Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
23. rujna 2018.
Profesor politologije

Hrvoje Špehar: Hrvatska neće biti hotspot, a za nas bi nepovoljno rješenje moglo biti pozivanje na schengensku granicu

Snimio Darko JELINEK
Snimio Darko JELINEK
Autor:
Objavljeno: 27. lipanj 2018. u 22:46 2018-06-27T22:46:19+02:00

Ako bi migrantski val bio toliko jak, onda ga niti Hrvatska ne bi mogla zaustaviti i on bi se prelio na ostatak EU-a... Treća opcija koja ide za rješenjem, bliska politici Angele Merkel, najugodnija je za Hrvatsku, jer njoj nedostaje jedan alat – schengenska granica

 Hrvojem Špeharom, izvanrednim profesorom Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu razgovarali smo o sadašnjosti i budućnosti Europske unije, osobito u svjetlu pojačanih izbjegličkih i migracijskih valova. Osim kolegija o europskim integracijama, Špehar predaje i kolegij Država i ustav, te kolegij Politika i religija. Diplomirao je filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a doktorirao na Fakultetu političkih znanosti. Zanimljivo je i to da je prije nekoliko mjeseci postao đakon Beogradske nadbiskupije.

Svjedoci smo novog migracijskog vala i migracijske krize. Ta kriza izaziva i trvenja u njemačkoj Vladi, prije svega između CDU-a i CSU-a, odnosno kancelarke Merkel i ministra unutarnjih poslova Horsta Seehofera, i isto tako izaziva i oštre podjele u EU-u. Koje su opcije rješenja?

– Cijeli proces integracije od 50-ih godina pa do danas je pomalo cikličan, postoje intenzivna razdoblja i ona razdoblja sklerotične prirode. To su razdoblja u kojima zbog određenih kriza, razmimoilaženja između ključnih partnera ili drugih, izvaneuropskih partnera, dolazi do usporavanja integracija, ili do statusa quo. Sada smo u takvom razdoblju jedne euroskleroze, a ona nije počela s imigracijskom krizom. Krize su započele pomalo ishitrenim i neprilagođenim procesom stvaranja Ustava za Europu koji je završio neuspjehom. Nakon ugovora iz Nice koji je uspio 2001. pripremiti Uniju za primitak 10 novih i poslije još tri članice u EU, taj korak na kojem se politički poskliznula Europa oko Ustava za Europu, koji je predvodio Giscard d'Estaing, započeo je jednu novu eru euroskleroze. Ona se sastoji u tome da kompleksna struktura Unije u pojedinim aspektima više ne odgovara stvarnosti političkog ambijenta. Ona je posebno naglašena za vrijeme financijske krize, za vrijeme razgovora o Brexitu i konačno u ovoj imigrantskoj krizi. U ta tri slučaja institucije su neadekvatno odgovorile na stvarno stanje u kojima se nalazi društvo i ekonomija u političkom sustavu i ta reforma koja je bila pripremljena u ugovoru iz Lisabona koji je sad na snazi, nedovoljno jasno i ažurno određuje nadležnosti institucijama EU-a. Zbog toga uočavamo da nakon uvođenja snažnije uloge Europskog vijeća, u kojem su predsjednici vlada i(li) predsjednici država, sve je veća inicijativa država članica. Premijeri i predsjednici reagiraju na krizu a to je za Uniju loše. Dobro je kad se dogovore, ali Unija sama nema mehanizam da odgovori na neke krizne situacije – kao Unija.

Unija za Mediteran bila je sjajan odgovor

Koncem sljedećeg tjedna bit će sastanak Europskog vijeća?

– To dovoljno govori. Nije više u prvom planu Europska komisija nego Angela Merkel, kao osoba 'stvorena' u Europskom vijeću, koja odlučuje u vremenima krize, rekli bismo, na svakodnevnoj razini. Sve je više sastanaka šefova država, ali to nije dobro. Taj model ide na ruku interguvermentalistima koji smatraju da su ključni model integracije države članice a ne institucije Unije.

Angela Merkel bi željela, bez obzira na trvenja u svojoj vladi, uspostaviti i očuvati zajedničku europsku politiku prema migrantima. Želi dogovor kako da se teret krize raspodijeli.

Politikom proširenja najviše profitirale stare članice

Kakva je po vama budućnost Europske unije? Britanija izlazi, Macron ima jednu ideju o EU-u, Merkel i Nijemci nešto drukčiju, zemlje Višegradske skupine ne žele primiti ni jednog izbjeglicu, a talijanska ali i austrijska vlada mijenjaju svoje dosadašnje proeuropske politike.
– Treba biti prorok da bi se odgovorilo na to pitanje. EU je izgrađivan koalicijama i kompromisima koji su u danom trenutku bili mogući. Kad gledamo čitav politički sustav Unije danas, vidimo mnoge nedorečenosti sa stajališta takozvanih klasičnih političkih sustava. EU ne možemo nazvati ni federacijom, niti klasičnom konfederacijom, nije niti labavi savez država, niti međunarodna organizacija. EU je specifičan sustav, nastao uslijed brojnih kompromisa, taložen na prethodnim iskustvima i institucijama koje su postupno nastajale. Zbog toga nije neobično da je nastalo jedinstveno tržište jer je korisno za države članice. Nije bilo neobično da je stvorena zajednička valuta, jedino je možda bilo neočekivano da EU preraste u neku vrstu savezne države koja će imati vladu i koja će regulirati socijalna pitanja, zdravstvenu zaštitu, zaštitu okoliša, itd.
A ako imate tržište, morate imati i mjere koje neutraliziraju stvaranje nejednakosti na europskoj periferiji. Kohezijska politika zapravo želi dati zauzvrat ono što se gubi jedinstvenim tržištem. Ta ideja poticanja razvoja u područjima koja su slabije razvijena je dosad bio najvažniji alat prema kojem je Unija bila prepoznata u državama koje su kasnije pristupale Uniji i one su od toga zaista imale važnu ekonomsku pomoć i razvijale se. Odgovor na pitanje kako će se između tako različitih aktera stvoriti mogućnost da se ide prema novoj integraciji leži u tome kakav će biti stvarni utjecaj Unije prema stvaranju jednakih šansi u svim državama članicama.
Osim toga, istraživanja su pokazala da su od politika proširenja najviše profitirale stare države članice. Dobili su tržište ali i snažne ljudske resurse na istoku Europe koje su onda snažile zapadnoeuropsku ekonomiju.
To i govore euroskeptici i protivnici Unije, pa i kod nas, da Unija koristi jedino jakima?
– Ključan je ekvilibrij, ravnoteža. EU priprema za sedmogodišnje razdoblje novi proračunski okvir do 2028. Neke države koje su prijatelji kohezije izrazile su već stanovito nezadovoljstvo jer se na kohezijsku politiku počelo gledati kao na politiku potrošnje koja ne investira dovoljno u razvoj i rast. Unija raspolaže sa samo dva posto ukupnog javnog novca kojim raspolažu države članice EU-a pa je taj financijski domet Unije ipak ograničen, ali značajan za slabije razvijene članice.
Ako se ravnoteža snaga poremeti, to ne bi bilo loše samo za istočne države, to bi bilo loše i za Francusku i za samu Njemačku jer bi slabljenjem EU-a mogle i one izgubiti šanse za vlastiti razvoj.

– Sama kulminacije krize počela je 2004. ili 2005., kad se na dnevnom redu našla jedna dobra francuska inicijativa o Uniji za Mediteran. Pa kad su lansirani instrumenti istočnog partnerstva, kad je Unija bila u stanju razgovarati o svom susjedstvu i kad još nije bilo ovih kriznih žarišta u predvorju Europe. Recimo, Unija za Mediteran bila je sjajan odgovor i za ovakve buduće krize. Da je Unija tada bila dovoljno politički zrela da uspostavi, prije svega, instrumente pomoći svom okruženju - tako da stimulira ekonomski razvoj na sjeveru Afrike, Bliskom istoku, u istočnoj Europi, današnjoj Ukrajini, ili da se dovoljno angažira u sprječavanju konflikata koji su bili okidač za veliki migrantski val – do ovih današnjih problema u ovom opsegu ne bi došlo.

Ali – to je i dalje rješenje. Ne možemo samo zbrinjavati izbjeglice nego je očekivano da se problem rješava tamo gdje on nastaje. EU je još uvijek dovoljno financijski jak da barem u svom bližem okruženju stvori takve uvjete za život koji za ljude koji tamo žive mogu biti dovoljno pristojni.

Što bi dakle trebalo učiniti?

– Treba brzo djelovati. Promijenjene su okolnosti u Italiji, moguće su promijenjene okolnosti u Njemačkoj vrlo brzo. Francuska je već na samim počecima krize zatvarala granicu prema Italiji. Do dogovora mora doći, ali uključivo s nekim izvaneuropskim rješenjima. Recimo slično onome što je Merkel postigla s Turskom.

Francuska »zatvorila« Italiju, Austrija Sloveniju, Slovenija Hrvatsku...

Mogu li restriktivna rješenja ugroziti Schengenski sporazum? Ako Njemačka i(li) Austrija ili tko drugi zatvori granice, negira se jedno od glavnih načela EU-a – sloboda kretanja.
– Taj je sporazum već do neke granice suspendiran. Prva ga je suspendirala Francuska prema Italiji. Preko noći se donijela administrativna odluka kojom je zatvorena granica i uvedena granična kontrola za sve koji putuju između te dvije zemlje. Na jednak je način bila reagirala Austrija prema Sloveniji. Na izvjesni način i Slovenija prema Hrvatskoj. Schengen kakvog smo poznavali u stvarnom smislu riječi i ne postoji. A ne postoji niti namjera da ga se dodatno osnaži i da se zauzme bolja pozicija prema vanjskim granicama. Hrvatska tu stoji mnogo lošije jer kad bi se schengenske članice i dogovorile, tad bismo najviše stradali mi te Rumunjska i Bugarska. Jer, izvjesno je da bi se postrožio režim prema državama Unije izvan schengenskih granica.

Taj dogovor s Turskom još 'drži vodu', rekli bismo?

– On oscilira s obzirom na političke okolnosti u Turskoj. Te okolnosti su odnos Turske prema EU-u, uloga Turske u okruženju, osobito u Siriji, u NATO savezu, čitav splet odnosa uvjetuje i manevarski prostor Angele Merkel i EU-a prema Turskoj. Pa onda, neke turske prijetnje znaju biti ultimativne.

Većina bi se mogla složiti da se migrantski val zaustavi izvan Europe, uz potporu europskog novca, ali teško je to hitno dogovoriti?

– To je politika na dulji rok. Izostala je opća europska politika imigracije. Ne zna se što se može očekivati kad netko zatraži pomoć na granicama Unije. I u Hrvatskoj smo posve nepripremljeno ušli u pojedinim situacijama sa susjedima u aktivnosti oko prihvata izbjeglica. Merkel želi postići dogovor unutar Unije koji će regulirati na koji način netko uopće dospijeva do neke države članice, koji se mehanizmi koriste da se prihvate izbjeglice i kako funkcionira čitav sustav na europskoj razini.

Tražiti partnere na sjeveru Afrike

Ako se provede restriktivnija politika, govori se o tome da bi se izbjeglice vraćale u onu prvu zemlju u kojoj su registrirane. Dakle, postoji li opasnost da Hrvatska doista postane hotspot?

– Opasnost postoji, međutim, bilo bi neobično da bi Hrvatska bila na vanjskoj granici EU-a, a između Hrvatske i granice preko koje izbjeglice dolaze, ima još država, najmanje jedna koju se mora prijeći da bi se došlo u EU. To je pitanje funkcioniranja same Unije i registracijskog sustava. Postoji mogućnost da neka od država te ljude ne registrira. No, kad se dogovaralo da prva država bude hotspot, tada je naravno došlo do kolapsa. Jer niti jedna država, ne samo Grčka nego ni sama Njemačka, ne bi mogla izdržati koncentraciju svih izbjeglica koji dolaze u EU. Zato je potrebno mnogo bolje rješenje nego što je distribucija prema registraciji izbjeglica. Potrebna je kontrola onih koji dolaze i valja tražiti rješenje izvan EU-a. Turska je tu još uvijek veliki partner ali partnera još uvijek nema na sjeveru Afrike, u zemljama koje su nešto nestabilnije nego što je to Turska.

Migranti iz BiH pokušavaju ući u Hrvatsku, primjetna je i izvjesna nervoza u hrvatskoj policiji. Kakav stav bi Hrvatska mogla zauzeti i što konkretno može učiniti?

– Hrvatska ima neka ograničenja koje neke druge države nemaju. Ima drugu najveću kopnenu granicu s državama koje nisu članice EU-a, iako su kandidati za pristup. Ako su tu Turska, Grčka i druge zemlje na području Balkana, ne treba očekivati da će Hrvatska postati hotspot. A ako bi migrantski val bio toliko jak, onda ga niti Hrvatska ne bi mogla zaustaviti i on bi se nužno prelio na ostatak EU-a. Treća opcija koja ide za rješenjem, bliska politici Angele Merkel možda je najugodnija za Hrvatsku, ali njoj nedostaje jedan alat – a to je schengenska granica. Naš je problem što nismo članica schengenskog sporazuma. Neko rješenje koje bi naglasilo ulogu schengenskih granica, dok mi još nismo unutra, za nas bi bila nepovoljna. Kad bismo bili u Schengenu, onda bismo bili vrlo zainteresirani za jednu takvu vrstu kontrole i pomoći s europske strane.

Mađarska zauzela vrlo čvrst stav

Slovenski ministar unutarnjih poslova reagirao je na to što je Srbija ukinula vize za državljane Irana i najavila ukidanje za neke druge, afričke zemlje. To isto tako pojačava pritisak na Hrvatsku i Sloveniju?

– Da, Mađarska je zauzela vrlo čvrst stav. Orban misli još i pojačati zaštitu mađarske granice. Hrvatska je zbog svoje sretne i nesretne okolnosti da je na stjecištu puteva koji vode s istoka prema zapadu Europe, prirodni put koji vodi ljude s istoka u EU. Tzv. balkanska ruta, kao i ona ruta preko Italije, su gotovo prirodni put. Velikim dijelom u EU ulaze ekonomski migranti. Imamo izbjeglice iz Afganistana i sjevernoafričkih zemalja. I kad ne bismo htjeli, dugoročno se migracijska politika mora seliti izvan EU-a. Jer, toliki je bazen ljudi koji bi potencijalno mogli tražiti azil da ih EU ne može primiti. To bi bio pretežak teret, ne samo financijski, nego i za infrastrukturu, za funkcioniranje života unutar EU-a. Ne može EU primiti 50 milijuna izbjeglica u dvije ili tri godine.
Angela Merkel ne može dovoljno učiniti sama. Treba velika koalicija ne samo s francuskom nego i sa sadašnjom talijanskom vladom, bez obzira što je ministar Salvini posve protiv imigracije. Nova španjolska vlada primila je jedan brod izbjeglica, ali kad bi doživjela sudbinu Italije, brzo bi promijenila pristup. Bit će potrebno još mnogo sastanaka Europskog vijeća da se postigne dogovor, s Angelom Merkel ili bez nje.

Zračke optimizma, rekao bih, i za EU unosi sporazum između Aleksisa Ciprasa i Zorana Zaeva oko imena Sjeverna Makedonija? Makedonija je, zbog imena, izgubila više od 10 godina u približavanju europskim integracijama.

– To je vrlo važan dogovor. Čak i u zadnjoj migrantskoj krizi, ključan je bio dogovor o uspostavi kontrole na makedonskoj granici. Grčka nije mogla kontrolirati čitavo područje kretanja ljudi i normalno je da je postala hotspot. Na neki je način zaustavljanje migrantskog vala na makedonskoj granici stvorilo preduvjete da se dogovore Grčka i Turska, i poslije Unija s Turskom kako bi se priječio nekontrolirani migrantski val.

Osim toga rješenje pitanja imena s Makedonijom, vuče čitav niz novih geostrateških odrednica. Kao što je mogući ulazak Makedonije u EU, a to mijenja i pozicije država koje se nalaze u našem okruženju i orijentaciju u kretanjima prema europskim integracijama. Tu su Crna Gora, s EU-om pregovara i Srbija. S instrumentima približavanja Uniji, financijskom pomoći i mehanizmima prilagodbe EU ima i više alata da spriječi nekontrolirane imigracije. Svaka od ovih mjera - bilo kontrola izvan EU-a, bilo kontrola na granicama, bilo kontrola pri registraciji, bilo način na koji se prihvaćaju izbjeglice unutar Unije, bilo dogovor između država članica ili ulazak nekih novih država u Uniju - sve su to parcijalne mjere ali svaka na svoj način može konsolidirati ukupnu politiku EU-a i može biti dio rješenja. Ali za rješenje bit će potrebno mnogo više od parcijalnih mjera.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
Originalni zimski kotači na dar uz kupnju novog automobila
Zima s pet zvjezdica uz BMW i MINI vozila

Originalni zimski kotači na dar uz kupnju novog automobila