Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
14. prosinca 2019.
Tako je govorio...

Hoće li »zoranizmi« ponovo stajati pobjede Zorana Milanovića? Ne bi mu bilo prvi put

Foto Darko Jelinek
Foto Darko Jelinek
Autor:
Objavljeno: 18. studeni 2019. u 7:30 2019-11-18T07:30:30+01:00

Baš »govor« stajao je Milanovića drugog mandata premijera, jer je 2016. godine na izborima na kojima je o Srbiji i Srbima govorio kao o »šaki jada«, a o majci Andreja Plenkovića kao »vojnoj lekarki«

Hrvatska će ući u krug najprosperitetnijih država svijeta - to obećanje, koje je u trenutku pobjede na predsjedničkim izborima 2015. godine glasno uzviknula predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, moglo bi je stajati pobjede na predstojećim izborima.

Rečenica koja je ušla u legendu, jer se odmah znalo da je neostvariva, posebno u samo pet godina jednog mandata, dovela je do toga da aktualna predsjednica i kandidatkinja HDZ-a u ovoj kampanji gotovo više uopće ne spominje nikakva obećanja. Doslovno, promijenila je način komunikacije.

No, što je s njezinim protukandidatom iz SDP-a, Zoranom Milanovićem? Ni on ne obećaje - naprotiv, u svakom razgovoru s građanima i stranačkim drugovima jasno kaže da predsjednik Republike nije tu da obećaje, jer su njegove ovlasti jednostavno preslabe. On je tu, kako kaže, da - govori, upozorava i bude »vrhovni pravobranitelj građana Hrvatske«.

Ipak, baš »govor« stajao je Milanovića drugog mandata premijera, jer je 2016. godine na izborima na kojima je o Srbiji i Srbima govorio kao o »šaki jada«, a o majci Andreja Plenkovića kao »vojnoj lekarki«. No, s obzirom da je on »predsjednik s karakterom«, to ga nije pokolebalo i on i danas puno govori, i svašta govori. Ne čini mu se, vjerojatno, da je pritom problem da je toliko svojih nekadašnjih stavova promijenio, ili jednostavno na njima prestao inzistirati. No, nakon što je jasno da je u kampanju krenuo baš s predsjednikom SDP-a Davorom Bernardićem kao svojom najvećom podrškom, mada je ovaj na čelo stranke izabran upravo kao antiteza njemu, shvatili smo da je zaista kod Milanovića sve moguće. Ako mu je postalo prihvatljivo da u borbu za novu karijeru na Pantovčaku krene uz pomoć čovjeka kojega je uvijek toliko podcjenjivao, tada znamo da cilj doista opravdava sredstvo i da je Milanović od idealista s godinama postao - pragmatik.

No, vratimo se na izjave: primjerice, u ranim danima svoje karijere, kad se borio za mjesto premijera, dakle prije 2011. godine, Milanović je vrlo oštro zauzimao stav o tome da tri zajamčena mjesta za dijasporu u Saboru treba ukinuti. Tada mu je cilj bio oslabiti HDZ u Saboru, koji redovito dobiva te glasove, kako bi imao stabilniju većinu. Danas, Milanović planira odlazak u dijasporu po svoje glasove - doduše, u »novu dijasporu«, u Irsku, gdje doista žive ljudi koji bi hipotetski mogli biti njegovi birači. Jer HDZ-ovi sigurno nisu, budući da su napustili Hrvatsku. No, na kraju je i od toga odustao - reakcije na ideju da se kampanja vodi van granica Hrvatske nisu bile dobre, i ta je ideja u njegovu stožeru trenutno stavljena na čekanje.

Milanović si je nedavno pucao u nogu i izjavama oko nogometa i Hajduka: tijekom karijere uvijek je navijao za Hajduk kao čovjek porijeklom iz Sinja, da bi ga sada odjednom jako zasmetala prevelika crvena zvijezda s Hajdukova grba. Osim što je time izgubio mnogo potencijalnih glasova u Dalmaciji, u samoj biti stvari pokazalo se da Milanović čak nije vjeran ni vlastitim navijačkim stavovima. A svi znamo da su to stavovi koji se tijekom života najčešće ne mijenjaju. Osim što si je na grbaču navukao lokalne antifašiste koji su ga zbog toga osudili, Milanović se jednostavno nije uspio predstaviti kao dosljedan čovjek.

No, naravno, najvažnije su izjave koje daje oko samih ustavnih ovlasti i izbora predsjednika Republike: u trenucima kad je otkazao svoju podršku kao tadašnjeg šefa SDP-a kandidatu svoje stranke Ivi Josipoviću na prošlim izborima, mjesecima prije tih izbora tijekom 2014. godine u javnost je neformalno puštao tezu o tome da se predsjednik Republike više ne bi trebao birati na neposrednim izborima, već u Saboru, sa obrazloženjem da su predsjedničke ovlasti premale, odnosno toliko male da nije potrebno da se legitimitet stječe na direktnim izborima, gdje građani izravno zaokružuju nečije ime. U pozadini te teze stajala je, naravno, želja da on kao tadašnji šef SDP-a iskontrolira izbor predsjednika Republike u parlamentu, odnosno da - rječju - Josipović ne bude kandidat SDP-a nego da to bude netko koga on za to odredi. Budući da je Josipović u tom trenutku još bio šef države, Milanović ga se nije mogao tako lako »riješiti« u okolnostima neposrednog izbora (sjetimo se da je Josipović u anketama bitno vodio pred Kolindom Grabar-Kitarović). No, bez obzira na njegove uskostranačke motive, činjenica je da se Milanović zalagao za ukidanje neposrednih izbora. No, što je potom učinio? Samo par godina kasnije i sam se kandidira na istim takvim, neposrednim izborima, čak na početku kampanje i s tezom da izbor šefa države treba premjestiti u parlament, da bi sada, kako kampanja odmiče, i ta teza bila sve manje prisutna u njegovim izjavama.

Što se ovlasti predsjednika tiče, tu je ostao konzistentan, jer i dalje tvrdi da se one ne trebaju povećavati. Dok Miroslav Škoro traži predsjednički sustav s pravom veta za predsjednika, a sada jačanje ovlasti počinje zastupati i Kolinda Grabar-Kitarović, Milanović o tome kaže: »Veće ovlasti predsjednika uvijek se na kraju svode na utjecaj i novac. To ima Vlada i tako treba i ostati, kao što je u svim europskim demokracijama. Tako da predsjednik, ako nema karaktera i ako nema znanja, neće mu pomoći nijedna ovlast«.

No, ono čime dodatno zbunjuje svoje birače sigurno su i izjave o odnosu s Vladom, što je izravno vezano na pitanje predsjedničkih ovlasti. Naime, po današnjim ustavnim ovlastima, predsjednik Republike ima pravo sazivati sjednice Vlade, odnosno zatražiti sazivanje sjednica i predlagati teme, no unatoč tome što ima izrazito loš odnos prema aktualnom premijeru Andreju Plenkoviću i svoju kampanju u puno većoj mjeri gradi na spominjanju Plenkovića i njegove politike nego same predsjednice, Milanović ipak kaže: bit ću najbolji prijatelj Vladi. Naravno, pritom objašnjava da to znači da ne namjerava »upadati na sjednice Vlade i lupati šakom o stol«, što je aluzija na izjave Kolinde Grabar-Kitarović, odnosno hoće reći da se neće petljati u ono što nisu ovlasti predsjednika, no javnost je sigurno zbunjena s jedne strane njegovim oštrim napadima na Plenkovića, a s druge strane ovakvim porukama o suradnji s Vladom, koju danas personificira upravo isti taj Plenković.

Uostalom, uvijek se zgodno sjetiti starih »zoranizama«, pa je tako o velikim političkim očekivanjima Milanović svojedobno izjavio: »Život političara, a posebno predsjednika Vlade, je život stresa. Moj najveći stres bio je nakon izbora kada su ankete odjednom pokazivale rast popularnosti Vlade i mene osobno. Stres zbog velikih očekivanja«.

No, s druge strane SDP-ov predsjednički kandidat Zoran Milanović poručuje kako želi biti predsjednik moderne, progresivne, znatiželjne i otvorene Hrvatske jer je Hrvatska »u stanju koje je popravljivo«. Njegove su poruke kratke, i što je najvažnije - građanske, a najvažnija im je karakteristika da uključuju ne samo sluh, već i inteligenciju birača.

Ima li je, pokazat će izbori 22. prosinca, odnosno 5. siječnja.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.