Kronika veteranskih prosvjeda

HDZ-ovi dragovoljci puča

Boris Pavelić

Od Sanaderove pobjede, mir je trajao gotovo deset godina. A onda, kada je Milanovićeva vlada početkom 2013. najavila provedbu zakona u Vukovaru, branitelji su se sjetili izgubljenog dostojanstva i »posebnog pijeteta«



Dolje izdajnička vlada! – taj usklik, u mnogobrojnim varijacijama, ori se zemljom trećinu razdoblja hrvatske samostalnosti. Trećinu – jer sedam od 24 godine, otkad se u Hrvatskoj slobodno izlazi na izbore, na vlasti nije HDZ. Preostalo razdoblje – sedamnaest godina vlasti HDZ-a – prosvjedi ratnih veterana nisu spomena vrijedni, ma koliko branitelja HDZ-ova vlada poslala u Haag, ma koliko ih bilo osuđeno, ma koliko se HDZ-ovi dužnosnici bogatili, ma koliko ih posljednjih godina završilo u zatvoru. Promatramo li te odnose sa stajališta političke koristi, i ostavimo li načas po strani katkad dramatične posljedice osobnih i psiholoških motiva prosvjednika, nepobitna je činjenica da veterani Domovinskog rata nijednoj vlasti HDZ-a nisu postavljali bezuvjetne političke zahtjeve, dok su od svake vlasti različite od HDZ-a dramatičnim i beskompromisnim prosvjedima iznuđivali smjene, izvanredne izbore ili zakone koji bi ratne veterane pretvorili u društvenu skupinu izuzetu od zakona.


  Istina, prvi prosvjed hrvatskih branitelja održan je u rujnu 1996. na Markovu trgu u Zagrebu. Bila je, međutim, riječ o lukavome manevru HDZ-ove vlasti, koja je veteransko nezadovoljstvo usmjerila tako da ga pretvori u – oduševljenje ministrom Gojkom Šuškom. »Prosvjed« je, naime, završio ovacijama ministru obrane, koji se osobno popeo na pozornicu. Kasnije će se doznati i detalji: pedesetak autobusa i hranu za prosvjednike platilo je Ministarstvo obrane, a skup je organizirao predsjednik Hvidre Marinko Liović, zastupnik u Županijskom domu Sabora, koji je u parlament ušao kao nezavisni zastupnik s liste HDZ-a.


  »Nezavisni« zastupnik Liović, koji je 1996. za račun HDZ-a organizirao skupove ratnih veterana, predvodit će početkom dvijetisućitih masovne braniteljske prosvjede s blokadom prometnica i na rubu nasilja. Civilizacijsko ozračje u kojemu je okupljao branitelje sam je skicirao 2000. u izjavi lokalnome radiju u Slavonskom brodu, izjavivši kako je u svoj podrum »zabranio ulaz psima, mačkama, ženama, Srbima i Židovima«. Haški sud pak, po Lioviću, osnovali su »američki masoni i Židovi«.


»Izdajnička« vlast




Prosvjedi protiv vlasti započeli su neposredno nakon što je HDZ 2000. izgubio izbore. Točno dva mjeseca nakon izbora, 3. ožujka, general HVO-a Tihomir Blaškić pred Haškim je sudom nepravomoćno osuđen na 45 godina zatvora, zbog ratnih zločina protiv Bošnjaka u srednjoj Bosni. Koji dan kasnije, pred američkim veleposlanstvom u Zagrebu okupilo se nekoliko stotina prosvjednika, anticipirajući sve metode koje će ubuduće odlikovati prosvjede ratnih veterana: prezir prema političkoj korektnosti, proglašavanje vlasti »izdajničkom«, često prijetnje i govor mržnje, političku nepopustljivost i odbijanje kompromisa, veličanje Franje Tuđmana i Gojka Šuška, te, redovito, zahtjeve za smjenama i(li) izvanrednim izborima. 


  Cijele te 2000. godine ceste su bile preplavljene prosvjednicima, često i blokirane. Hrvatski je pravosudni sustav u to vrijeme počeo prve istrage hrvatskih ratnih zločina, pa je otvorena istraga i naložen pritvor protiv tadašnjega generala Mirka Norca i nekoliko njegovih suboraca iz Gospića.


Opširnije u tiskanom izdanju Novog lista.