RIJEKA  Kada je Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu u srpnju prošle godine donio povijesnu presudu protiv Slovenije u predmetu Ljubljanska banka, nije presudio samo da je Slovenija odgovorna za isplatu stare devizne štednje za 230 tisuća neisplaćenih štediša u Hrvatskoj i BiH, nego i da ta štednja vlasnicima deviznih depozita mora biti isplaćena pod istim uvjetima pod kojima su isplaćeni i slovenski štediše Ljubljanske banke.

Upravo u tome se krije suština prepiske koja se upravo odvija pred odborom ministara Vijeća Europe – tijelom koje je zaduženo za provedbu presuda Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu – koji bi,  na zasjedanju od 22. do 24. rujna, napokon trebalo odgovoriti na pitanje je li slovenski model obeštećenja štediša što je u lipnju prihvaćen u slovenskom parlamentu u skladu s lanjskom presudom Europskog suda u Strasbourgu.

Analiza u Strasbourgu

U toj prepisci Udruga umirovljenika europskih integracija za promicanje ljudskih prava i demokracije iz Rijeke – koja u ovom slučaju nastupa ispred neisplaćenih štediša Ljubljanske banke, primjerice Milice Gaković, Andre i Alana Perića i Božidara Vukasovića – u svom podnesku odbor ministara Vijeća Europe uvjerava da shema obeštećenja, onako kako ju je predložila slovenska strana, ne ispunjava zahtjeve lanjske sudske presude, diskriminirajući hrvatske i bosansko-hercegovačke štediše u odnosu na slovenske štediše Ljubljanske banke, ponajprije kada je riječ o visini kamata.

U detaljnoj i opsežnoj analizi slovenskog zakona o obeštećenju štediša – koju je riječka udruga umirovljenika predvođena saborskom zastupnicom Hrvatske stranke umirovljenika Ljiljanom Cvjetojević poslala u Strasbourg putem slovenskog odvjetničkog ureda Jadek&Pensa, koji zastupa oštećene štediše Ljubljanske banke – navodi se kako je Slovenija domaće štediše devedesetih obeštetila u gotovini ili državnim obveznicama, s kamatama od pet posto za obveznice i 4,80 posto za gotovinu, dok slovenski zakon predviđa prosječnu godišnju kamatu za hrvatske i bosansko-hercegovačke štediše od manje od dva posto (za 1991. godinu priznala bi se stopa od šest posto, dok bi za sve razdoblje nakon toga kamatna stopa bila samo 1,79 posto godišnje), što ukupno iznosi samo 47,17 posto za 24 godine, što je, dakako, daleko od kamata koje su dobili slovenski štediše.  

Detaljna usporedba

Osim toga, metodologija obračuna kamata razlikuje se u prvom i drugom slučaju. Dok je prilikom obračuna kamata slovenskim štedišama primijenjen model u kojem se godišnja kamata pripisuje glavnici, u slučaju obeštećenja štediša u Hrvatskoj i BiH primjenjuje se drukčija metodologija izračuna, u kojoj nema pripisivanja kamata glavnici, što dodatno umanjuje konačan iznos obeštećenja za neisplaćenu deviznu štednju.    

Predloženi model očuvanja vrijednosti štednih uloga, dakle, ne odgovara modelu koji je primijenjen u slučaju domaćih štediša. »To nije čak ni slično. Neisplaćeni štediše iz Hrvatske i BiH dobit će samo oko 40 posto iznosa na ime kamata u odnosu na slovenske štediše«, zaključuje se u podnesku hrvatskih štediša nakon detaljne usporedbe dvaju modela obračuna kamata.

U podnesku se stoga predlaže da se poveća visina kamata, i to na 3,71 posto za razdoblje do 1993. do 31. prosinca 2015. godine, s tim da se kamate godišnje pripisuju glavnici. U slučaju pak da Slovenija inzistira na jednostavnom obračuna kamata, bez godišnjeg pripisivanja kamata glavnici, kamata mora iznositi pet posto, premda ni tada hrvatski i bosansko-hercegovački štediše ne bi uživali iste uvjete kakve su imali domaći štediše.

Ključni prigovori

Drugi glavni prigovor hrvatskih štediša predloženom slovenskom modelu odnosi se na kompliciran i »neprijateljski« postupak verifikacije zahtjeva. Slovenski štediše, naime, nisu morali podnositi nikakve formalne zahtjeve, niti su imali bilo kakva ograničenja, dok štediše iz Hrvatske i BiH moraju osobno uložiti svoje zahtjeve, ili uz ovjeren potpis, pri čemu se ne dopušta podnošenje zahtjeva elektronskim putem.

Stoga se podneskom traži da Slovenija nadoknadi štedišama troškove ovjeravanja i podnošenja zahtjeva, zatim da se teret dokazivanja u sporovima s vlasnika štednih uloga prebaci na slovensku državu, kao i da svi rokovi budu obvezujući, odnosno da se njihovo prekoračenje smatra ispunjavanjem zahtjeva štediše.

U svom odgovoru na ovaj podnesak Udruge umirovljenika europskih integracija za promicanje ljudskih prava i demokracije iz Rijeke, uz opasku da se ta udruga nikad nije oglašavala u ovom predmetu, slovenska strana odbacuje sve prigovore hrvatske i zahtjeve hrvatske strane.

Kad je riječ o kamatama, stalna slovenska predsjednica pred Vijećem Europe Eva Tomič u svom odgovoru podsjeća da treba uzeti u obzir sve okolnosti iz devedesetih godina, primjerice da je poslovnici Ljubljanske banke u Zagrebu bio onemogućen rad, a da je poslovnica u Sarajevu bila nacionalizirana.