Kolika je vjerojatnost da se ponovi klasični teroristički napad kao u Rijeci 1995. godine?

– Vjerojatnost ponavljanja tog neuobičajenog i prilično specijalnog događaja je gotovo pa nepostojeća. Naime, do bombaškog napada u Rijeci je došlo nakon hrvatskog presijecanja velikog i višegodišnjeg kanala kojim su radikalni islamisti i njihova logistika preko Hrvatske išli u Bosnu i Hercegovinu. S jedne strane, to bi tražilo otvoreno i masivno djelovanje radikalnih islamista u BiH, nalik na ono iz prve polovice 1990-ih, kada je sama jezgra svjetskog borbenog islamizma prolazila tim bojištem. S druge strane, to bi pretpostavljalo da Hrvatska opet bude u situaciji uhvatiti nekog od priznatih većih vođa globalnog islamizma – a danas su takvi ljudi daleko od Lijepe Naše i u skrivanju, budući da ih lovi pola svijeta. Nije slučajno da se o ovom slučaju pretežito može saznati, ili od lokalnih svjedoka, ili u specijaliziranoj svjetskoj literaturi o korijenima radikalnog islamizma u Europi – budući da Republika Hrvatska i dan danas odbija po tom pitanju izaći u javnost sa svim jasnim detaljima. U to doba je Hrvatska za međunarodne krugove radikalnih islamista završila među »top-3 države neprijatelja Islama« –  što se neće ponoviti, jednako baš kao ni bombaški napad pred policijskom stanicom u Rijeci.

Kakve su moguće posljedice na britansko društvo nakon ovoga, s obzirom da se primijeti dodatna militarizacija nakon nekih sigurnosnih odluka samo dan po napadu?

– Ne treba čuditi da su sigurnosne mjere neposredno nakon ovako teškog napada u čitavoj Velikoj Britaniji povećane. To s jedne strane olakšava istragu i lov na moguće suradnike počinitelja, a s druge strane je važno i radi mogućeg sprečavanja nekog novog napada. Budući da je po ocjeni tamošnjih sigurnosnih službi na snazi opasnost od neposrednog izvođenja novoga napada – logično je da se dio prevencije sastoji i od izlaska pripadnika Oružanih snaga u pomoć policiji. Budući da Velika Britanija ima dugu tradiciju korištenja vojnih snaga u ispomoći održavanja javnoga reda, to i nije posebno neuobičajeno. Ova je metoda jačanja otpornosti društva na nove napade posljednjih godina viđana i u još nekim zemljama Zapadne Europe, i u društvima jake demokratske tradicije to ne mora biti znakom dugotrajnije ili više suštinske militarizacije.

Pažljivo biraju mete

Kako biste ocijenili sigurnosnu sliku s pozicije terorizma u ostatku Europe?

– Moderni teroristi učestalo pažljivo biraju svoje mete. Nakon napada se terorizmom pogođena društva obično krenu braniti pojačavanjem kontrola i postrožavanjem lokalnih sigurnosnih mjera – što privremeno otežava izvođenje novih napada. Upravo zato, ne čudi da napadači u takvim trenucima nalaze isplativim pomaknuti svoj fokus djelovanja na neku drugu državu, i na neki drugi tip mete – koji je možda i bitno manje čuvan, uljuljkan u dojam visoke razine sigurnosti. S obzirom na takvu praksu napadača – ovakva zatišja zapravo ne mogu biti smatrana »primirivanjem«, i te pauze treba iskoristiti za jaču suradnju, razmjenu informacija i pokušaje preventivnog otkrivanja napadača – prije no što oni ocijene da su spremni za neki novi napad. S obzirom na sigurnosno stanje u Europi i njenom neposrednom susjedstvu, za očekivati je da ćemo se s opasnostima od radikalnog islamizma još duže sretati.

Jesmo li već doživjeli najveće napade islamističkih terorista u Europi ili nam to tek predstoji? Koliko stanje na Bliskom istoku generira stanje sigurnosti u Europi?

– Nažalost, izgleda da razina opasnosti od islamističkog terorizma među ostalim ima i nekoliko direktnih veza sa stanjem na Bliskome istoku. S jedne strane, uspješnost vojnih operacija protiv islamističkih organizacija i njihovih uporišta uvelike utječe na popularnost takvih krajeva za inozemne borce. Tu državotvorni i vojni uspjesi potiču i novačenje stranaca, a gubici i porazi na ratištima potiču dio ljudi na odlazak iz takvih ratišta i povratak kućama (što je izvor posebnih rizika i opasnosti). Upravo zato ne bi čudilo da zaključenje velikih operacija protiv Islamske države bude i okidač masovnijeg povratka takvih »putujućih ratnika«, posebice ako se namjere njihovog opkoljavanja u Siriji pokažu neuspješnima na terenu.

Globalna prijetnja

Gdje je tu Hrvatska? Jesmo li i dalje dovoljno nezanimljivi teroristima pa ne postoji direktna ugroza?

– Srećom, Hrvatska više nije u prvome redu ugroženosti od ovoga tipa terorizma. Pri tome, treba zadržati na umu da apsolutne sigurnosti nema, i da određeni rizici ipak postoje. Oni nisu alarmantni, i za sada ih izgleda naše nacionalne sigurnosne institucije uspijevaju držati pod kontrolom. Riječ je o izazovima s kojima se treba suočavati na sustavan i kontinuiran način, uz oslonac i na snage partnera, saveznika i susjednih država. Kako je prijetnja tu uvelike globalne prirode, i odgovor na nju mora biti široko zasnovan, te onda pažljivo sustavno provođen do svake pojedine lokalne razine.

Koliko za stanje u Hrvatskoj po pitanju terorizma igra činjenica da je islamska zajednica u Lijepoj Našoj jedna od najintegriranijih u svim država Europske unije?

– Ta činjenica se do sada pokazala izuzetno pozitivnom. I tu nije riječ samo o koristima kod suzbijanja terorizma, već i o prednostima koje su na terenu imale i postrojbe Hrvatske vojske – u misijama izvan Hrvatske, u dalekim krajevima s većinski muslimanskim stanovništvom. Riječ je o jednoj lokalnoj specifičnosti Hrvatske koja nije tipična u okvirima Europske unije, i na čijem očuvanju treba aktivno raditi. Prednosti takvog pristupa su jasne i nedvojbeno velike.

Vojna djelovanja

Ekstremna desnica se zamjetno diže u brojnim državama Europske unije. Smatrate li da postoji prijetnja da se i takav oblik terorizma javi?

– Sva ljudska društva – pa tako i ono u Hrvatskoj – nisu automatski zatvorena za neke pojedine vrste ili motivacijske varijante terorističkih djelovanja. Time i politički radikalno lijevi ili desni terorizam ostaje kao mogućnost i u Republici Hrvatskoj. Srećom, posljednjih godina se ta mogućnost baš i nije pretočila u realne prijetnje našem društvu, a možemo se nadati da će stanje i ostati takvo. Možda su i još donekle aktualna iskustva Domovinskog rata utjecala na manju sklonost stanovništva u Hrvatskoj nasilnim aktima političke motivacije.

Postoji li uopće nešto što bi moglo biti rješenje za Bliski istok, koji je postao sigurnosna crna rupa svijeta?

– Rješenje tamošnjih problema se definitivno ne može svesti samo na vojna djelovanja i nasilne vanjske intervencije. Tek razvoj lokalnih zajednica, izgradnja uvjeta za dobar život i političke slobode, pružaju mogućnost i smanjivanja nasilja te sukoba u zajednicama Bliskoga istoka. Nažalost, postizanje takvog dugoročnog i stabilnog razvoja je u praksi iznimno teško – uvelike teže od organiziranja novih vojnih misija ili nasilnih intervencija. Pa ipak, uz nedvojbenu potrebu osiguravanja stabilne sigurnosne situacije – teško je zamisliti neku alternativu razvojnoj suradnji, alternativu koja bi jednako efikasno djelovala na promjenu tamošnjeg političkog, ekonomskog, a onda i borbenog okoliša.