Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 14° 1n
Sutra: 14° 14° 1n
24. rujna 2018.
Kršenje radničkih prava

IZBRISANO PRAVO NA RAD Ima li tiha većina volje boriti se ovdje i sada ili je rješenje bijeg iz Hrvatske?

Foto: S. DREHCSLER
Foto: S. DREHCSLER
Autor:
Objavljeno: 13. travanj 2018. u 7:41 2018-04-13T07:41:55+02:00

Radnik, kao jedan od nosivih identitetskih stupova socijalističkog režima, u tzv. tranziciji morao je biti ideološki marginaliziran. Nimalo slučajno, jedna od prvih brisanih stavki iz Ustava bivše SFRJ, prilikom njegove preinake u ustave novih republika-država, bila je ona o garantiranom pravu na rad, kaže Hajrudin Hromadžić

Kršenje radničkih prava najčešći je razlog zbog kojeg su se hrvatski građani u prošloj godini obraćali pučkoj pravobraniteljici. Problem je nesiguran rad, konstantno produljavanje ugovora na određeno, ali i razni oblici diskriminacije, pri čemu se mlade u startu navikava da u životu pristaju na razne oblike prekarnog rada, dok se stariji, pri čemu se takvima karakteriziraju i ljudi od 40-ak godina, često proglašavaju »istrošenima«, »potrošenima« i slično, što svjedoči o niskoj korporativnoj kulturi, kao i niskoj kulturi općenito.

S druge strane, zakonodavac traži da rade do 68 godina, što svjedoči o tome da se uopće ne zna ni u kom pravcu ići ni što činiti. Uslijed ovakvih anomalija, ljudi radije biraju i neizvjesnost odlaska u inozemstvo, makar tamo i više i teže radili, nego ostanak u sredini koja je rigidna i prema ljudskom biću odbojna. Govoriti o radničkim pravima u Hrvatskoj 2018. ne može se bez da se spomene privatizacija, deindustrijalizacija, tranzicija, koja ljude koji žive od svog rada već desetljećima »priprema« na neki tobožnji novi svijet koji dolazi ili će doći, s novim vrijednostima i pravilima, ali i s novim jezičnim okvirom, kojem više ne možemo tepati ni da je korporativan, jer on to nije, i stoga od njega prvo treba krenuti, treba ga dekonstruirati, ako se misli stvarati potencijal za prostor borbe.

Ako se dakle pitamo o tome kakav je danas položaj radnika u ovom »tranzicijskom« ili »posttranzicijskom društvu«, treba se pitati i imamo li više uopće tu vrstu identiteta, osviještenosti o tome da smo radnici? Je li tranzicija istisnula identitet radnika iz ljudi, a utisnula, upisala neke druge identitete? I zašto se to desilo, je li slučajno (naravno da nije!), te utječe li to na sužavanje, odnosno doslovno na nestanak potencijalnog prostora za borbu za radnička, zapravo ljudska prava?

Na kome je odgovornost, tko je nametnuo te okove - neka nevidljiva ruka, ili i građani, radnici sami, snose svoj dio »tranzicijske« odgovornosti? Svijest o svemu tome vjerojatno jača, međutim, u kontekstu vlastite prolaznosti, pitanje je ima li tiha većina volje boriti se za bolje društvo ovdje i sada. Čekamo li da stvari postanu još rigidnije? Da se prelome u točki shvaćanja da radnička prava nisu stvar ideala nego gole egzistencije.

Prekarni rad

Katarina Peović Vuković, docentica na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci, te članica Radničke fronte, kaže da Hrvatska u cijeloj Europi prednjači po netipičnim oblicima rada, poput privremenog zapošljavanja, agencijskog zapošljavanja, outsourcinga i slično, odnosno može se, veli, reći da je ono što bi trebalo biti netipično, iznimka ili rijetkost, kod nas postalo normalno.

– Iza nas je po zastupljenosti prekarnog rada u trajanju od tri mjeseca Francuska, a i tamo je taj udio dvostruko manji (kod nas 8,4 posto, a u Francuskoj manje od 5 posto), dakle daleko je ispod našeg. Kod nas je to privremeno zapošljavanje poprilično nabujalo, a argument je uvijek isti: da se ide prema fleksibilizaciji tržišta rada zbog ušteda koje će tobože povećati efikasnost ekonomije. No vidimo da se to uopće ne događa. Štoviše, s porastom 'outsourcinga' raznih usluga, od poslova čišćenja do tehničkih poslova na televiziji, kvaliteta usluge i rezultati još i padaju.

U društvu međutim postoji opasan konsenzus da nema drugog načina da bi sustav bio efikasan, nego da bude još rigidniji, pa se po stupnju prava radnika vraćamo u kapitalizam 19 stoljeća. Marx je 1867. pisao o postignuću 10-satnog radnog vremena, a danas ljudi rade i dulje, prekovremeno, bez ikakvih prava, na raspolaganju su po potrebi, rade u neljudskim uvjetima. Pristajemo na to jer se stvara ozračje da nema drugog izlaza, te da ćemo ako se tako postupa doći do razine razvijenosti Francuske, Njemačke ili Velike Britanije.

No to nije točno, s njima se ne možemo uspoređivati, to su razvijene zemlje koje ipak mogu očuvati tekovine socijalne države zbog svojeg bogatstva, a mi smo zemlja na periferiji u kojoj prekarni rad znači puno veću nesigurnost i puno lošije životne uvjete. Paradoksalno, u nas se to čuvanje minimuma radničkih i socijalnih prava smatra radikalno lijevim. Mislim da se stvari ipak sporo, ali polako mijenjaju jer građani počinju shvaćati da nema drugog izlaza nego boriti se za svoja prava i stvarati mrežu solidarnosti, jer ako se danas krše prava jednih, nema garancije da sutra nećeš i sam biti pogođen, tumači Peović Vuković. Veliki je problem, kaže, i medijska blokada: ako smo mislili da je postojala u socijalizmu, danas je bar deset puta gore, zaključuje Peović Vuković.

Djelatnik umjesto radnika

Hajrudin Hromadžić, izvanredni profesor na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci, kaže da je svaki tip prepoznavanja u pojedinom identitetskom obrascu, pa tako i »identitetu radnika«, neizbježno povezan sa sistemskim okolnostima koje to omogućuju ili otežavaju, podržavaju ili ne.

– Na djelu je klasičan ideološko-hegemonijski proces koji simptomatično karakterizira pojedina društva u određenom vremenu na određenom prostoru. Stoga je jedan od nominalno nosivih identitetskih stupova socijalističkog režima - radnik, konstruiran preko emancipacijskog poimanja prava i mogućnosti za rad; u tzv. tranziciji ka vrlom novom svijetu kapitalizma (polu)periferije, morao biti ideološki marginaliziran, prokazan kao nedopustivi atavistički relikt »nadiđenog sistema nedavne prošlosti«. Uostalom, nimalo slučajno, jedna od prvih brisanih stavki iz Ustava bivše SFRJ, prilikom njegove preinake u ustave novih republika-država, bila je ona o garantiranom pravu na rad.

Jezik, diskurs je ponajbolji teren za detekciju ovakvih pojavnosti, pa će nam osvrt na novohrvatsku jezičnu leksiju pokazati da je rad 'postao' djelatnost, a radnici djelatnici ili uposlenici, što nije i ne može biti isto, tumači Hromadžić. Paralelno s tim, ističe, »javno-medijski i političko-ekonomski se afirmiraju cijele nove niše poslova, uglavnom u sektorima nematerijalne proizvodnje, raznim tipovima kognitivno-intelektualnih ili informacijsko-komunikacijskih radnih aktivnosti, koje u perspektivi samih protagonista nerijetko bivaju percipirane kao visoko individualizirane i specijalizirane djelatnosti stručnih profila i tipova znanja koje žele izmaći kategorizaciji 'pukog' rada i vide sebe kao posebno kapacitirane ponuditelje ekspertnih usluga.«

Profil potlačenog

– Činjenice da su takvi poslovi nerijetko kontekstualno obilježeni permanentnom nesigurnošću, nezdravom kompetetivnošću i, na kraju krajeva, poraznom prekarizacijom života, u ovim kontekstima postaju sekundarne i ne poprimaju težinu koju bi objektivno trebale imati. Na kraju krajeva, jedno od znakovitijih razlikovnih obilježja nekadašnjeg radnika socijaliziranog u proleterskom identitetu i današnjeg radikalno individualiziranog prekarnog djelatnika kognitivnog kapitalizma, jest potencijal za društvenu mobilizaciju, profil gnjeva potlačenog koji sebe prepoznaje i doživljava kao pripadnika kolektiva potlačene klase ili, na drugoj strani, razloge za osobne probleme pronalazi u argumentaciji o individualnom nesnalaženju i neprobitačnosti, zaključuje Hromadžić.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka