala sudjelovati, u suradnji s vladom, u njezinoj realizaciji. Međutim, svjedočimo isključivo o politici koja se svodi na smušena reagiranja na pojedine izjave, bez bilo kakve osmišljene strategije.

Vjerujete li u opstanak Europske unije?

– Vjerujem. Neće doći do raspada, i to zato što je svima u interesu da se kakvo-takvo zajedništvo održi, ali će se prijepori nastaviti. Europa će i dalje tragati za najboljim vrijednosnim i organizacijskim sustavom. EU je u previranju, odnosno u potrazi za održivim modelom suradnje, no to nije ništa novo. Iluzorno je očekivati da će takva rasprava unutar EU biti okončana i da će prijepori unutar Unije nestati. Ta će rasprava trajati dokle bude ujedinjene Europe, jer to je jedno od njezinih glavnih obilježja.

EU je, zapravo, sinonim za krizu…

– Mnogo toga ovisit će o ishodu skorih izbora u Njemačkoj i Francuskoj. Ključni problem Europe je nedostatak karizmatičnih, snažnih lidera, jer to nisu ni Juncker ni Tusk. Drugi problem su prijepori unutar pojedinih članica, primjerice u Velikoj Britaniji, što je dovelo do Brexita, zatim u Francuskoj, Njemačkoj, da ne govorimo o Grčkoj. Sukobi unutar pojedinih članica odražavaju se, dakako, i na cijelu Uniju.

Hrvatska u krajnje osjetljivoj situaciji

Onda možemo reći da vjerojatni sukob EU i SAD-a dolazi u najgorem trenutku za Europu, kada europska integracija proživljava najdublju krizu. Najbliži Trumpovi suradnici nedavno su pokušali uvjeriti europske dužnosnike u Trumpovu potporu NATO-u i, uvjetno rečeno, EU. Jesu li u tome uspjeli?

– Ni najmanje. Izjave o nastavku suradnje shvaćene su u Europi isključivo kao kurtoazne izjave, jer iza njih ne stoje čvrsti i odlučni stavovi. Može se zaključiti da će iz SAD-a s oprezom promatrati daljnja zbivanja u Europi i na temelju njih će SAD definirati svoja strateška opredjeljenja. A što se tiče NATO-a, potpuno sam uvjeren da će SAD dobar dio svog tereta pokušati prevaliti na pleća europskih saveznika, što će biti formalno prihvaćeno, ali realizacija neće biti tako uspješna. S tim valja povezati i recentne aktivnosti NATO-a, a osobito gomilanje oružja na granici s Rusijom. Taj potez budi neprijatne reminiscencije, osobito kada je riječ o njemačkim trupama, a Hrvatska još nije donijela formalnu odluku o suradnju, iako će i ona svoje vojnike vjerojatno poslati na granicu s Rusijom. Naravno da sve to stvara nelagodu u Rusiji.

Treba li Hrvatska unatoč članstvu u EU i NATO-u pokušati uspostaviti bliskije odnose s Rusijom, kao što je to uspjelo Sloveniji?

– Apsolutno. I u vrijeme postojanja Varšavskog pakta postojale su zemlje poput Rumunjske, koje su bile članice tog saveza, ali koje su istodobno imale bliske odnose s drugom stranom, po čemu su odudarale od ostatka Varšavskog pakta. Unatoč članstvu u jednom savezu uvijek je moguće vlastitom voljom i argumentacijom ostvarivati svoje interese i suradnju na drugim područjima.

Dakle, upravo ono što je učinila Slovenija…

– Mislim da se Slovenija pozicionirala jako dobro. Tim više što se pritom nije suočila s ozbiljnijim kritikama unutar NATO-a, pa ni unutar EU. Slično se ponaša i Mađarska, ali moramo imati na umu da određene rezerve kad je riječ o odnosu prema Rusiji ima i Njemačka. I Francuska već tradicionalno održava bliske odnose s Rusijom. Mogućnost zastupanja vlastitih interesa u okviru EU, pa i NATO saveza, uvijek postoji.

Slovenija je, čini se, puno aktivnija na diplomatskom planu kada je riječ o lobiranju za povoljan ishod arbitraže, koju Hrvatska ne priznaje. Može li se takvim lobiranjem ishodovati uspjeh u slučaju kao što je arbitraža i arbitražni postupak?

– Nema racionalnog razloga da se Hrvatska suprotstavlja takvim potezima Slovenije, koja radi ono što misli da je najbolje za njezine interese. Slovenija je aktivna jer je Hrvatska svojim napuštanjem arbitraže sebe dovela u situaciju da ne može biti aktivna, jer bi bilo kakav oblik aktivnosti ukazivao na činjenicu da se, zapravo, nije povukla i da još aktivno djeluje. Zato je Hrvatska u krajnje osjetljivoj situaciji u odnosu na Sloveniju.

Što mislite kako će arbitraža završiti?

– To je jako teško predvidjeti, ali mislim da će arbitraža, kao i sve slične arbitraže, završiti kompromisnom odlukom, premda spor time neće biti riješen.

Hrvatska ne može puno postići u rješavanju krize u BIH

Što možemo očekivati od krize u Bosni i Hercegovini: eskalaciju ili smirivanje?

– Problem BiH neće biti riješen sljedećih nekoliko desetljeća, niti će BiH u skorije vrijeme postati funkcionalna zajednica. Ne vjerujem u mogućnost ozbiljnijih sukoba u toj zemlji, ali vjerujem u kontinuitet vegetiranja te države, jer ne vidim mogućnost rješenja tamošnje krize. Racionalno gledano, prijedlog biskupske konferencije BiH o preuređenju BiH u četiri etnički mješovite regije izgleda racionalno i prihvatljivo, no riječ je o neprovedivom i utopijskom prijedlogu. I nije problem samo u tamošnjim nacionalnim vodstvima, jer ona samo legitimiraju prevladavajuće stavove nacionalnih zajednica.

Može li Hrvatska odigrati konstruktivnu ulogu u rješavanju krize u BiH, s obzirom na to da bi eskalacija u susjednoj državi mogla imati i katastrofalne posljedice na Hrvatsku?

– Ne može. Hrvatska je zajednica u BiH brojčano inferiorna ostalim nacionalnim zajednicama, i osim kukanja nad vlastitom sudbinom ne vjerujem da se tamo može išta ozbiljnije postići.