OD ZLOČINA KULTURE DO KULTURE ZLOČINA

IZA SEDAM LOGORA Razotkrivanje ubojica i metoda etničkog čišćenja

Boris Pavelić

Fotografija s naslovnice knjige

Fotografija s naslovnice knjige



Dođete li na mjesto bivšega nacističkog logora Buchenwald pored Weimara, kustosi će vam, nakon mučnoga obilaska tog mjesta stradanja i smrti, pokazati malu stazicu i reći kako je njome običavao šetati Johann Wofgang von Goethe. »Za nacista, njome su gore – dolje hodali stražari iz Buchenwalda. Logore i nasilje nacisti su proglasili načinom kojim će sačuvati elitnu njemačku kulturu.«


Da drukčije nije bilo ni u ratu u bivšoj Jugoslaviji, znamo odavna, ali sada smo dobili i dokumentarno-fenomenološku monografiju koja, koncentrirajući dostupne činjenice u objedinjenu i objašnjenu sliku, pokazuje koliko je porozna granica između onoga što se u najčešćoj, a najpovršnijoj predodžbi, smatra najudaljenijim: granica koja dijeli takozvanu »elitnu kulturu« od takozvanoga »ratnog zločina«.


Mučilište Kerestinec


»Spektar metoda zlostavljanja iz Kerestinca malo gde je viđen u zatočeničkim centrima tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji. Osim stalnim batinanjima, zatvorenici su bili izloženi seksualnom nasilju i neopisivim ponižavanjima. Terani su da laju kao psi, pasu travu, da međusobno i sa stražarima polno opšte, zatočeni muškarci da se samozadovoljavaju pred razgolićenim zatočenim ženama, svi su mučeni električnim palicama, drvenim i gumenim penisima. Muškarcima su odsecani prsti, nekim ženama odsečene su bradavice. Postojao je zaseban ženski deo logora, gde su zatočenice redovno silovane, mučene strujom i primoravane da se pred stražarima skidaju i plešu. U logoru je do zatvaranja u maju 1992. godine u svakom trenutku boravilo između 60 i 100 srpskih zatočenica i zatočenika pod nadzorom tridesetak pripadnika hrvatske straže i uprave. Hapšenja Srba i zločini nad njima u Kerestincu i drugim zatočeničkim objektima doprineli su odlasku srpskih civila iz gradova. U strahu od hapšenja, zatvaranja i pod pritiscima svake vrste, desetine hiljada Srba napustile su u prvoj polovini devedesetih hrvatske gradove nezahvaćene vojnim sukobima.« To je dio izvještaja beogradskog novinara i istraživača Nemanje Stjepanovića o logoru – mučilištu Kerestinec pored Zagreba, smještenome u dvorcu plemenitaške obitelji Erdoedi iz 16. stoljeća, zaštićenom spomeniku kulture, koji je Vojna policija početkom rata u Hrvatskoj privela svrsi kojoj je služio vlastima Kraljevine Jugoslavije i ustašama: pretvorila ga u logor, stratište i mučilište. Takav, kratak i stilski suh, ali činjenično nabijen izvještaj, Stjepanović je napisao o još 23 mučilišta u seoskim kulturnim domovima i zaštićenim spomenicima kulture koji su u ratu u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te na Kosovu poslužili za najokrutnija mučenja i likvidacije »onih drugih«.




Autori Viktor Ivančić, Nemanja Stjepanović i Hrvoje Polan / Foto Darko JELINEK


Autori Viktor Ivančić, Nemanja Stjepanović i Hrvoje Polan / Foto Darko JELINEK



Zaborav krvavih tajni


Tekstovi Nemanje Stjepanovića, objedinjeni pod naslovom »Kulturologorski vodič«, drugi su dio upravo objavljene fotomonografije »Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina«, koju su zajednički pripremili splitski novinar, urednik, esejist i pisac Viktor Ivančić, zagrebački fotoreporter Hrvoje Polan te Nemanja Stjepanović. Knjigu je upravo objavio beogradski ured njemačke zaklade Forum Ziviler Friedensdienst (Form ZDF), a kao mjesto izdavanja, navode se Beograd, Zagreb i Split.


Dok je Stjepanović obavio faktografski dio posla, ispisavši – na temelju haških i domaćih sudskih presuda te dostupnih arhiva – činjenične opise zvjerstava u mučilištima što su do rata trebala služiti kao mjesta ljudskog oplemenjivanja, Hrvoje Polan, iskusni ratni fotoreporter domaćih i inozemnih agencija, ta je mjesta fotografirao. Mirnodopske su to fotografije, snimljene više od dvadeset godina poslije zvjerstava, kada su svi njihovi opipljivi tragovi izbrisani – osim u devastiranom Domu kulture u selu Pilica, »jednome od toponima etničkog čišćenja Republike Srpske«, u istočnoj Bosni, nedaleko Zvornika, na čijim se oronulim zidovima i danas vide rupe od metaka – u tom se mjestu masovno ubijalo dvaput, i 1992. i 1995. Posve namjerno, Polanove su fotografije naizgled bezizražajne, većina njih snimljena iz najjednostavnijih uglova, »iz prve«, da namjerno prikažu svakodnevicu i običnost koja iz tih mjesta isijava, služeći zaboravu krvavih tajni što ih ta mjesta kriju. Štoviše, Polanova fotografija ulaza u Vojno-istražni centar Lora u Splitu, »poligon za mučenje zatočenih Srba i Crnogoraca«, uhvatit će, s leđa, slučajne dokone prolaznike: oca i dijete u majici s uzorkom šahovnice, na pozadini spomenika pred ulazom u kompleks; sugestija namjernog, projektiranog, hotimičnog zaborava s elementima prijetnje svakome tko se usudi pitati više nego što je dopušteno. O tom zaboravu, o toj prigušenoj prijetnji, kao i o dosada uglavnom neosviještenom fenomenu preplitanja nacionalne kulture i ratnog zločina, u eseju »Spomenici razbratnosti«, piše Viktor Ivančić.


Smaknuća u Pilici


»U prvostepenoj presudi Haškog suda Radovanu Karadžiću (mart 2016.) navodi se kako je tokom forenzičkih uviđaja u Domu kulture u Pilici pored Zvornika u septembru 1996. i listopadu 1998. »otkriveno prisustvo ljudske krvi, kostiju i tkiva zalijepljenih po zidovima i podu, kao i znatna šteta izazvana oružjem i bombama«. Na osnovu detalja rekonstruirana je metoda smaknuća: »Tragovi hitaca iz vatrenog oružja pronađeni su na zidu iza bine, što ukazuje na to da su zatočenici izvedeni na binu prije pogubljenja i da su na njih po svemu sudeći pucali vojnici koji su se nalazili na balkonu s pogledom na binu.« U nekim izvještajima iz istrage konstatirano je da su u zatočenike postrojene na pozornici ubojice pucale i kroz otvor za kinoprojektor. Metoda likvidacije režirana je tako da se, osim oduzimanja života – koji se naprasno gase u »živom filmu«, dok se niz »platno« cijedi stvarna krv – obavi i simbolički obračun s prijašnjom funkcijom kino sale: projektor je zamijenjen puščanim cijevima, a snop svjetlosti smrtonosnim mlazom metaka. U tom tekstu, koji stilom podsjeća na »Točku na U«, Ivančićevu analizu suđenja Dinku Šakiću i odnosa prema ustaštvu u Hrvatskoj iz 1998., autor će razotkriti što je, zapravo, u skrivenome ali čvrstom temelju kulturnog konstrukta zvanog »nacionalna kultura«: »Devedesete su zorno pokazale kakve su metode identitetske politike i na koji je način konstrukt nacionalne kulture građen: trebalo je odstraniti tuđe riječi iz vlastitoga jezika, trebalo je uništiti knjige tiskane na tuđem pismu, trebalo je očistiti biblioteke od nepoželjne literature, trebalo je istrijebiti nepoželjna štiva iz školske lektire, trebalo je bunkerirati nepoželjne filmove i televizijske serije, trebalo je zabraniti nepoželjnu glazbu na radio stanicama, trebalo je cenzurirati kazališni repertoar, trebalo je spriječiti prijevode i distribuciju knjiga koje nam nisu potrebne, trebalo je protjerati umjetnike koji nam nisu potrebni, trebalo je srušiti spomenike koji nam nisu potrebni, trebalo je izolirati nepodobne intelektualce, trebalo je onemogućiti nepodobna umjetnička djela, trebalo je pomesti nedostojne pisce iz književnog kanona, trebalo je ukloniti nepouzdane kadrove iz kulturnih institucija…« »Uništavanje«, veli Ivančić, »postaje središnji stvaralački čin.« Jedina kreacija je likvidacija. Zaista: što je drugo ideja o »obnovi« nacionalne kulture nego predodžba o sveobuhvatnom etničkom čišćenju na kulturnome planu? Zato, kada budete čitali »Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina«, ne predbacujte si zbog mučnine koja će vas zasigurno ophrvati: znajte, naime, da je ona mjera istine koju vam je ova rijetka i – u ovome vremenu laži – nadasve potrebna monografija, uspjela podastrijeti.