Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 11° 4
Sutra: 11° 11° 4
10. prosinca 2018.
Bivši guverner i makroekonomist

INTERVJU SA ŽELJKOM ROHATINSKIM 'Vlada i HNB trebaju izravno podržati domaću proizvodnju'

Uloga države je još uvijek i bit će vrlo jaka, samo je pitanje na koji način se manifestira - Željko Rohatinski / Foto Nenad ROHATINSKI
Uloga države je još uvijek i bit će vrlo jaka, samo je pitanje na koji način se manifestira - Željko Rohatinski / Foto Nenad ROHATINSKI
Autor:
Objavljeno: 13. ožujak 2018. u 7:20 2018-03-13T07:20:57+01:00

Treba voditi proaktivnu ekonomsku politiku, a to znači poticanje domaće proizvodnje. Ne treba biti veći papa od pape. Ideja da i HNB, osim otkupa deviza, koristi i druge instrumente kreiranja likvidnosti a priori se odbacuje jer to navodno regulativa eurozone onemogućava. Ako se likvidnost usmjeri ciljano i ako se izvršna vlast ponaša odgovorno, to može biti uspješno

Na nedavnoj promociji knjige Željka Rohatinskog »Time and Economics: The Concept of Functional Time« (Vrijeme i ekonomija: Koncept funkcionalnog vremena) profesorica Ekonomskog fakulteta Marijana Ivanov rekla je da bi autora trebalo nominirati za Nobelovu nagradu iz ekonomije. Za knjigu, koju je objavio jedan od najvećih svjetskih akademskih izdavača Palgrave Macmillan, Ivanov je kazala da je »jedinstvenom čini specifičan koncept povezivanja znanja iz moderne fizike, filozofije i ekonomije«. Riječ je inače o dorađenoj doktorskoj disertaciji koju je autor obranio još krajem 80-ih, no protok vremena ni temu ni tezu nije učinio zastarjelom. Štoviše, nemogućnost ekonomista da predviđaju krize, te pravovremeno reagiraju kako bi ih spriječili, ukazuje da u postojećim ekonomskim modelima, koliko god da su usavršavani, nešto ne štima.

Rohatinski se fokusirao na koncept vremena, odnosno na pitanje postoji li ekonomsko vrijeme, za razliku od ovog kalendarskog, u čijim jedinicama sve mjerimo. Iako je knjiga bila povod za razgovor sa Željkom Rohatinskim, makroekonomistom, bivšim guvernerom HNB-a, sukobili smo se odmah na početku, jer sam inzistirala na pojašnjavanju teza iz knjige, dok je sugovornik uporno to odbijao, ponavljajući da je mogućnost pogreške prevelika. Stoga je razgovor brzo usmjeren na tekuća ekonomska pitanja.

– Za razliku od poimanja vremena u fizici, filozofiji i nekim drugim znanstvenim disciplinama, poimanje vremena u ekonomiji još je uvijek bazirano na Newtonovoj definiciji vremena kao apsolutnog, univerzalnog, ravnomjerno protičućeg, neartificiranog toka, znači neovisnog od onoga što se u tom toku zbiva. Ekonomski procesi imaju kružni tok: počinju s novcem, koji se transformira u strojeve, radnu snagu, itd., oni se transformiraju u proizvode i usluge, koji kada se prodaju, opet se sve vraća u novčani oblik. I takav kružni tok traje zavisno od objektivnih svojstava svih tih transformacija kroz koje ekonomska kategorija mora proći da bi se vratila u svoj prvobitni oblik.

To je funkcionalno vrijeme. To što se on odvija u kalendarskom vremenu, nema utjecaja na sam ekonomski proces. Drugi dio stava o vremenu je vezan uz njegov relativni karakter. Ako imate dva sustava, a sustav može biti industrijska grana, sektor, nacionalna ekonomija, onda ti sustavi zbog svojih različitih osobina imaju drugačija funkcionalna vremena, i kada gledate jedan sustav iz drugog, kao i u fizici, dolazi do efekata diletacije vremena i kontrakcije troškova. To je ono što bih ukratko mogao reći.

Vraćamo se u recesiju

Pretpostavljam da se naša nacionalna ekonomija kreće sporije nego neke druge?

– Moglo bi se reći.

Čak mi se čini da idemo unatrag.

– Budite oprezni s time. U fizici je nemoguće da se vrijeme kreće unatrag jer bi to značilo da se sustav kreće brže od brzine svjetlosti, za što bi trebalo da masa teži beskonačnosti.

Utjecaj Agrokora na rast neće biti značajan

Što procjenjujete, koliki će biti utjecaj Agrokora na ekonomski rast ove godine?

– Ne značajan. Ozbiljnije posljedice mogao bi osjetiti samo sektor poljoprivrede ako se bude kasnilo s potrebnim aktivnostima.

Ok. Ali ako govorimo o domaćoj ekonomiji, rast ponovo usporava, izvoz, čiji je skok bio posljedica ulaska u EU, ponovno dobiva prejaku protutežu u uvozu, sve se opet svodi na osobnu potrošnju, privatnih investicija nema, nema više ni javnih…

– Problem je što je rast koji imamo, od 2 ili 3 posto, monokulturan, bazira se prije svega na turizmu, na nešto malo tranzita, a fundamenti za dugoročni, stabilan rast se ne stvaraju. To se najbolje vidi u industriji gdje je točno da se otvaraju start up poduzeća, no sve to još je uvijek premalo. Velika industrija ima strahovite oscilacije već na mjesečnoj razini, što pokazuje da se svakodnevno suočava s problemima u plasmanu, financiranju, nabavkama sirovina, repromaterijala, investiranju. Iz svega toga još uvijek ne može proizaći zdrava osnova za dugoročan i stabilan rast. Građevinarstvo životari na upola nižoj razini nego prije. Trgovina je imala tendenciju rasta u 2017., ali to je prije svega efekt povećanja prosječne neto plaće zbog mini porezne reforme. Međutim, kada se gleda struktura prometa u trgovini na malo, ponovno se javljaju elementi kakvi su bili prije desetak godina. Kruh i mlijeko su, naravno, konstanta, no opet su tu automobili, a sve ostalo stagnira.

Znači, ipak se vraćamo unatrag, u razdoblje stagnacije, ako ne i nove recesije?

– Tako je. No, to nema veze s tezama iz knjige (smijeh). Ne vjerujem doduše da će se, niti odnosi u platnoj bilanci, ni u fiskusu koji su sada uravnoteženi (prvi puta nemamo dvojni deficit), bitno pogoršati u narednim godinama i vratiti se na razine iz prije 2008. Mislim da opasnost od takvih neravnoteža ne postoji, ali da ćemo biti u stanju dugoročno održavati platno-bilančni suficit i uravnoteženi proračun pri sadašnjim osobinama ekonomije, ni u to ne vjerujem, upravo zbog toga što nedostaju zdravi fundamenti. Dovoljno je međutim da sve ostane na sadašnjoj razini, pa da opet relativno zaostajemo, u ekonomskom, tehnološkom i svakom drugom smislu.

Borba za svaki dolar

Cijena se plaća kroz sektor inozemstvo: radna snaga koju naše gospodarstvo ne može apsorbirati odlazi van.

– Točno, a to je za nacionalnu ekonomiju prije svega trošak. Jer ta kvalificirana radna snaga je obrazovana na račun naših poreznih obveznika. Ona ima znanje, vještine, kvalifikacije, koje neće koristiti za dobrobit svoje zemlje, nego će je prodati negdje drugdje za dobrobit neke druge zemlje. Da bi se to zaustavilo, potrebna je bitna promjena u načinu funkcioniranja hrvatske ekonomije. Kada se to kaže, onda se obično pod time podrazumijevaju strukturne reforme. I one su, naravno, značajni dio svega toga, ali ne strukturne reforme na način na koji ih promoviraju naši političari, u stilu reforma pravosuđa, zdravstva i druge.

Prave strukturne reforme su promjene u ekonomiji uz koje će ta ekonomija biti efikasnija i propulzivnija. Ekonomska situacija u svijetu je sada takva da je osnovno ograničenje kvantum globalne potražnje, i jačaju svi oblici konkurencije između proizvođača u svijetu, pa tako i u EU-u, koji se bore za isti euro ili dolar potražnje. Prema tome, treba učiniti domaću ekonomiju konkurentnom na takvom tržištu i uvjetima u kojima ono objektivno funkcionira. Teza dugo prisutna, a i danas je mnogi u Hrvatskoj ponavljaju, je da treba Hrvatsku učiniti atraktivnom za investicije, jer onda će doći strani investitori, donijeti novac, otvorit će nova radna mjesta, osigurati nova tržišta, i to je rješenje.

Već i dosadašnja praksa pokazuje da to nije tako: treba se izboriti na globalnom tržištu, svojim resursima, svojim znanjem, svojom tehnologijom; u tome nam strani kapital može pomoći, ali on neće biti od presudnog značaja. Strani kapital ima svoje interese, svoju logiku. Njegova logika nije da promovira ekonomski prosperitet zemlje: kapital kao kapital uvijek gleda svoj interes, i to uglavnom kratkoročni.

Rasprave o euru služe ciljevima koji nisu samo ekonomske prirode

Rasprava o euru mi se čini kao sporedno pitanje. Ako se ne pozabavimo proizvodnjom, ništa nam neće pomoći, a ponajmanje euro.

– U tome je bit stvari. Mislim da rasprave o euru služe nekim drugim ciljevima, koji nisu samo ekonomske prirode.

Treba, znači, sve ispočetka.

– Ne. Treba samo presložiti kockice, i tu postoji jedna velika razlika u načinu gledanja na to preslagivanje kockica. U našoj javnosti, uključujući medije, prisutan je značajan kvantum tržišnog fundamentalizma: prepustimo tržištu da ono samo presloži kockice, država se nema što miješati, osim stvoriti što povoljnije uvjete za slobodno djelovanje tržišta. Nažalost, povijest pokazuje da je to potpuno pogrešna teza. Uloga države je još uvijek i bit će vrlo jaka, samo je pitanje na koji način se manifestira. Ne moramo ići u daleku prošlost, ni u 30. godine prošlog stoljeća; ne moramo se vraćati ni na kejnezijanizam; pogledajmo što se dogodilo 2008., 2009. i 2010. u zemljama koje se uzimaju kao najbolji primjeri liberalnog kapitalizma. Snažna intervencija države. I to, ne samo u bankarskom sustavu, nego i u realnom sektoru

Pitanje kompromisa

Rekli ste nedavno da je ova vlada neambiciozna jer je kao ciljeve navela ulazak u Schengen i uvođenje eura, dok prave ekonomske politike nema. Kako bi ta politika trebala izgledati, što bi Vlada trebala činiti?

– Treba voditi proaktivnu ekonomsku politiku, a to znači poticanje domaće proizvodnje i izravna podrška toj domaćoj proizvodnji. Pogledajmo kako to rade drugi. Vode poticajnu politiku koja može biti, ili aktivna u smislu poticanja vlastitog, ili relativno pasivna u smislu ograničavanja utjecaja vanjskih elemenata koji mogu zagušiti domaće. EU je puna takvih primjera neovisno od »Ustava«, Lisabonskog ugovora itd. Ne treba biti veći papa od pape. Konačno, nikad se ne smije zaboraviti koji su startni uvjeti bili da se uopće formira EU, a posebno eurozona. Kako ste mogli dobiti na istoj strani Njemačku i Francusku, nego kompromisom. I rezultat tog kompromisa su poticaji, subvencije, i slično.

Zagovarate protekcionizam.

– Treba se boriti za vlastite interese, no takva borba znači rizik. Može značiti rizik za državu, jer institucije EU-a, ako smatraju da je takav oblik borbe za vlastite interese izvan usvojenih standarda, mogu uvesti neki oblik sankcija. Ali, može značiti i osobni rizik, jer vrlo je atraktivno, nakon provedenog jednog ili dva mandata u institucijama vlastite države, još dobiti mandat ili dva u institucijama EU-a.

Tiskanje novca

Unutar EU-a puno je protekcionističkih praksi, a često su na političkom planu kombinirane s ksenofobnim stavovima. Primjer su neke zemlje bivšeg istočnog bloka. Ako je to alternativa, radije biram otvoreno društvo i globalno tržište.

– Apsolutno se s vama slažem, uz jedno dodatno pitanje: Koliko litara mlijeka neki naš domaći proizvođač može prodati na francuskom tržištu? To je bitno. Egzotični primjeri kao ovi koje spominjete su marginalni. Suština su velike zemlje EU-a, njihove politike i njihov utjecaj na regulaciju zajedničkog tržišta.

Znači, ono što se nama čini kao prosvjedna, protestna politika, za velike sile je mainstream?

– Da, samo što oni to rade na finiji način. Da ilustriramo na primjeru bankarstva. ECB već nekoliko godina ubacuje ogromne količine likvidnosti u financijski sustav, to uglavnom radi operacijama na otvorenom tržištu. HNB kreira primarnu likvidnost isključivo otkupom deviza. Ideja da i HNB, osim otkupa deviza, koristi i druge instrumente kreiranja likvidnosti a priori se odbacuje jer to navodno regulativa eurozone onemogućava. Naravno da postoji rizik neodgovornog ponašanja, u smislu ako središnja banka kreira likvidnost praktički ex nihilo, u neodgovornoj zemlji rast će apetiti potrošača za tako kreiranom likvidnošću. Ali, ako se likvidnost usmjeri ciljano prema realnom sektoru i ako se osnovni entitet, a to znači izvršna vlast, ponaša odgovorno, to može biti uspješno.

U HNB-u bi rekli da oni vode ekspanzivnu politiku, dok bi neki kritičari kazali kako su oni na isto ukazivali dok ste vi bili guverner.

– Monetarna politika HNB-a nije bila stvarno restriktivna u vrijeme mog mandata, ali je bila znatno »restriktivnija« nego što je to tada odgovaralo poslovnim bankama i pojedinim političkim strukturama. Sreća da je bilo tako, jer bi u protivnom posljedice krize bile još drastičnije.

Marxov model

No uza sve probleme, bavimo se eurom.

– S eurom je stvar vrlo jednostavna. Ugovorom o pristupanju EU-u, kao i sve novoprimljene članice, Hrvatska je preuzela obvezu uvođenja eura, do čega će doći kada se ispune dva uvjeta: prvi je da Hrvatska ispunjava ekonomske uvjete, prije svega definirane Maastrichtom, a drugi da ostale članice eurozone daju svoj pristanak. Do toga može doći za tri ili deset godina, tajming je upitan, ali smjer je jasan. Suštinsko je pitanje kako funkcionira eurozona, koje su potencijalne koristi ulaska u eurozonu, i to je ono što HNB sada javno obrazlaže, no važno je pitati se i koje probleme eurozona ima, koji bi se onda prenijeli i na Hrvatsku kada postane njen dio. Osim onoga što je jasno, a to je asimetričnost ciklusa i bitno različiti utjecaj monetarne politike na pojedine zemlje zbog te asimetričnosti, važno je i pitanje budućnosti eurozone, odnosno mogućnosti popravka njenih konstrukcijskih slabosti.

Može li se primijeniti to o čemu ste pisali u knjizi?

– Može. Ne bi čak trebalo ni previše truda. Mogao bi se iskoristiti dio postojećih statističkih baza, dopuniti ih novima te bi se model mogao primijeniti na globalnoj razini, kao što je uostalom i Marx, na čiji sam se model oslanjao, svoju teoriju usmjerio globalno. Samo, pitanje je zašto bi netko težio modelu u kojem su svi entiteti u savršenoj ravnoteži, vremenskoj i sadržajnoj, ako su upravo neravnoteže ono na čemu zarađuje.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka