Odmahivanje rukom i lakonski smiješak na ovako »nevjerojatnu« tvrdnju neće posuti nimalo šećernog praha na proces nestanka demokracije u Hrvatskoj – on se već dosta ozbiljno i dosta dugo odvija. Činjenica da ga javnost kao takvog gotovo ni ne prepoznaje pritom ne znači ništa, osim da je već – počeo.

Histerija gora nego oko »naših generala«

Dramatičnost ovdje uglavnom nije teatralnog tipa. Demokracija se u Hrvatskoj drži za tako tanku nit da se uskoro sa sigurnošću neće moći ni utvrditi je li ona još uvijek postoji, samo je neopisivo tanka, ili je to što se doima niti tek opsjena, trik, kratki spoj između oka i mozga.

  Histerija u domaćoj javnosti oko skoro svakog društvenog pitanja godine 2014. je teško opisiva. Nešto slično, ali ipak suštinski drugačije zbivalo se 2001. godine, kad je desnica toliko osporavala mogućnost da Hrvatskom vlada netko drugi da smo bili na rubu loše kopije Miloševićevske antibirokratske revolucije.

No, tad je granica bila vrlo jasna; između onih koji su smatrali da vladati trebaju oni koje je izabrao narod i onih koji su željeli biti izvanustavni »čuvari tekovina revolucije« (čitaj: Domovinskog rata) i »naših generala«. Danas je histerija općenita i posvemašnja, Hrvatska se gubi u vrištanju oko skoro svakog bitnog pitanja i svako drugačije mišljenje se, s lijeva i desna, tretira kao izdaja.

Za sve su krivi »lopovi i lijenčine od političara«, a demos ište za »stručnjacima« koji bi »spasili zemlju«. Teško je uopće i smisliti bolju rečenicu koja bi unutar sebe rekla više o stanju u medijima i društvu od one koju je neki dan objavila državna (!) novinska agencija: »Tijekom cijele prijepodnevne rasprave o pravosuđu sabornica se nije punila, a novinari su primijetili kako je HNS-ova zastupnica Sonja Koenig snimala mobitelom svoju stranačku kolegicu Vesnu Sabolić dok je izlagala za govornicom«.

Marinin poučak

A on se doima sve bližim. Recimo, mogao bi biti onaj kad bi (ne daj Bože), presuda protiv RTL-a zbog interviewa sa Zoranom Milanovićem postala pravomoćna. Milanović je tom prilikom indirektno »oderao« svog političkog protivnika Milana Bandića i tvrdnjom kako ono što se zbiva u Zagrebu njemu »smrdi na korupciju«.

Tipičan pratitelj političkih zbivanja u ovoj zemlji na to ne bi ni trepnuo, slični verbalni okršaji dio su svakodnevnog političkog folklora koji nije, niti bi trebao biti predmetom rada pravosuđa.

Sud je mislio drugačije; RTL-u je odrezano 50.000 kuna kazne plus troškovi postupka. Kako su medijske kuće uglavnom privatne firme, a i one javne uglavnom vode računa o vlastitim financijama, ne treba puno napora da se zbroji dva i dva (4) i da se zaključi kako je već i ova nepravomoćna presuda olujni vjetar u leđa daljnoj autocenzuri i cenzuri u medijskom prostoru.

Demokracija, utvrdimo gradivo, ne uspijeva tamo gdje su mediji cenzurirani. Nema je. Ukoliko bi presuda u slučaju Bandić-RTL postala pravomoćnom, imali bi čak i točan datum na koji je ukinut demokratski politički sustav u RH.

  No, kuhaju se – i to u političkom mainstremu – i gore stvari od ukidanja slobode govora.

  Naime, uplašen anketom koja pokazuje da je 95 posto građana protiv mogućnosti da osobe pod kaznenim progonom i dalje obavljaju političke funkcije, predsjednik Josipović kani predložiti da se ta materija pravno »sredi«. Dakle, da političar koji je pod istragom, više ne može biti zastupnik, ministar ili gradonačelnik. Javnost će, nema sumnje, pljeskati. Prije svega zbog primjera sisačke županice Marine Lovrić Merzel, koja je nakon pet mjeseci istražnog zatvora aktivirala saborski mandat.

No, nije problem u tome što bi za političare možda trebali vrijediti stroži kriteriji u pogledu pravosuđa (a ne bi, ali to je d(r)uga priča). Problem je u potencijalnom direktnom utjecaju DORH-a na politički proces.

I to ne DORH-a koji je neovisna pravosudna institucija, već onog DORH-a koji bi mogao biti pod direktnom čizmom politike. Oni s malo boljom memorijom lako će se sjetiti svađa Mladena Bajića, tada glavnog državnog odvjetnika, i Tomislava Karamarka, tada ministra unutarnjih poslova, nakon što je DORH odbacio nekoliko labavih optužnica protiv nekoliko SDP-ovaca 2010. i 2011. godine.

Politički singularitet na obzoru događanja

Naposljetku, sva ta erozija i medijskih i pravnih i, uostalom, psiholoških standarda javnog ponašanja ima jedan korijen: krizu. Onu krizu iz koje Hrvatska nije izronila još od kraja 2008. godine, ni kad je pod »mudrim vodstvom« HDZ-a propustila zajahati na valu gospodarskog oporavka EU, ni kad nije uspjela preokrenuti nepovoljne europske trendove pod palicom Zorana Milanovića. A situacija se, na širem planu, znatno pogoršava.

  Slabi europski oporavak kao da se opet bliži kraju. Cijeli svijet se boji sve izglednijeg zarona Njemačke u recesiju. Pogrešna gospodarska politika štednje tako dolazi na naplatu njenim glavnim zagovornicima.

No, cijena će opet, ako se najgore prognoze ostvare, biti najviša na periferiji: u grčkama, španjolskama, hrvatskama… Panika koja se lagano zgušnjava na tržištima već rezultira rastom kamata na zaduženja, koji će biti najočitiji u tim zemljama. I najbolniji za državne financije. Da, za vaše plaće i radna mjesta.

  U aktualnoj hrvatskoj histeriji, novi snažan udar na životni standard stavio bi praktički izvan snage sva važeća pravila. Teško je i zamisliti što bi moglo proizići iz takvog revolucionarnog političkog singulariteta. Kao i kako izbjeći mogući kaos, osim se ufati u dosad ne pretjerano mudre poteze političkog vodstva Unije.

  Da, onog kojeg ste, dijelom, mogli izbrati 25. svibnja, na europskim izborima. A bio je tako lijep dan da ga niste htjeli kvariti politikom, kao ni tri četvrtine građana s biračkim pravom.

  Uostalom, svi ti političari su ionako isti.

  Nazdravlje, gospodine Adolf.