Najzlokobnija, a ujedno i najizvjesnija je – prognoza. Ovo će se dogoditi opet. Pariz i Bruxelles nisu posljednji, terorizam će udariti opet na Europsku uniju. Radikalni islamisti neće se zaustaviti pred prijetnjama i jačim sigurnosnim mjerama, a dok ISIL gubi tlo pod nogama u Siriji i Iraku, planovi za napade na civile na europskom tlu će biti sve očajničkiji. I ako ih spriječiš stotinu, dosta je da jedan prođe…

Sva je prilika da će se europski gradovi morati naviknuti na to da je apsolutna sigurnost stvar prošlosti. U zadnjih nešto više od deset godina, uostalom, svoje napade imali su, osim Bruxellesa i Pariza, London i Madrid. Terorizam u Europi već dugo nije loša uspomena iz dvadesetog stoljeća, a nema sumnje da bi stvari lako mogle postati još gore.

EU nije u ratu, ali cinično bi bilo reći i da živimo u vremenu mira. Uostalom, pogledajte oko sebe, politički ratni profiteri grakću već sa svih strana i stišću šake u znak prijetnje prema drugačijima – danas onima po vjeri i podrijetlu, a sutra – sutra je samo nebo granica.

Milanović je u krivu

Zoran Milanović, sad više nema nikakve sumnje, nije bio u pravu. Kad je govorio o tome da ne treba više Europe, a radio je to mnogo puta, bio je u brutalnom sukobu sa stvarnošću. Zbivanja u samo posljednje četiri godine na dramatičan su način, filmskom brzinom, pokazala kako je EU kao labava zajednica 28 zemalja puna sistemskih propusta, koji je u nemirnim vremenima vode iz krize u krizu, praktički bez predaha i bez rješenja.

Kako ništa nije zadano imperativno i zauvijek, 28 članica se uvijek mogu uljudno pozdraviti i svaka nastaviti svojim putem. No, posljedice raspada EU za svaku njenu članicu, bez obzira na sve propuste i konsktrukcijske felere kojima dnevno svjedočimo, bio bi samo put u nebitnost. Na globalnoj sceni, s glavnim velikim ekonomskim, političkim i vojnim igračima, niti jedna zemlja članica, čak ni najmoćnija, nema puno izgleda. Bez EU, njene države su osuđene na sporedne globalne uloge i ekonomsku neizvjesnost.

Počelo je sa europskim spin-offom globalne gospodarske krize. Za one slabijeg pamćenja, EU se 2010. godine izvukla iz recesije u koju ju je bacio slom svjetske ekonomije, no umjesto da, poput primjerice SAD-a, polako dobiva na brzini rasta gospodarstva, u toku 2011. godine počela je padati u samoproizvedenu dužničku krizu, koja je u narednoj godini izazvala novu recesiju (zamislite, kriza iz 2012. godine zapravo nema veze s dolaskom ljevice na vlast u Hrvatskoj!).

Zemlje s južne periferije slomile su pod teretom dugova, a politika kojom ih se pokušalo reanimirati, u domaćoj javnosti poznatija i popularnija pod imenom »bolni rezovi«, ili »dolina suza«, samo su pogoršali stanje i cijelu Uniju bacili u novu neizvjenost.

No, u korijenu samog nastanka nenaplativih dugova cijelih država ležala je bolna nesuklađenost; eurozona je dijelila istu valutu, ali ne i makar sličnu fiskalnu politiku. Kad je prestao dotok novca za nove dugove na svjetskoj razini, kula od karata se srušila. Da je EU imala integriraniju ekonomsku politiku, ne samo da ne bi došlo do neravnoteža koje su rezultirale dužničkom krizom, već i pokušaji izlaska iz nje ne bi trajali godinama na maratonskim summitima čiji je jedini održivi zaključak često bio da će se dogovaranje – nastaviti…

Filozofija žice

Serije maratonskih kasnonoćnih summita nastavljene su i izbijanjem migrantske krize. I opet se radilo o nečemu što se odvijalo dugo, godinama i bilo je samo pitanje kad će eksplodirati u masovnim razmjerima. Brutalni rat u Siriji i opća nestabilnost u svijetu potjerala je milijune izbjeglica da zatraže spas i bolji život u EU, koja je, unatoč svemu, i dalje vjerojatno najbolje mjesto na planetu za provesti vlastiti život (da, čak i u ovom prekrasnom i predepresivnom okruženju 28. članice). Odgovor Unije na migrantski val bio je, i još je, sama definicija kaosa. EU nema, jer se nijedna zemlja toga ne želi odreći, zajedničku i efikasnu kontrolu svojih vanjskih granica.

Rezultat su, a to dobro vidimo baš iz Hrvatske, žice na granicama između članica Unije.

Žica, međutim, ukazuje i na drugu, dublju, opasniju i dalekosežniju kulturološku i političku razliku, koja je tolika da se vrlo opravdano postavlja pitanje daljnjeg opstanka EU u ovom obliku i s ovoliko zemalja. Naime, nekoliko država istočne Europe ne želi ni čuti za zajednički dogovor o prijemu izbjeglica. Radi se o »drugoj vjeri« i »drugoj kulturi« koje oni ne žele vidjeti unutar svojih granica. Neka ih tamo dole, u Grčkoj, u Idomeniju, bitno da ih svi ti orbani i oreškovići ne vide u svojoj kući i da zbrajaju »pozitivne nule«. U dobrom dijelu Europske unije, zajednice 28 različitih država se, dakle, različitosti vide kao opasnost koju treba držati daleko od vlastitog praga.

Opravdanje za takav stav nalazi se u posljednjim terorističkim napadima. Koje nisu izvele izbjeglice, već islamisti odrasli i odgojeni u EU. Bi li možda, sljedeći strogu logiku istočne Europe to imalo značiti da bi, primjerice, Francuska i Belgija trebale deportirati iz svojih zemalja sve Muslimane? Ili samo neke?  A kad se to obavi, što nas priječi da se sa svetog europskog teritorija kršćanske uljudbe maknu i svi ti »spolno devijantni« ili »preliberalni« stanovnici? Naravno, ovim putem se zasad nitko od političara nije usudio krenuti. Još. Ali je on logičan nastavak filozofije žice.

Luđaci i jurisdikcije

Osim kontrole vanjske granice i integriranije ekonomske politike, u budućoj EU, otpornijoj na globalne izazove, svakako bi, a to je čak suvišno i posebno argumentirati, sigurnosne službe trebali surađivati s posebnom predanošću. Štoviše, bilo bi idealno da se formira europska sigurnosna agencija, snažnija od svih nacionalnih, ali to i ovako na papiru/ekranu, zvuči poput utopije. No, dok nacionalne sigurnosne službe nevoljko dijele vlastite podatke, luđaci im ubijaju građane, bez obzira na nacionalnu jurisdikciju. Pritisak za bližom i otvorenijom suradnjom stoga će biti sve jači i neizbježniji.

S obzirom na sve rečeno, kad se povuče crta pod posljednju petoljetku, nije nemoguće da bi ona, iako trenutno gadno miriši tek na barut i na kraj, mogla zapravo označiti novi početak. Iako se maše s Brexitima, Grexitima i sličnima, nije nemoguće da je zapravo baš sredinom drugog desetljeća 21. stoljeća definitivno posijano sjeme nove Europske unije, daleko povezanije od dosadašnje disfunkcionalne i prvenstveno ekonomske intregracije.