ZAGREB Dokumentarni film »Zaveštanje« u kojem 55 logoraša srpske nacionalnosti iz ustaških logora u Jasenovcu, Staroj Gradišci i Jastrebarskom govori svoja iskustva o tome premijerno je prikazan u Hrvatskoj u Srpskoj pravoslavnoj općoj gimnaziji u subotu navečer, na 72. obljetnicu proboja logoraša iz Jasenovca.

Dokumentarni film dio je impresivnog petogodišnjeg projekta u sklopu kojega su snimljeni iskazi 94 logoraša, u vrijeme zatočenja svi su bili djeca, a kojega je pokrenula nevladina organizacija »Zaveštanje«.

Film dramaturški u 88 minuta kroz usta 55 sugovornika kazuje jednu priču. Ta priča započinje s posljednjim ugodnim sjećanjem, đurđevdanskom slavom, a završava u vrijeme kada su kazivači davali svoje iskaze u poznim godinama.

Između toga oni opisuju užas ustaškoga režima kojega su preživjeli kao mala djeca, gubitak više desetaka članova svojih obitelji, ponižavanja, brutalna ubojstva, odvođenje u logore, nasilno odvajanje od majki, ubojstva očeva, oduzimanje identiteta, nasilno pokatoličenje, pljačku. Film obiluje potresnim svjedočenjima danas starih ljudi, u vrijeme zbivanja djece.

Jedna je kazivačica opisala kako je, kao najstarije od troje djece, svojoj majci, shvativši da će ih ustaše nasilno odvojiti, kazala »majko, ne smiješ plakati« jer ako zaplače, nju će njena djeca upamtiti kao uplakanu, jer zna da djeca majku više neće vidjeti. U filmu nema niti jedne arhivske snimke, nema naratora, tumačenje povjesničara, a izjave preživjelih logoraša tek su nekoliko puta prekinute snimkama rijeke Save.

Režiser filma Ivan Jović kazao nam je da su intervjuirali 94 logoraša koji su u vrijeme razgovora uglavnom živjeli u Beogradu, Vojvodini i manjim dijelom u Republici Srpskoj i prikupili su 450 sati njihovih svjedočenja.

– Mnogi od njih prvi su puta govorili o tome što im se dogodilo, to je njihov video-testament, kazao nam je Jović. Do preživjelih logoraša došli su preko njihovih udruženja, a motiv za snimanje njihovih iskaza krije se u činjenici da je riječ o danas starim ljudima koji umiru kao i u činjenici da na ovim prostorima u historiografiji nije razvijena metoda usmene povijesti.

U filmu nema nikakvih ocjena povijesnog razdoblja, nema niti valorizacije ustaškog režima, iako je iz svega što su preživjeli jasno o kakvom je režimu riječ, a nema niti mržnje preživjelih. Jovića je za vrijeme snimanja iznenadilo upravo to što nigdje nije osjetio mržnju.

– To me je fasciniralo. Uz muku i patnju, oni nikoga ne mrze, kazao je Jović. Većina je kazivača po prvi puta govorila o onome što su preživjeli. Monja Jović, supruga Ivana, inače rodom iz Siska i iz obitelji čiji su članovi stradali u Jasenovcu, govoreći o životnom iskustvu ljudi koje su snimali kazala je da su »oni najgore doživjeli početkom života. Oni su imali zbog toga manja očekivanja od života. Mi smo mnogo razmaženiji«.

Film je premijerno prikazan u studenom prošle godine u Beogradu, uskoro će biti prikazan u Moskvi, a autori i producenti očekuju da će film u sljedećih godinu do dvije imati svoj festivalski život. Namjeravaju napraviti i televizijsku seriju, a cjelokupni materijal pohranit će u arhivima Muzeja genocida u Beogradu, Yad Vashemu u Izraelu, a nadaju se i u Muzeju Holokausta u Washingtonu.

Ivan Jović, po struci pedagog i defektolog, kazao nam je da mu je njegova struka pomogla u pripremi i vođenju razgovora.

– Za voditi ovakve razgovore trebalo nam je terapeutsko umijeće, kazao je Jović. On i njegova supruga početni kapital za snimanje filma stekli su kao autori svojedobno najprodavanijeg udžbenika srpskog jezika. Tako zarađen novac uložili su u film, a kakvo se zlo opisuje u filmu u jednoj je rečenici opisala jedna kazivačica: »tko to nije doživio, ne zna se Bogu moliti«.

U razgovoru nakon filma sudjelovao je i povjesničar Milan Radanović, autor knjige »Kazna i zločin – snage kolaboracije u Srbiji«. Radanović je kazao da se u filmu opisuje najstrašnije i najteže iskustvo stanovništva na Kozari i Potkozarju, zapadnoj Slavoniji i Baniji u povijesti. Podsjetio je i na film o stradanju Roma u vrijeme NDH i zaključio da u tom dokumentarnom filmu nema niti jednog kazivača, jer nema takorekuć niti jednog do danas preživjelog Roma iz tog razdoblja. Radanović je istaknuo i solidarnost hrvatskog naroda jer »dobar dio njih nije prihvatio ono što se radilo Srbima, Židovima i Romima«. Ustvrdio je da povijest stradanja u NDH nije dovoljno valorizirana, a kao problem je istaknuo to što su i hrvatska i srpska historiografija o Drugom svjetskom ratu već barem 20 godina u velikoj krizi. U današnjoj Hrvatskoj problem nije samo revizionizam nego i negacionističke izjave o tom razdoblju povijesti, zaključio je Radanović.