Ispovijest Davora Karajčića: ' Ja sam vodio akciju presijecanja Hrvatske između Zadra i Biograda'

Došli smo u tišini i bez otpora sve do iza sela Dubravice, u blizini Bibinja, Sukošana i Biograda. Pritajili smo se i čekali punih devet sati. Umjesto da nam pristigne, kako je Kep planirao, još 350 boraca, Kordunaša, akcija je odjednom opozvana. Imali smo sabotažu u vlastitim redovima, ali na višim razinama!

Bilo je negdje oko ponoći. Kep me uzbuđen probudio i rekao: Sada dolazim iz Beograda. Krećemo, Slobo je dozvolio akciju. Dobro si sve pripremio. Sva vrata su nam otključana. Super, pomislio sam. I vrijeme je da nešto napravimo. Kep je nastavio: Temeljem tvojih fotografija isplanirana je vojna akcija. Maslinova grančica, tako ćemo je nazvati, završio je.

Prethodno sam mjesecima s Kepom profesionalno surađivao. Obavljao sam odgovorne poslove prolazeći kroz linije razgraničenja. Po dva puta tjedno provlačio sam se u zaleđe Zadra, do Bibinja, kod Biograda, do Vranskog jezera. Duboko smo ulazili u hrvatski teritorij, napravio sam to sigurno 50, možda i 60 puta. Bile su to klasične izviđačke akcije. Snimao sam za Kepa.

Kako bih mu dokazao do kuda sam došao u dubini hrvatskog teritorija, snimao sam aute s hrvatskim tablicama, sa šahovnicom i morem u pozadini. Snimao sam hrvatske vojne položaje, bunkere, razmještaj vojske, minobacače, haubice. Bez problema sam prolazio hrvatske obrambene linije. Izbjegavali smo direktne sukobe, koliko god smo mogli. Snimali smo i ucrtavali stanje na terenu u naše vojne karte. Samnom su u izviđanja najčešće išli Japanac i Škene, Nenad Šare, poslije šef osiguranja Milorada Ulemeka Legije, osuđenog za ubojstvo srpskog premijera Zorana Đinđića. Škene je postao svjedok pokajnik u slučaju ubojstva političara Ivana Stambolića.

Na Fruškoj gori pokazao je gdje je sahranjen, dobio je status zaštićenog svjedoka, drugi identitet i živi van Srbije. Temeljem takvog materijala, koji smo najčešće izrađivali nas trojica kao izviđači, Kep je u jesen ’93. isplanirao vojnu akciju koju je prezentirao Glavnom štabu Vojske Republike Srpske Krajine. Potom je s tim materijalom otišao kod Miloševića u Beograd. Ovaj je to odobrio s Frenkijem Simatovićem, visokim dužnosnikom Državne sigurnosti Srbije i osnivačem Jedinice za specijalne operacije (JSO) u kojima sam se i ja poslije borio.   

Znali smo vaše pukotine

Precizno smo znali gdje su pukotine u hrvatskoj obrani i isplanirana je akcija Maslinova grančica. Plan je bio na tom području presjeći Hrvatsku na dva dijela. I to na lokaciji između Zadra i Biograda. Krenuli smo u akciju. Preko koridora kojim sam bezbroj puta neotkriven ulazio duboko u hrvatski teritorij, na to sam područje noću bez problema uveo 350 boraca Vojske RSK. Došli smo u tišini i bez otpora sve do iza sela Dubravice, u blizini Bibinja, Sukošana i Biograda.

Neprijateljska, hrvatska vojska nije nas otkrila. Pritajili smo se i čekali punih devet sati. Umjesto da nam pristigne, kako je Kep planirao, još 350 boraca, Kordunaša, akcija je odjednom opozvana. Imali smo sabotažu u vlastitim redovima, ali na višim razinama! A mi duboko u neprijateljskoj pozadini! Došla je zapovijed – Kordunaši ne stižu, izvlačite se! Bez obzira na to što su i tehnika, borbena oklopna vozila i tenkovi bili spremni za prolaz. Na raspolaganju smo imali i helikoptere. Poslije smo saznali da je akciju minirala savezna UDB-a, SDB ustvari, iz Beograda.

Da su nas pustili, presjekli bi tada Hrvatsku na dva dijela. Utvrdili bi se, imali smo ljude i tehniku i ako bi prvih sedam dana izdržali napade, podijelili bismo vam državu sve do mora. Očekivali smo borbu prsa o prsa, čovjek na čovjeka. Očekivali smo žrtve, posebno s vaše strane zbog iznenađenja. Ucrtao sam sve vaše položaje, imali smo sve koordinate. U svakom smislu, bili smo spremni za presijecanje Hrvatske. Na našu žalost, to se izjalovilo.«   

Zloglasna formacija Hermani

Riječi su to zapovjednika srpske zloglasne paravojne formacije Hermani Davora Karajčića, koje mi je ispričao u razgovoru što smo ga ovaj tjedan vodili u Hrvatskoj Kostajnici, gdje Karajčić i živi. Karajčić je na ovu akciju, koja je uslijedila nakon hrvatske akcije Maslenica iz 1993., koja samo zbog sabotaže u srpskim političkim i obavještajnim nije uspjela te je tako isključivo igrom slučaja izbjegnuto moguće presijecanje Hrvatske i deseci, ako ne i stotine mrtvih vojnika i civila, iznimno ponosan.

Ona je trebala predstavljati njegovo vojno remek-djelo kao rezultat suradnje s ratnim zločincem, čije izručenje Hrvatska uskoro očekuje, Kapetanom Draganom, kojeg patetično, odražavajući tako i veliku prisnost, kratko naziva Kepom. Uopće, o ovoj se akciji, koju je predvodio čovjek koji od 2005. nesmetano živi u Hrvatskoj, u javnosti dosad ništa nije znalo. U međuvremenu, nakon rata i tihog povratka u Hrvatsku na mala vrata, nekad bliski suradnik Kapetana Dragana bavio se kriminalom, prije svega švercom marihuane pa je zaglavio i u srpskim i u hrvatskim zatvorima.

  U proteklom razdoblju s njime sam razgovarao još u tri navrata, zadnji puta ovog tjedna, kao s jednim od prvih suradnika Kapetana Dragana, čije izručenje iz Australije, optužujući ga za ratne zločine, Hrvatska očekuje sredinom srpnja ove godine. Kako se bliži mogući dan izručenja čovjeka koji je u jednom razdoblju blisko surađivao sa srbijanskim vlastima i Slobodanom Miloševićem, Davor Karajčić sve je spremniji za razgovor o australskom Srbinu kojem će se, kaže, odmah najaviti za zatvorski posjet.

Centar Alfi u Bruškoj

S Davorom Karajčićem posebno sam razgovarao o njegovom angažmanu u Nastavnom centru Alfi u Bruškoj, koji se nalazio u okupiranom dijelu dalmatinskog zaleđa te, naravno, o Kapetanu Draganu. Srećom neuspjela akcija Maslinova grančica jedna je od zajedničkih dodirnih točaka Kapetana Dragana i Davora Karajčića, hrvatskog državljanina protiv kojeg se u RH ne vode nikakvi postupci, unatoč njegovoj ratnoj prošlosti.   

  U drugoj polovini siječnja 1993. u okupiranom zadarskom zaleđu provedena je hrvatska vojna akcija »Maslenica«. Neposredno nakon toga na taj prostor Republike Srpska Krajina ponovno dolazi Kapetan Dragan, koji je već boravio u Krajini ’91., ali je zbog sukoba s Milanom Martićem napustio to područje. Početkom ’93. Kapetan Dragan dolazi s namjerom ustrojavanja 107. Nastavnog centra Alfi u selu Bruška pored okupiranog Benkovca. Ustrojavanje se odvija pod patronatom Vojske RSK, a jedan od pomoćnika i prvih suradnika Kapetana Dragana tada postaje Davor Karajčić.

  – Bilo mi je dosadno na potezu od Bosanske Kostajnice pa do Srpske Kostajnice koju smo oslobodili. Jednog dana došao mi je prijatelj. Kaže: ‘Ajmo dole u Brušku, da vidiš kako je kod Kapetana Dragana. Imao sam već neku kameru, zaštitnu dugu kosu s repom, snimao sam okolo što sam htio. Upravo tako sam i došao kod Kapetana Dragana – s kamerom u ruci. Za početak, tražio je da mu snimam neke zabave. Tako je počela naša suradnja. Kep mi je omogućio da se neometano krećem tim područjem. Bio sam čovjek od njegovog povjerenja. Obučni centar osobno je vodio Kapetan Dragan. Preko veza iz Australije dobivao je sve što nam je potrebno. Bili smo opremljeni bolje nego obična vojska. Smjestili su nas u lokalnu školu. U Bruškoj je Srbe obučavao za borbu protiv Hrvata na Baniji, iako su obuku prolazili i Srbi iz Dalmatinske zagore, kao i jednom zgodom Srbi iz kosmetsko-topničkog odreda. Njihovim dovođenjem željelo se postići stvaranje našeg bratstva i jedinstva. Samo ’93. kroz centar je oko tisuću ljudi prošlo obuku. Kapetan Dragan je radio i kao šef instruktora. On bi obilazio prvu liniju, kontrolirao, davao zapovijedi.

  Samo dan, dva prije Oluje Kapetan Dragan je otišao iz obučnog centra Bruška. Pustio je pismo s naputkom da se otvara samo u slučaju napada. Očito je imao informacije da kreće neprijateljski proboj kojem se neće moći oduprijeti. On je pobjegao, a svojima poručio: uzmite što možete, ostalo uništite! Pokupio se u Beograd. Koju godinu poslije htio se uključiti u rat na Kosovu. Tražio je mjesto za sebe, no Legija i njegovi nisu ga htjeli ni blizu, kaže Davor Karajčić.