Snimio Nenad REBERŠAK / Nl arhiva
Devedesetih su Hrvatsku opljačkali Hrvati, govori povjesničar Hrvoje Klasić
Dvadeset pet godina prošlo je od 15. siječnja 1992. godine, dana kada su brojne europske zemlje priznale Hrvatsku kao samostalnu, neovisnu državu. Što smo onda očekivali od budućnosti u samostalnoj državi, što se u međuvremenu dogodilo s vjerovanjima i s nadama, sa strepnjama i strahovanjima? Gdje smo danas i kako gledamo u budućnost, koje su nam perspektive, kako projiciramo sljedećih 10 ili sljedećih 25 godina Hrvatske u Europi i u svijetu?
Realno, u prosincu 1989. kada je Savez komunista Hrvatske odlučio da provede višestranačke, demokratske izbore nije se još znalo da će budući događaji vrlo skoro dovesti do samostalne hrvatske države, a isto tako, možda je još manje ljudi prognoziralo da će, prije svega, agresivna politika Slobodana Miloševića potaknuti krvavi rat.
Nema ni dobrog ni svetog rata, pa takav nije niti obrambeni rat. Ratovanje je, izgleda, bilo nužno, čini se da se nije moglo izbjeći i stoga je Domovinski rat u toj nesretnoj situaciji, uz brojne žrtve, osigurao osamostaljenje i međunarodno priznanje. Cijena je bila vrlo visoka i tu cijenu, dakako, na različite načine, plaćamo još i danas i plaćat ćemo je još desetljećima.
I s međunarodnim priznanjem Hrvatske, u ratu ili neposredno poslije potpisivanja Sarajevskog primirja 3. siječnja 1992. manje-više svi smo bili svjesni da je priznanjem malo toga riješeno, da Hrvatska ne kontrolira trećinu svojeg teritorija i da stoga rat nije gotov i da ohrabrujuće rješenje za budućnost Hrvatske neće biti brzo.
Ali, krupan je korak učinjen. Jer, naravno, priznanje 15. siječnja 1992. jamčilo je državni suverenitet i nadu da će i Srbija, odnosno tadašnja Jugoslavija, kao i Europa i cijeli svijet respektirati to da je Hrvatska postala međunarodni subjekt i da je učinjen ogroman skokovit korak k miru te konsolidaciji i stvaranju političko-pravnog i društvenog okvira demokratske države i proeuropskog načina života.
Iza drugih
Oni kojima je važno samo to da je Hrvatska dobila državu i to smatraju uspjehom koji ih valjda može zadovoljiti do kraja života, oni su zadovoljni. Za njih je valjda, najvažnije da su Srbi otišli, a sve drugo je puno manje bitno. Možemo pasti i travu, glavno da je to naša, hrvatska trava. Ili, neka nas i pljačkaju ali samo da su to ‘naši’ kriminalci, a ne stranci. No, ni to često nije slučaj jer malo-pomalo postajemo sve više zemlja uslužnih radnika, a obrazovanje, nove tehnologije, znanost to nam malo zaostaje, u to se ne ulaže dovoljno.
I Zakošek je nezadovoljan hrvatskom vanjskom politikom. Kaže da svi glavni akteri vuku na svoju stranu i da je vanjska politika nekoordinirana. Valja je strateški bolje osmisliti. Josipović je imao neke inicijative ali to nije bilo dovoljno koordinirano s Vladom. Nakon 25 godina Hrvatska uopće nema osviještenu regionalnu poziciju, a niti svoje mjesto unutar EU. Neki misle, kaže Zakošek, da bismo trebali biti zajedno s Višegradskom grupom zemalja, ali, kaže, to su sada zemlje koje vode zatvorenu nacionalističku i populističku politiku. Treba poboljšati odnose sa Slovenijom, biti čvrsto povezan s Austrijom, biti usmjereni prema Njemačkoj, naravno, i prema Italiji. To bi trebali biti naši glavni partneri, kaže Zakošek.
Kao i građani drugih bivših socijalističkih zemalja, i građani Hrvatske su početkom 90-ih i po priznanju Hrvatske željeli i vjerovali u europeiziranu Hrvatsku u kojoj će zaživjeti vladavina prava, visoki kriteriji i uzusi zaštite građanskih i ljudskih prava, načelno i deklarativno, naravno, i zaštita prava nacionalnih i drugih manjina. Zatim efikasno liberalno tržište koje će donositi dobit i podići standard života u Hrvatskoj. Tada su mnogi vjerovali da ekonomski rast, kao i u Europi, tako i u Hrvatskoj mora ići stalno naprijed i da je jednopartijski socijalizam historijski prevladan režim. Samo da se riješi to pitanje teritorija i granica i svijetla je budućnost pred Hrvatskom.
Ipak, prije svega zbog slabašnog pravosuđa i neriješene problematike ratnih zločina na Haaškom sudu, Hrvatska je tek 2013. godine ušla u Europsku uniju.
Nulta godina
Povjesničar Hrvoje Klasić, docent na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, kaže da je proces međunarodnog priznanja bio druga od tri faze osamostaljivanja Hrvatske. Nakon prvih izbora i referenduma nakon kojeg je nažalost slijedio i rat, želju hrvatskih građana za samostalnom državom trebala je potvrditi i međunarodna zajednica. Proces priznanja počeo je krajem prosinca, nastavio se početkom siječnja, osobito 15. siječnja, a kulminirao je primitkom Hrvatske u UN. Oslobađanje teritorija završit će u dva navrata – 1995. vojnim akcijama i 1998. mirnom reintegracijom Podunavlja.
Klasić smatra da je u 25 godina samostalne hrvatske države postignuta i zadovoljena forma, ali sa sadržajem ne možemo biti još uvijek zadovoljni.
– Franjo Tuđman je u siječnju 1992. rekao: »Imamo Hrvatsku!«, ali ja bih dodao, kaže nam Klasić, da smo Hrvatsku imali i prije toga. Nadali smo se drukčijoj samostalnoj Hrvatskoj. Žao mi je što se 1991. po mnogo čemu počela promatrati kao nulta godina, bez obzira što se u samim izvorišnim osnovama Ustava RH navodi kontinuitet elemenata hrvatske državnosti. Jer, »Lijepa naša« je himna kroz cijelo 20. stoljeće, a izvorišta hrvatske kulture, umjetnosti i znanosti, HNK ili HAZU funkcionirali su još stoljeće prije i brojni su političari, umjetnici i radnici davali svoj doprinos razvoju Hrvatske i prije 1991. godine. To se često zanemaruje i ignorira, a pojedina se razdoblja čak negiraju, ističe Klasić.
Kaže da mu se ponekad čini da one stvari koje smo najviše zamjerali socijalističkom sustavu, a to su nepotizam, politička korupcija, život političkih elita u neskladu s običnim ljudima, itd., da te stvari nismo uspjeli ukloniti nego smo ih u samostalnoj Hrvatskoj digli još i na jednu višu razinu.
Klasić ističe da se kod nas ne događa da se u smjenama ne zadržavaju i ne nastavljaju najbolja postignuća prethodne vlasti. Navodi kako je Winston Churchill bio ljut kad je 1945. godine izgubio izbore od laburista. Ali, laburistička je vlada napravila ogromne promjene u izgradnji države blagostanja. Kad se Churchill vratio na vlast, kazao je da će sve najbolje od prethodne vlasti zadržati i unaprijediti. Isto se dogodilo kada je Tony Blair došao poslije Margaret Thatcher. Kod nas se to ne događa ne samo u odnosu na prošli, socijalistički sustav nego niti kad jedna vlada zamijeni drugu. Nema kontinuiteta, a to nije dobro niti za jedno društvo, kaže Klasić.
Politički moćnici
Tuđman je bio kazao »i sada ćemo stvoriti Hrvatsku onakvom kakvu mi želimo«. – Nisam siguran da je ovakvu Hrvatsku željela većina građana. Devedesetih su godina Hrvatsku opljačkali Hrvati i više nismo mogli optuživati niti Beč, niti Beograd niti Peštu niti Veneciju, nego su to učinili sami Hrvati i to u vrijeme obrane od agresora. Nekolicina privilegiranih političkih moćnika je došla u priliku da opljačka većinu ostalih. To nije ono čemu se nadala većina kad su izlazili na prve izbore i na referendum, govori Hrvoje Klasić.
Jer, članstvo u EU ipak je uspješan projekt, iako i unutar EU, i kod nas nema ideje kako dalje. Drugi je problem što nisu razrješena regionalna pitanja – ne zna se što će biti s BiH, ne zna se ni što će biti sa Srbijom.
Mi imamo otvorena pitanja praktički sa svim susjedima, osim možda sa Crnom Gorom, kaže on.
Zbog toga bi se Hrvatska morala jasnije i intenzivnije uključiti na poboljšanju i pacifikaciji situacije u regiji. Bilo kakav sigurnosni problem u BiH izravno bi ekonomski pogodio Hrvatsku koja 20 posto BDP-a privređuje u turizmu.
Zakošek kaže da imamo prenapuhanu administraciju, od razine lokalne samouprave pa do državne razine i razine državnih poduzeća. To se onda primarno percipira kao politički, stranački plijen. Nisu provedene reforme, i dalje se fetišizira i vjeruje se u državni sektor.
Jedan od većih problema hrvatskog društva je i umirovljenje branitelja, ističe Klasić. Mladi ljudi su i s dvadesetak godina odlazili u mirovinu. To je za svako društvo, a posebno za društvo u nastajanju katastrofalno. To je služilo kupovanju političkih poena kod dijela biračkog tijela, a s druge strane trebalo je zamaskirati pljačku koja se dogodila u privatizaciji jer se većina ljudi iz rata nažalost više nije imala niti gdje vratiti.
No, kaže, kod nas se ipak bolje živi nego u Rumunjskoj. Barem ljudi imaju nekretnine, zemlja je ukupno bogatija, postoji i jedan dio dohotka u turizmu koji naprosto nije registriran. No, zaostajemo. Pitanje je hoće li se provesti konsenzus da se određene reforme provedu, manje-više znamo što treba učiniti, govori Zakošek.
Za zaključiti je da najviše toga ovisi o svijesti i zrelosti birača, o visokoj zaštiti svih demokratskih uzusa u zemlji, osobito kvaliteti medija koji su tu da nadziru i da promoviraju vrijednosti slobodnog, sekularnog, naprednog, kreativnog društva te onog koje će i te kako voditi računa o svojim, nažalost, sve brojnijim socijalno ugroženim građanima.
