Ekonomska bilanca

Gospodarski rezultat mršavi i ispod očekivanja: Pretrčale nas gotovo sve bivše komunističke države

Branko Podgornik

Foto S. Drechsler

Foto S. Drechsler

Iskustvo proteklih četvrt stoljeća pokazalo je da je Hrvatska iz jedne ekonomske krajnosti, iz državno kontroliranog gospodarstva, otišla u drugu. Gospodarski razvoj zemlje ne može se prepustiti ćudima tržišta i samovolji privatnog kapitala



Hrvatska se u posljednjih četvrt stoljeća može s puno toga pohvaliti, ali kad je riječ o gospodarstvu gotovo nitko nije zadovoljan postignutim. Ekonomski rezultati su ispod očekivanja. Hrvatsku su u posljednjih 25 godina pretrčale gotovo sve bivše komunističke države koje se danas nalaze u Europskoj uniji, a sve više približavaju joj se Rumunjska i Bugarska.


Gospodarstvo u Hrvatskoj počelo se srozavati još potkraj bivšeg sustava, osobito od 1986. godine. Usporedo s državnim osamostaljenjem Hrvatska je doživjela nametnuti rat, tijekom kojeg se gospodarstvo dodatno srozalo 25 do 30 posto u odnosu na 1990. godinu. Počelo se oporavljati sredinom 1990-ih, kada su umjesto socijalističke ekonomije uvedeni tržišno gospodarstvo i masovna privatizacija državnog vlasništva. Potkraj 1990-ih godina držva je počela strancima prodavati najveće banke, poput Zagrebačke i Privredne, Hrvatski telekom, a od 2003. godine i Inu – da spomenemo samo najveće zalogaje.


Ekonomske i socijalne posljedice slobodnog tržišta i privatizacije pokazale su se najkorisnijim za nove vlasnike i njihove tvrtke, ali Hrvatska kao cjelina, njezino gospodarstvo, proračun i građani nisu od toga imali puno koristi. Naime, Hrvatska danas ima dvostruko više umirovljenika i nezaposlenih nego 1990. godine, a 11 posto manje zaposlenih. To slikovito pokazuje da se njezini prirodni i ljudski resursi sve manje koriste. Polovica radno sposobnog stanovništva Hrvatske danas nije zaposlena, a mladi se sve više iseljavaju.




Da ekonomska bilanca u četvrt stoljeća nije najbolja, pokazuje i činjenica da se nijedna državna institucija, ni politička stranka u zemlji nije potrudila naručiti znanstveni rad koji bi zbrojio sve rezultate tog razdoblja. Možda slute da rezultati zbrajanja neće biti povoljni. Umjesto toga, političari i vladajući ekonomisti današnje gospodarske dosege uspoređuju uglavnom s onima prije krize, iz 2008. godine, a rijetko kada odu u prošlost dalje od 2000. godine. Hrvatska možda ima i previše političke povijesti iz proteklih stotinjak godina, koja svakodnevno iskače s televizijskih zaslona i ostalih medija, ali nema puno ekonomske povijesti, čak ni iz posljednjih četvrt stoljeća. Sabranih podataka za proteklih 25 godina nema čak ni na mrežnoj stranici Državnog zavoda za statistiku.


Izgubljena generacija


Prema zbirnim podacima Svjetske banke, hrvatski bruto domaći proizvod (BDP) u tekućim cijenama od 1995. do 2015. godine porastao je sa 22,4 na 48,7 milijardi, ili za više od 117 posto. Prema drugoj, realnijoj metodi – a to je paritet kupovne moći izražen u tečaju dolara iz 2011. – hrvatski je BDP u ta dva desetljeća porastao upola manje, za 47 posto. No, prema procjenama desetak hrvatskih i inozemnih ekonomista i institucija, koji se bave povijesnim podacima, hrvatski je BDP u posljednjih četvrt stoljeća napredovao malo, ili je stajao u mjestu.


Prema izračunu Sandre Bebek i Guste Santinija, od 1990. do 2012. godine hrvatski je BDP realno porastao za samo 7,9 posto. Budući da je prije dvije godine u Hrvatskoj opet krenuo gospodarski oporavak, može se pretpostaviti da je gospodarstvo, sudeći prema podacima Bebek i Santinija, danas jače oko 10 posto u odnosu na 1990. godinu. Do sličnih, nepovoljnih zaključaka, uz neznatne razlike, došli su i ekonomisti Vladimir Stipetić, Josip Tica, Tihomir Domazet, Concefence Board i još neki inozemni izvori. Svi ukazuju na isti trend – a to je usporavanje ili zastoj hrvatskoga gospodarstva u posljednjih 25 do 35 godina. Na svojoj koži to najdulje osjeća današnja generacija sredovječnih hrvatskih građana – onih koji su počeli raditi tijekom 1980-ih godina. Njima se, s razlogom, čini kao da su cijeli radni vijek proveli u nekoj vrsti ekonomske krize.


Bebek i Santini utvrdili su da se hrvatsko gospodarstvo poslije rata oporavilo, ali se na razinu iz 1990. vratilo tek 2003. godine. Hrvatska je potom rasla do 2008. godine, ali kriza je stvari opet vratila unatrag. Sve ostale bivše komunističke države, danas članice EU-a, gospodarski su rasle osjetno brže od Hrvatske, a najbolji rezultat postigla je Poljska koja je od 1990. udvostručila svoj BDP. Rat nije kriv za takvo stanje u Hrvatskoj, jer je od njega prošlo barem 20 godina, a brojna poduzeća i radna mjesta nisu uništena granatama, nego nakon privatizacije. Međutim, ni tržišno gospodarstvo, niti privatizacija ne mogu biti krivac za posustajanje hrvatskoga gospodarstva, jer primjer Poljske, Češke ili Mađarske govori suprotno.


Manja kontrola


Ekonomisti iz vladajuće neoliberalne škole mišljenja u Hrvatskoj već godinama tvrde da je problem u tome što država, odnosno hrvatske vlade, privatnom sektoru nisu osigurale povoljne uvjete za poslovanje i snizile poreze. Oni tvrde da država treba dodatno smanjiti kontrolu nad gospodrstvom i ići na ruku privatnoj inicijativi, odnosno investitorima. Uz sve to, ekonomist Boris Cota već godinama govori da Hrvatska treba promijeniti i razvojni model, tako da gospodarski rast i zapoljšavanje temelji na jačanju proizvodnje za izvoz. S ovom Cotinom tezom slažu se gotovo svi ekonomisti, ali se velik dio njih ne slaže s onom prvom tezom – da se cijeli problem zaostajanja hrvatskoga gospodarstva može svesti na njegovu preopterećenost državom, njezinim porezima i birokratskim procedurama. Profesor Ljubo Jurčić smatra da problem leži negdje drugdje.


– Za povećanje proizvodnje treba imati ljudi, materijala, energije, opreme, znanja, itd., sve ono što zovemo proizvodnim faktorima. Drugi je uvjet, mora postojati dovoljna potražnja za proizvedenim dobrima i treći uvjet je isplativost proizvodnje. Hrvatska ima prva dva uvjeta zadovoljena. Jedino što nedostaje je isplativost proizvodnje u Hrvatskoj, što je isključivi rezultat ekonomske politike koja se provodi, napisao je Jurčić u radu »Pet politika koje su uništile hrvatsko gospodarstvo«, objavljenom prije godini i pol na portalu Politika plus. Jedna od najštetnijih politika, kaže, bila je čvrsti tečaj kune, a veliku štetu napravile su i politika privatizacije, devizna klauzula, drugi mirovinski stup i investicijska politika.


Jurčić smatra da je nerealno visok tečaj kune sustavno uništavao domaću proizvodnju i radna mjesta. Uvozni proizvodi tako su postali jeftini, a domaći preskupi. Zbog toga se u Hrvatskoj ne isplati proizvoditi nikome, ni domaćim ljudima, niti strancima. Stoga nema ni dovoljno privatnih ulaganja. S tim mišljenjem uvelike se slaže i doajen ekonomske misli u Hrvatskoj, akademik Zvonimir Baletić, koji predvodi alternativnu školu mišljenja, u tradiciji Johna M. Keynesa.


Stabilizacijski program


U intervjuima našem listu i Jutarnjem listu iz 2012. godine, Baletić je ponovio ono što uzaludno govori već više od dva desetljeća. Problem je počeo 1993. godine, kada je vlada Nikice Valentića uvela Stabilizacijski program. Njime je preko noći zaustavljena hiperinflacija, a uveden je i stabilni tečaj kune. Kuna je ostala precijenjena i stabilna sve do danas, ali se destabiliziralo gospodarstvo. Industrija i poljoprivreda počeli su propadati, jer su njihovi proizvodi na domaćem i vanjskom tržištu postali preskupi. Baletića je to smetalo, pa je s ekonomistom Stjepanom Zdunićem krenuo uvjeriti Nikicu Valentića da će politika jake kune, ako se bude dugoročno vodila, dati katastrofalne rezultate, jer će potkopati hrvatsko gospodarstvo.


– Mi smo rekli: ali uništit ćemo radna mjesta, uništit ćemo domaću proizvodnju, što će onda biti? Narod se sada može jeftino zadužiti, ali neće imati čime te dugove vratiti! On mora zadržati radno mjesto, mora proizvoditi, izvoziti – govorio je Baletić premijeru Valentiću i ministru Borislavu Škegri, ali oni su odmahivali glavom. Razvoj događaja krenuo je putem kojeg je Baletić i predvidio. Industrija i poljoprivreda danas proizvode manje nego prije rata, a Hrvatska se bacila na trgovinu, usluge i turizam. Građani i država, pak, istodobno su se masovno zadužili kako bi održali ili podigli svoj socijalni i životni standard. Paradoksalo, zbog toga su država i građani danas masovno zainteresirani za očuvanje tečaja kune, kako im zbog devizne klauzule ne bi porasli dugovi – iako im ta prenapuhana kuna nastavlja potkopavati radna mjesta i zaradu.


Jurčić, Baletić i ostali kritičari tečajne politike Hrvatske narodne banke u zadnja dva desetljeća, međutim, znaju da devalvacija kune, zbog visokih dugova u Hrvatskoj, ne bi bila prikladna, a sama po sebi ne bi puno toga riješila. Tečaj je vrlo važan, ali osim monetarne politike važno je da država počne voditi i prikladnu ekonomsku te industrijsku politiku, kako bi bolje iskoristila hrvatske resurse. Takvu politiku morat će hrvatski političari smisliti sami, jer je od Europske unije – koja Hrvatsku uglavnom promatra kao slobodno tržište – neće dobiti.


Iskustvo proteklih četvrt stoljeća pokazalo je da je Hrvatska iz jedne ekonomske krajnosti, iz državno kontroliranog gospodarstva, otišla u drugu. Gospodarski razvoj zemlje ne može se prepustiti ćudima tržišta i samovolji privatnog kapitala. Oni ne mogu riješiti problem nezaposlenosti, iseljavanja i gospodarskog zaostajanja Hrvatske. Političarima nije dovoljno pisati strategije razvoja i ostavljati ih da trunu u ladicama. Političke stranke, očito, morat će preispitati dosadašnju politiku i promijeniti ploču. Morat će napokon iskoristiti vlastitu državu i uzeti u ruke poluge koje im ona pruža, za boljitak hrvatskoga gospodarstva i građana, osobito u trenutku kad se EU polako dezintegrira.