Na suradnju HDZ nije navikao. Ne, dakle, podjelu vlasti sa zabranama u kojima jedni drugima koalicijski partneri ne guraju nos – to nije nikakva suradnja, već puka podjela plijena
Svjedoci su pričali da je Ivica Račan znao, kad bi situacija na sastancima vladajuće koalicije zaštekala, šutjeti desecima minuta. Ne dok bi drugi pričali, već kad bi on morao nešto reći, duboko bi uzdahnuo, gledao kroz prozor i – šutio. Bila je to, tako su je barem doživljavali, posebna taktika iskusnog političara kad bi stvari došle u slijepu ulicu, teret njegove dugotrajne šutnje nagrizao bi sugovornike i činio ih manje sigurnima u nepovratnost njihovih stavova. No, često je, iako je bio premijer i predsjednik najjače stranke, Račan tada, početkom stoljeća, morao prihvaćati i stavove i ideje manjih, pa čak i najmanjih partnera u tada šestočlanoj koaliciji.
No, uz jedan stranački raskol (HSLS), jedno junior partner napuštanje (IDS) i jedan pad Vlade, pa preslagivanje većine, Račanova koalicijska kompozicija odradila je cijeli, četverogodišnji mandat. Iako se, valja i to naglasiti, radilo o prvoj koalicijskoj Vladi u modernoj političkoj povijesti Hrvatske i bremenitim vremenima gospodarske krize i optužnica iz Haaga.
Danas, kad se uglavnom sva politikantska prašina slegla, malo je onih koji toj Vladi na kraju svega ne bi dali pozitivnu ocjenu.A koalicijske hrvatske Vlade danas, kako izgleda, umjesto roka trajanja imaju polugodišnji rok raspada.
Isključivo HDZ
Drugi se put, naime, dogodilo da su koalicijske Vlade koje su složili HDZ i Most, unatoč relativno solidnoj saborskoj većini, završile u kršu, dimu i prašini, iz kojih se šire radioaktivne međusobe otpužbe o korupciji, zaštiti kriminala, populizmu i nestručnosti, garnirane i nemalim i loše prikrivenim osobnim uvredama.
I dok je u priči oko koalicija HDZ-a i Mosta sve kristalno jasno, jedan od većih misterija hrvatske trenutne politike je strah SDP-a od izvanrednih izbora. On kulja ne samo iz kuloarskih priča i između redaka, već i iz autoriziranih izjava viskopozicioniranih političara te stranke.Jasno je da oporbena stranka koja, makar jednim svojim dijelom, ne želi na izbore, ima velikih problema. A oni koji unutar te stranke zaziru od izvanrednih izbora bi trebali doista ići na savjetovanje o profesionalnoj orjentaciji. Jer, politika očito nije za njih.Ne postoji nikakva mogućnost da SDP novim izborima izgubi.Prvo, mogli bi pobijediti i vratiti se na vlast. Drugo, ako izgube, eto nezadovoljnicima u stranci prilike da se riješe navodno nesposobnog Davora Bernardića (navodno, jer ga se još nije testiralo ni na općim izborima, ni u obnašanju vlasti). Da ne moraju, brate, još tri i po godine čitati kako je »Zagreb lijep po kiši« i cvikati od »škripe BMW-a«. Dakle, ako Bero pobijedi – ave. Ako ne – doviđenja.I kako je to loše? Čak i u slučaju poraza, dakle, imaju mogućnost za promjene u stranci, a HDZ i Plenkovića za vratom tek pola godine-godinu duže nego što bi im trajao mandat osvojen u rujnu 2016. godine.Dakle, jedini koji mogu izgubiti u SDP-u su oni koji se grčevito drže za svoje sadašnje foteljice. A taj grč je najbolji znak da je vrijeme da ih se podari manje stresnim poslovnim izazovima.
PR komitet HDZ-a i na njega nalinkani medijski tumači stvarnosti krivicu za ovakve dvije brze i učinkovite koalicijske implozije uporno i žučno prebacuju na stranu Mosta. Jer da se s njima ne da raditi, da nisu otvoreni za suradnju i dogovor, a nerijetko se u pokušaju da se na neki način okrivi Božu Petrova za činjenicu da je Andrej Plenković ritualno smijenio Mostove ministre, koristi i najsiroviji velegradski šovinizam. Podcjenjuje se tako s umišljenih visina ne samo političare iz Mosta, već i sredinu iz koje oni dolaze, prikazujući je najzaostalijom provincijom, kojoj, kako je nedavno predložio jedan veleum hrvatske analitike (Denis Kuljiš, da se ne pravimo osuđivanja pojave i spašavanja druga) valja uzeti političku funkciju.Činjenica je da, među ostalim, Mostovci povremeno politiku shvaćaju presimplificirano (makar je nakon ukupno godinu dana u državnoj vlasti pomak ipak očit) i da često vole pričati isključivo ono što birači žele čuti.
No, nije to razlog raspada koalicija.
Razlog je HDZ. Isključivo HDZ.
Naime, politička suradnja (a koja se zove koalicijom kad se dijeli vlast, što su, valjda, u Mostu napokon savladali) je već kao obična riječ nešto što u toj stranci nije zaživjelo u skladu sa svojim značenjem. Su-radnja. Ne samo radnja. Su-radnja.
A na suradnju HDZ nije navikao. Ne, dakle, podjelu vlasti sa zabranima u kojima jedni drugima koalicijski partneri ne guraju nos – to nije nikakva suradnja, već puka podjela plijena. U kojoj se HDZ, za svojih prvih koalicijskih vlasti predvođen Ivom Sanaderom odlično snalazio. Ostali partneri bili su mali i zadovoljni sitnišem koji su dobili, a državu je vodio – HDZ.
Sve dok se nije pojavio Most.
Nakon pada Karamarka i Vlade koju je predvodio nestranački Tihomir Orešković i nakon rezultata izvanrednih izbora koji su ukazivali na novu koaliciju s Mostom kao jedini održivi način sastavljanja Vlade, činilo se da su na Trgu žrtava fašizma lekciju naučili. Da će ovaj put s Mostom ipak pažljivije i da su se odrekli ideje o tome da samo HDZ vodi državu, a ostali da »pale cigarete« i »idu na zrak« kad se donose škakljivije odluke.No, od prvog trenutka pregovora o formiranju zajedničke Vlade krenuli su i znakovi koji su ukazivali da Plenković naučio nije – ništa.
Most kao smetnja
Da HDZ ne kani tretirati Most kao koalicijskog partnera, u dogovoru s kojim će voditi državu, već, manje-više, kao puki broj ruku u Saboru koji im treba da, uz manje smetnje, guraju svoju politiku.
Bilo je to jasno već kad je Plenković »mahao« s izjavama o tome da on već ima 76 potpisa za mandat i bez Mosta, ali, da, eto hoće stabilniju većinu i strateško partnerstvo. Već tu je posijano sjeme razdora i budućeg preslagivanja kojem danas svjedočimo u sramotnim i dramatičnim okolnostima.A onda je krenulo s vođenjem države. Pa je Vlada u javnosti predstavila poreznu reformu – bez da je itko o njoj upitao Most za mišljenje. Naravno da je odmah izbila frka.
Pa je HDZ kanio kupiti Inu od Mola o čemu su se dogovorili s Mostom, ali ne do kraja. Kad su iz Vlade, naime, objavili ideju da do Ininih dionica kane doći prodajom dijela HEP-a, u Mostu su odmah dobili – ospice. I opet je izbila lijepa frka u javnosti.Pa su predsjednica i ministar obrane, uskoro zatim i premijer, počeli odjednom pričati u povratku vojnog roka. Pogađate, u Mostu su o toj ideji pročitali u novinama.
Već tad bilo je potpuno jasno kako stvari dubinski ne štimaju. Iako je Plenković javno »prosipao bombone« o ostvarenom povjerenju i kvalitetnoj suradnji, ispod površine je kuhalo u obije stranke i to iz potpuno istog razloga.
HDZ je Most doživljavao kao smetnju provođenju svoje politike.
Ne, dakle, kao koalicijskog partnera, s kojim se, makar i uz dramatične odsjeke šutnje, poput Ivice Račana, kuju zajedničke politike, već kao nesretnu okolnost, popudbinu koju im je kao kletvu dala biračka volja i koja će se valjda smiriti s par ministarstava u kojima će moći provoditi i neke svoje politike – ako nisu isuviše u suprotnosti sa stremljenjima i interesima Stožerne stranke.Tako koalicije ne funkcioniraju, niti će ikad funkcionirati.
I jasno je da je, već nakon nekoliko mjeseci rada, pravo pitanje bilo jedino što će biti povod za kraj.
HDZ je tako pokazao da ni više od četvrt stoljeća nije bilo dovoljno da shvati što znači politička suradnja i kako se treba ponašati u (stvarnoj) koaliciji. Ukoliko neka nova generacija političara u toj stranci (Plenković i njegova kamarila su jasno zauvijek izgubljeni slučajevi) konačno prihvati da suradnja znači zajedničko kreiranje politika, jednog dana će možda biti i zahvalni onima koje danas najviše mrze – Mostu i sredinama kojima bi »valjalo uzeti političku funkciju«.
