Mnoge su veličine dosad napustile ovaj svijet, ali za malobrojnima od njih se ridalo i naricalo, kao da je umro netko u porodici, netko od najbližih. U novijoj hrvatskoj povijesti pamte se samo dvije ličnosti za kojima se masovno plakalo – to su maršal Josip Broz Tito i doktor Franjo Tuđman.

Naprosto, bio je takav povijesno-politički trenutak, u kojem se tugovati moralo, o čemu danas svjedoče brojni video zapisi posvuda na internetu i nema puno smisla o tome lagati to jest pretvarati se da je drukčije bilo.

U prvom slučaju za pokojnikom su se ronile krokodilske suze još godinama nakon objave smrti i čina njegovog pokopa, ako ne i desetljećima kasnije. Čak mu se s minutom šutnje odavala svekolika slava i hvala, kao da se radilo o božanstvu koje se ponovno ukazalo nakon Isusa Krista. U drugom slučaju žalovanje je ipak trajalo kudikamo kraće – možda zbog toga što su nastupila moderna vremena – tako da su se i emocije zbog nenadoknadivog gubitka povijesne ličnosti znatno brže slegle. Premda neki uviđaju da su tada počinjene određene pogreške, pa niču Tuđmanovi spomenici, kao junačkim borcima NOB-a nakon 1945.

Kako god bilo, u ravan tih dvaju povijesnih tugovanja za mudrim vojskovođama i velikim državnicima, može se dovesti i ovo recentno oplakivanje odlaska Arsena Dedića. Dakle, za jednim hrvatskim »pjesnikom opće prakse« plače se kao nekad za kultom ličnosti Josipa Broza i Franje Tuđmana. To je pomalo nevjerojatno, s obzirom na to da se neospornom Dedićevom glazbenom i ljudskom autoritetu nikad nije podređivalo slijepo, a ponajmanje masovno.

Dapače, gdjekad u povijesti obitavao je on na samim marginama hrvatske glazbe i uljudbe. Poglavito devedesetih, kad praktički nije ni postojao; mlada hrvatska kultura preobrazila ga je u potpunog anonimusa, gotovo mu se zameo svaki trag. Osim toga, prije kobnog 17. kolovoza 2015. za neke je on umirao više puta; nije bilo naime godine u kojoj pokvareni i lažljivi hrvatski kuloari nisu javljali njegovu »iznenadnu smrt«, ali eto čovjek je tek sada sahranjen.

Ustaljeni obrazac

Podmuklo i ustrajno priželjkivanje umiranja »glasnika samoće« moralo se, jasno, jednom i ostvariti, tako da je konačno službeno počelo morbidno natjecanje u tome tko je više volio i slušao velikog podrugljivca i cinika; tko posebno žaluje što nas je Arsenije napustio; tko je za njim potrošio najviše papirnatih maramica da obriše suze sa svog lica; čije je srce sada praznije, a duša neutješnija. Praktički, za dan-dva Hrvatska je postala uplakana i arsenofilska, ili arsenijefilska, zemlja, kao da u svojoj povijesti, dugoj od stoljeća sedmog, nije dala ni jednog drugog pjesnika, glazbenika, umjetnika…

Internetske portale, pa i one najdesnije, preplavile su poveznice na servis youtube gdje je Dedićevih pjesama u izobilju, i starih i novih, more novinskih stranica posvećeno je njegovom velebnom liku i djelu, radijski i televizijski program non-stop emitira njegov beskonačan glazbeni opus. Na internetu, štoviše, postoji stranica s anketom u kojoj se građanima postavlja pitanje

– Jeste li za to da Zračna luka Zagreb nosi ime po Arsenu Dediću? Sve u svemu, narod reagira po ustaljenom obrascu, kao da je otišao kakav komunistički vođa.

Tugaljiva pisma, natopljena s dubokom žalošću i pijetetom, također šalje državni vrh. »Želim izraziti duboko žaljenje zbog odlaska Arsena Dedića, velikog skladatelja i čovjeka. Njegove note i njegov opus zauvijek su utkani u našu povijest, kulturu i naše društvo. Vječna mu hvala!«, tako se od Arsena oprostila prva hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović.

Krugovi bliski Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj podsjećaju na to da je Arsen Dedić davne 1971. dao veliki intervju Glasu koncila, u kojem je govorio o svojoj vjeri i Majci Božjoj za koju je tada bio napisao pjesmu – »Majka Marija«. U tom intervjuu katolički novinar ga je pitao: »Jeste li u pripremama za ovu marijansku pjesmu pročitali i ono što u Evanđeljima piše o Mariji?«, na što je mladi tekstopisac odgovorio: »Sigurno! Čitao sam, prečitavam još uvijek, imam čak i Evanđelje u nekoliko izdanja«.

Ispostavilo se to da svi obožavaju i poštuju Arsenija, ali ne samo otkako  se zaputio u nebesa, nego još puno prije, kad je hodao među živima, makar tome nije bilo tako. U vulgarnoj euforiji opraštanja i oplakivanja pokojnog poete i skladatelja svega i svačega, nedostajalo je još samo to da se u državi proglasi trodnevni dan nacionalne žalosti i spuste zastave na pola koplja.

Nacionalističko ludilo

Svehrvatska nekrofilija izaziva posvemašnju nelagodu, što značajno otežava mogućnost sagledavanja nekih zanimljivih detalja o povijesti odnosa pjesnika i naroda, poput onoga kada se to točno, ali i zbog čega probudila toliko silna obljubljenost sina pravoslavca, Srbina Jovana i katolkinje, Hrvatice Veronike, ili Jelke, ali koja je postala pravoslavkom, te je Arsen kršten kao Arsenije, »jer je svećenik želio da sin Dedića liči na mitropolita Čarnojevića«, a njegov »stariji brat dobio je ime po kralju Milutinu«. Je li to možda bilo onog dana kad je obolio i patio, a vrata svoje karijere lagano zatvorio, premda će i s novim organom još puno toga dati hrvatskoj kulturi?

Međutim, može se reći i to da se božanska ljubav nije mogla dogoditi  jučer; ono kad je Gradsko vijeće Vukovara poručilo da Jovanovom pismu, to jest ćirilici u tom gradu patniku nema više mjesta. Barem ne na državnim ustanovama, ulicama i trgovima, jer su poslanici hrvatskog naroda većinom svojih glasova izmijenili gradski Statut i prognali ćirilicu. Naime, ne može se u isto vrijeme nekoga poštivati i proganjati, a bez ćirilice u Vukovaru doskora neće biti ni svih onih pravoslavnih jovana ili arsenija, kao ni njihovih potomaka.

Nije, naravno, problem u ćiriličnom pismu, nego u nacionalnoj manjini, što svjedoči o tome da Hrvatska ponovno, ali bezrazložno srlja u nacionalističko ludilo devedesetih. To primjećuje i političar opće prakse Milorad Pupovac koji upozorava na rastući problem širenja netolerancije u zemlji, dok ministar uprave Arsen, ali nije Arsenije, Bauk izjavljuje da će njegovo Ministarstvo razmotriti mogućnost neposredne primjene Zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Vukovaru. Očito, nervoza je sve prisutnija, strahuje se od eskalacije političkog diskursa, posebno na relaciji Hrvatska – Srbija. No, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović sada ništa ne poduzima, u smislu da zaštiti pismo predaka mrtvog pjesnika i srpske manjine, ne bi li nedvosmisleno pokazala da drži do izbornog obećanja: »svi ste vi moji«.

Gledano dalje kronološki, naklonost prema Arseniju Dediću vjerojatno se nije moglo rasplamsati niti onda kad je raspamećena rulja čekićima šizofreno razbijala postavljene dvojezične natpise na hrvatskim institucijama u gradu Vukovaru. No, da se 600 tisuća građana ove zemlje nije možda pronašlo u Arsenovoj uglazbljenoj poeziji, filmskoj, televizijskoj ili kazališnoj muzici onog dana kada su stavljali svoj potpisi u kampanji za tzv. antićirilični referendum? Teško da je tomu tako.

Udarci ispod pojasa

Iako se brojni odgovori nameću sami od sebe, možemo li možda govoriti o tome da je veliki obožavatelj svih Dedića i bivši hrvatski reprezentativac Josip Šimunić, kao i svi oni »navijači« koji u starom hrvatskom poviku »Za dom spremni« ne vide ništa spornog. Ili kad na stadionu skandiraju »ubi, ubi Srbina« ili »ajmo ustaše«, na što se Dedić nedavno osvrnuo u ovoj svojoj rečenici: »Uvijek je bilo neke fašistoidne potrebe u ljudima«, a još tamo sredinom devedesetih s »Tihim obrtom«. Potom i »Ministarstvom straha«, tematskim album o represiji – koju je tih godina vjerojatno i sam osjećao – ali čiji je naslov ocijenjen odveć sugestivnim, tako da je dugo bilo izostavljeno ono »straha«. O »Ministarstvu« nije se puno pisalo, kao što njegove pjesme nisu izvođene, premda je na njemu i »Tvoje tijelo, moja kuća« koja će se u aktualnoj euforiji žalovanja često spominjati.

Iako o značenju tog bojkotiranog albuma nije govorio javno i izravno, tek je znao reći to da »kad čovjeku spomeneš strah, on umre od straha«, uz objašnjenje da je »najstrašnije to što onda ljudi sami razvijaju strah; razvijaju ga sa strašću« nije velika tajna da je Arsen Dedić i u to doba primao političke i vjerske udarce ispod pojasa.

No, njegove su nevolje izgleda počele odavno: »već u trenutku kada sam objavio prvi ciklus pjesama ’Čuda’ u listu ’Prisutnosti’ u Zagrebu, zbog čega sam dobio otkaz kao muzički suradnik na televiziji i više se tamo nikada nisam vratio, te sam do današnjeg dana ostao freelancer, slobodnjak u poslu. Imao sam i kasnije problema sa svih strana, ali o tome neću govoriti iz jednostavnog razloga: kada žrtva priča o sebi, uvijek je ponižena, uživa samo zlotvor koji je obavio to poniženje i koji je u sjeni, prema tome prepričavati svoje nevolje znači ponovno žrtvovanje«.

U prvom redu to iritirajuće žalovanje u javnom prostoru za hrvatskim šansonijerom ponovno samo zlokobno ilustrira licemjerstvo hrvatskog društva koje olako prihvaća ili uopće ne reagira na jačajući reakcionarni militantno-nacionalistički diskurs i izraženiji govor mržnje koji se zemljom širi kao vatra; dakle ne staje u obranu svojih dedića. Patologija hrvatskog društva dogurala je do te razine u kojoj je u isto vrijeme moguće tugovati zbog nečije smrti, a u isto to vrijeme pozivati na njegov linč. Međutim, malograđanski oplakujući Arsenija Dedića, Hrvatska zapravo oplakuje samu sebe.