U medijskoj ofenzivi proteklog vikenda, kad je dao intervju za sve tri nacionalne televizije, premijer Andrej Plenković između ostaloga je morao braniti i odluku Vlade da blokiranim građanima oprosti dug prema državi (što uključuje i lokalnu zajednicu) i njezinim tvrtkama. Na inzistiranje da objasni zašto je država išla na oprost duga bez ikakvog socijalnog kriterija, odnosno imovinskog cenzusa, te kakva je to poruka onima koji uredno plaćaju svoje obveze, Plenković je na Novoj tv odgovorio protupitanjem: »A, što je alternativa, da ne napravimo ništa pa da se broj još poveća, a kamate da idu gore?«

S više od 340 tisuća blokiranih građana što je veliki društveni problem, država sigurno nema alternativu i Vlada mora reagirati. No, je li rješenje da jednom odlukom oprašta dugove i onima koji su u blokadu zapali zbog malih primanja ili gubitka posla, pa su im kamate udvostručile dug, jednako kao i onima koji su u blokadi zbog bankarskog kredita od nekoliko desetaka milijuna kuna jer su krenuli u rizičan posao gradnje apartmana ili stambenih zgrada.

Male su šanse da će država svoj novac, a riječ je o više od milijardu kuna, naplatiti i u jednom od tih slučajeva, ali dosta je pitanje kakvu poruku šalje? Istu onakvu kakvu je slala i dosad kad je s pravom odlučila intervenirati zbog nekog problema, ali joj je izvedba bila takva da je pobijala temelj zbog kojeg je s pravom krenula u intervenciju, a to je solidarnost i socijalna uloga države, na koju se i premijer Plenković poziva u slučaju blokiranih.

Švicarci i legalizacija

Tako je prije tri godine bilo i u slučaju kredita u švicarcima, kad je Vlada Zorana Milanovića odlučila problem riješiti konverzijom u eure. Naravno da je država morala reagirati jer je više od 50 tisuća njezinih obitelji bilo pred kolapsom zbog rasta kredita u švicarcima. Kad je već propustila urediti to područje kako bi njezini građani u ugovore o kreditima u švicarskim francima ulazili maksimalno zaštićeni i otvorenih očiju, kad je katastrofa opasno zaprijetila, država je pravo da pokaže solidarnost i socijalnu osjetljivost iskoristila tako da je bez ikakvih kriterija konverziju primijenila i na one koji su u kredit ušli da bi kupili jedinu nekretninu, dom za sebe ili svoju obitelj, ali i one koji su bili svjesni da je riječ o riziku koji su bili spremni snositi u svom poslovnom pothvatu.

Zasad su cijenu platile banke, koje su kašu i zakuhale, a hoće li što na naplatu doći i državi, tek će se vidjeti jer je između ostaloga nepostojanje socijalnog kriterija jedna od stvari koju državi zamjera i Europska komisija.

I SDP-ova i HDZ-ova Vlada posegnule su rado za legalizacijom objekata, pa su nakon prvog kruga koji je provela Milanovićeva Vlada, Plenkovićevi ministri odlučili do lipnja ove godine provesti i drugi krug. Naravno, većina lokalnih zajednica rado je dočekala tu mjeru i nelegalnim graditeljima odlučila dati popust za sve namete koje moraju platiti, pa ih legalizacija objekta košta naravno manje nego one koji su se godinama mučili da ishode sve dozvole i grade po zakonu. Nije tu država naravno nevina jer nije stvorila uvjete tako da bude jednostavno i lako graditi s dozvolom, ali nije se potrudila ni da kriterij za one koji mogu koristiti popust bude to da su barem nekada pokušali ishoditi sve dozvole. Ali i ovo je, kao i legalizacija nelegalnih priključaka primjerice na vodoopskrbnu mrežu u brojnim gradovima, situacija kad manje plaćaju oni koji krše zakon.

»Kupovali« glasove

Država je, odnosno porezni obveznici, godinama plaćala i dio računa za struju, jer je Vlada 2008. godine, opet bez jasnih socijalnih kriterija odlučila subvencionirati električnu energiju dijelu stanovništva. Kriterij je bila mjesečna potrošnja, pa su na kraju iz proračuna subvenciju, koja je trebala biti socijalna mjera, dobivali samci koji manje troše nego obitelji, vlasnici vikendica i garaža… U više od tri godine država je tako iz proračuna potrošila oko 390 milijuna kuna, a da oni koji su bili socijalno ugroženi u većini slučajeva od toga nisu imali koristi.

Godinama su sve Vlade, također bez puno kriterija, opraštale i kredite koje su kod HBOR-a podigli poljoprivrednici ili branitelji, ne odvajajući među njima one koji doista trebaju pomoć društva. Tako iz proračuna su također otišle milijarde kuna. Jednako tako je država s visokim deficitima i javnim dugom odobravala besplatne udžbenike bez ikakvih kriterija, odvajajući tako novac i za knjige građana koji su bili siromašni, ali i onih koji su godišnje zarađivali milijune.

Ne može se reći da su baš svaki put u Vladi smišljeno i svjesno razbacivali novac bez ikakvih kriterija, želeći »kupiti« glasove birača. U nekim od tih slučajeva Vlada doista nije imala alternativu i morala je reagirati i njezine bi mjere bile puno učinkovitije da su bile bolje ciljane, da je primjerice 390 milijuna kuna doista otišlo obiteljima lošeg imovinskog stanja koji su teško mogli plaćati svoje račune za struju. Ali, priznaju to i sadašnji, ali i bivši ministri koji su predlagali neke od spomenutih mjera, teško je bilo imati jasne kriterije kad država nema točne podatke o svojim građanima. Uz milijarde kuna koje je proteklih godina potrošila na informatizaciju i digitalizaciju, država ipak ništa nije učinila da ima registar stanovništva, registar imovine, pa teško da je mogla i donositi drukčije mjere. Nedostatkom tih baza i sadašnji vladajući brane se izostankom kriterija za svoje mjere, iako je teško povjerovati da Porezna uprava, ako to želi nije u stanju doznati sve o bilo kojem građanu.

Daleko je Hrvatska i od toga da takve alate ima u budućnosti, pa se ipak može reći da je to nešto što njezine Vlade čine svjesno. I to na štetu svojih poreznih obveznika, ali i građana koji doista trebaju pomoć.