Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
21. rujna 2019.
Razgovor

FILOZOF NENAD MIŠČEVIĆ 'Hrvatskoj treba velika koalicija - Milanović predsjednik, Plenković premijer'

Foto S. Drechsler
Foto S. Drechsler
Autor:
Objavljeno: 21. srpanj 2019. u 19:16 2019-07-21T19:16:55+02:00

Unatoč svemu, bila bi to u ovom trenutku dobra solucija, kompromisna, jer situacija nije takva da se može previše eksperimentirati. Kao što Slovenija ima Janšu, i mi imamo sličnu priču sa suverenistima, škorama i tome slično. Opasnost je tu, na nju treba upozoravati, dizati glas, a to vrijedi i za Hrvatsku, i za Sloveniju, i za Austriju, i za cijeli ovaj dio Europe. Bit će grdo ako sve te zemlje krenu ludim desnim putem... 

Prof. dr. Nenad Miščević profesor je na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, i član sveučilišnog međunarodnog znanstvenog savjeta, tijela koje je netom održalo svoju treću konferenciju posvećenu angažmanu znanstvenika u društvu, što je danas u humanističkim i društvenim znanostima iznimno važno pitanje. Profesor Miščević govorio je tom prilikom i o populističkim vjetrovima koji prijete da u potpunosti otpušu mađarsko Centralno europsko sveučilište iz Budimpešte (Central European University, CEU), kojeg zovu i Soroševim, gdje je niz godina gostujući predavač. CEU se profiliralo kao utočište slobodnomislećih intelektualaca i kozmopolita u regiji, te je kao takvo sada na udaru tamošnje vlasti. Profesor Miščević predaje i na Odsjeku za filozofiju Sveučilišta u Mariboru pa, uz ostalo, poznaje i društvenu klimu u ovoj mikro-regiji. Kao filozof međunarodno je poznat, a kako doznajemo, priprema novu knjigu pod naslovom »Populism and Cosmopolitism: The New Playground«, što je i tema našeg razgovora.
– U knjizi se bavim usponom desnog populizma, i kad govorim o populizmu, zapravo mislim na desni populizam. Kako dijelom radim u Mađarskoj, za mene je glavni šok suočavanja s desnim populizmom bio Orban i njegovo proganjanje CEU-a. Moj dojam uvijek je bio da je Soroš tim sveučilištem napravio ogromnu uslugu Mađarskoj te da je taj naš univerzitet na neki način krunski dragulj Mađarske koji služi na ponos Mađarima. Umjesto toga ispalo je da je Soroš glavni neprijatelj, da su građanske slobode, to što on zove liberalizam, nešto strašno i da to treba zgaziti te da su glavni neprijatelji, glavni vanjski neprijatelji – izbjeglice. Fragmenti sličnog iskustva ponovili su mi se sa Slovenijom, odnosno njihovom žicom na granicama, posebno na mađarskoj i hrvatskoj granici, i tu sam dobio punu sliku desnog populizma, kako djeluje i funkcionira. Budući da je kod nas na desnici tada u usponu bio Plenković i zapravo je predstavljao neku vrstu antitijela takvom divljem desnom populizmu, cijelu tu desnu populističku priču nisam uzimao toliko ozbiljno za Hrvatsku. No, nakon toga su se pojavili suverenisti, Ruža Tomašić i ostali, pojavila se Bujica, i onda sam pred par dana otkrio Kuščevićev »popis neprijatelja«, a on je, zanimljivo, potpuno isti onome kojega je već prije par godina prodavao Orban.

Multipolarni svijet

Uvozni suverenizam?

– Tako je. I sada ova situacija donosi nova politička pitanja i probleme. Nekad nismo imali taj problem da demokracija, demokratizacija, donose sa sobom nešto loše. Imali smo borbu protiv birokracija, birokratizama, poslije toga, u vrijeme Tuđmana, borbu protiv samovolje pojedinaca, a sada je ispalo da i narod može postati opasan, da i narod može izabrati nekoga poput Trumpa. I pokazalo se da je bjelosvjetska situacija isto tako bijesno obilježena populizmom. Dakle, imate vodeće svjetske sile, Ameriku i Rusiju, koje su populističke - Amerika jasno, a Rusija po mnogim elementima - potom u našoj blizini Tursku i druge, a sigurno je da Kina, takva kakva jest, nije neki naročito privlačni lijek protiv populizma. Time je, čini se, teren, igralište za političku igru, stubokom promijenjeno. K tome, na drugom polu, ovom koji se bori za malo kozmopolitskije uređenje svijeta, više nemamo one faktore i opcije koje smo nekada imali, nestali su. Umjesto dominacije međunarodne zajednice sada imate nešto što se u politologiji zove multipolarno uređenje, dakle, više jakih sila od kojih je većina izrazito antipatična, dok je jedino što nije toliko antipatično i dalje Europa, koja međutim također ima svojih mana i velikih slabosti, te populizam polako kljuje i ovdje.

Kako tumačite taj uspjeh desnih populista kod, je li, naroda?

– Čini mi se da se narod dobrim dijelom digao na noge i otišao u tu neku nacionalno-kulturalnu zatvorenost koja je tipična za desni populizam, jednim dijelom kao odgovor na grubu realnost kapitalizma, strahovito osiromašenje i grdu ekonomsku krizu, dakle, sve ono što se dešava nakon 2008. I čini mi se da možemo reći da je primarno oštri kapitalizam stvorio populizam.

Efekt Samaritanca

Tu mnogi vide odgovornost ljevice koja nije dovoljno lijeva i koja je dopustila da se stvari tako odvijaju.

– Slažem se da bi bilo ljepše da je ljevica jača, međutim, evo, vidjeli ste na primjeru Syrize, čiji je lider izazvao oduševljenje ljevice, slikao se sa Žižekom, obećavao sve i sva, a kad je Unija uzela stvari u svoje šape, vidjelo se da od tih opcija apsolutno nema ništa. No, da se vratimo na glavni problem. Drugi element bitan za razvoj populizma i trenutnu krizu je izbjeglički pritisak. To što je desni populizam dodatno učinilo toliko popularnim je ova migrantska kriza i tu se dogodilo nešto što je po mom sudu vrlo bitno. Ako pogledate što se prije 20-ak godina pisalo o solidarnosti i kozmopolitizmu, onda vidite da su kolege intelektualci govorili o moralnoj i etičkoj potrebi da se pomogne »nekakvima dalekima«.. Imali ste znači te neke daleke koji, karikirano, umiru od gladi u nekim mjestima za koje većina ljudi nije ni čula i kojima bi trebalo pomoći, novčano itd. No, ti isti, gladni i jadni, sada su došli na naša vrata i cijela ta priča o fizičkoj razdaljini je na moje veliko veselje pala u vodu. I sada imamo priliku i moralnu obavezu pokazivati solidarnost direktno, onima koji su se pojavili na našim vratima. Ta solidarnost ima element dobrog Samaritanca, a to je: pomoć sada i ovdje. Dat ću jedan za mene vrlo upečatljiv primjer. U Sloveniji su nas molili da donesemo svoju staru odjeću za izbjeglice. Donio sam odjeću koju sam još i sam napol nosio, no studentice koje su to skupljale pregledale su te moje kapute i cipele, i počele maltene vikati na mene da je to prestaro, ima nekakve rupe, i da one to baš ne bi dale Afganistancima. Shvatio sam tada da one te mlade ljude koji su došli izdaleka tretiraju kao da su njihova vlastita djeca i to me užasno impresioniralo. To mi je, mogu reći, bio najdirljiviji moment u cijeloj toj migrantskoj krizi. Dakle, ne samo da su bili ljudi koji su u nevolji pa im treba pomoći, nego su ih tretirale kao »svoje«, kao bliske. I to mi se čini da bi nam trebao biti moralni uzor. Te cure su moji moralni uzori: neposredni samaritanski zahtjev. Nakon prihvaćanja slijedi, dakle, integracija, a moglo bi se reći da je Europa kroz zadnjih 20-ak godina u tome poprilično uspijevala; zemlje kao Francuska, Nizozemska, Belgija, u manjoj mjeri Engleska, uspjele su integrirati dobar dio muslimanskog stanovništva, kao što se integriralo i naše gastarbajtere, ublažiti probleme koji proizlaze iz vjerskih razlika itd., te postoje mjesta, zajednice, kvartovi, gdje je integracija uspješno obavljena.

Slučaj Central European Universityja

Što se ustvari dešava na CEU? – Kada sam oko 2000. došao raditi u Mađarsku, na CEU, bio sam impresioniran i sretan da tako nešto postoji. To je bilo međunarodno sveučilište vrlo visoke kvalitete na kojem su radili profesori iz zapadnih zemalja, veliki broj lokalnih mađarskih profesora i nešto profesora iz ovih naših zemalja. To je bilo daleko najbolje sveučilište, i još uvijek jest, u cijeloj velikoj srednjoeuropskoj regiji, strahovito popularno, od Vladivostoka do Slovenije. Dolazili su nam studenti iz svih bivših socijalističkih zemalja i radili smo nešto što je meni izgledalo fantastično, a to je most između postojeće srednjoeuropske, odnosno istočnoeuropske priče i najboljih rezultata u zapadnoj Europi. Moram priznati da sam živo zavidio Mađarima. Postojala je naime mogućnost da se nešto slično napravi u Hrvatskoj, nekakav mali studij filozofije u Dubrovniku, međutim, naše su vlasti tada unaprijed rekle da to ne žele. I Češka je imala nešto slično, no nije potrajalo, i meni je izgledalo da je Bog poslao Mađarskoj nešto veliko, fantastično i kvalitetno. Tamo sam upoznao brojne mađarske intelektualce, a iz perspektive današnje njihove vlasti očito »pogrešne intelektualce«, dakle internacionaliste, ljude koji su se borili za ljudska prava. Družio sam se s Mađarima koji su bili angažirani u mađarskom Ustavnom sudu, i svaki se borio za neki oblik ljudskih prava, ženska prava, prava osoba homoseksualne orijentacije, slobodu govora... Bio sam ponosan da te ljude znam i s nekima sam postao jako dobar prijatelj. No, 2008. su počele promjene, a prvi doživljaj koji sam doživio su bili ispadi mađarskih huligana, koji su na naše kolegice, ničim izazvani, vikali zašto govore hrvatski, jer neka izvole govoriti mađarski... A nakon toga je došlo nešto što me totalno šokiralo: na jednom mađarskom faksu huligani nacionalisti na vratima pojedinih profesora ispisali su etiketu: »Taj je Židov«. I onda su polako krenuli Orbanovi ispadi, da bi se to ubrzalo, i jednog lijepog jutra su nam rekli da nas vlast više ne želi u Mađarskoj. U roku od godinu dana postalo je jasno da se CEU mora iseliti. Trenutno je CEU u velikim problemima. Ni sam ne znam hoću li ostati jer nema novca za vanjske profesore. Međutim, cijela ta misija »skupljanja« studenata iz centralne Europe, danas je, mogu vam to reći, definitivno mrtva i propala je. Ako se pak sveučilište preseli u Beč, ono neće imati dovoljno para za stipendije siromašnoj djeci iz istočnoeuropskih zemalja i kompletna koncepcija će se mijenjati, mogla bi nestati...

Klasa robova

Govorite o razvijenim demokracijama, no neke zemlje istočne Europe, pa i Balkana, koje su i same imale izravni dodir s nesrećama tog tipa, u migrantskoj su se krizi postavile rigidnije od zemalja zapadne Europe.

– Meni je jako zanimljiva činjenica koja se u tisku baš i ne spominje, a to je raznovrsnost bivše Jugoslavije u pristupu migrantima. Srbija se, na moje veliko iznenađenje, ponaša nevjerojatno fer, Makedonija je negdje na pola puta, i mi smo bili jako ok, a sada se kvarimo. Što se tiče situacije u Mađarskoj, Češkoj, Poljskoj, mislim da su desne nacionalističke stranke iskoristile novu mogućnost i počele huškati, a nije teško ljude nahuškati na drugu religiju, drugu kulturu, na sirotinju... Nakon, dakle, samaritanske akcije na licu mjesta, prihvaćanja i integracije, o čemu sam govorio, ostaje i treći zadatak, a to je iskorjenjivati probleme tamo gdje nastaju, u Afganistanu, na Bliskom istoku i Africi. I tu se moja knjiga vraća prvobitnoj temi, kozmopolitizmu. Po mom sudu, cijela ta tragedija, s ratovima, izbjeglicama, gladima, čemu treba dodati i klimatske promjene, pa luđačka zdravstvena stradavanja od bolesti kao što je malarija koje su davno iskorijenjene u bogatijem dijelu svijeta; svi ti užasi mogu se rješavati samo sistemskom promjenom u zemljama u kojima izviru, a današnji multipolarni svijet je u poziciji da taj posao nema tko obaviti. Drugim riječima, imamo ideal, a nemamo snagu koja ga može realizirati, provesti u djelo. Knjiga završava s jednom historijskom pesimističnom pričom o povijesti kozmopolitske ideje, koja je nastala u teorijskom obliku u doba Aleksandra Velikog i helenizma, kada si imao Aleksandrov imperijalizam i jadne filozofe teoretičare koji su pričali o kozmopolitizmu. Nakon toga se potpuno jednako nastavila u Starom Rimu, gdje si imao rimsku imperijalističku globalizaciju bez emancipacije, s robovlasništvom i carstvom i jadne stoike koji su, opet, navijali za globalizaciju s emancipacijom. Treći čuveni primjer je vrijeme Napoleona kada je Kant »nasjeo« na istu priču te je ono što je u stvarnosti bila imperijalistička globalizacija preslikao u ideal kozmopolitizma. Moje grozno pitanje je ponavlja li se i danas na doslovno isti način ta globalizacija bez emancipacije, povezivanje zemalja od kojih niti jedna ne zadovoljava zahtjevima osnovne socijalne pravednosti? Jer, svijet postaje jedinstven, to je ono što bismo mi kozmopoliti i htjeli, ali fali osnovna stvar, kao i u doba Starog Rima, a to je emancipacija, posebno ekonomsko oslobođenje radnika i njima sličnih. Drugim riječima, svijet možda jest jedinstven, ali takav jedinstveni svijet nažalost ima svoju klasu robova koja sve više raste.

To bi inače trebala biti odrednica ljevice, da djeluje globalno, no ispada da su se globalno povezale desne snage. Ima li ljevica snage da se digne, poveže, ponudi neku agendu, rješenje?

– Čini mi se da primjer Grčke i nekih naših ljevičara dobro pokazuje da male lokalne dobronamjerne pobune jednostavno nemaju snage da prežive.

Desničarski rasizam

Ako je Europa, kako ste rekli, još uvijek najbolje mjesto za život, gdje populisti ipak nisu postali dominantna snaga, štoviše, na izborima su se nametnuli zeleni i neke nove lijeve opcije, je li onda to neka nada za rast novih pravaca lijevog promišljanja koji nisu striktno vezani za ove klasne momente? Je li to uopće moguće?

– Čini se da taj fenomen vidimo slično, to jest nekakva mala nada, i možemo držati palčeve da se pozitivno razvije. Što se tiče Hrvatske, mislim da bi, unatoč svemu, dobra solucija, kompromisna, u ovom trenutku bila velika koalicija, a to znači Milanović kao predsjednik, a Plenković kao premijer. O tome se može raspravljati, no situacija nije takva da se može previše eksperimentirati. I mi i većina usporedivih zemalja iz okruženja suočeni smo s ozbiljnim problemima. Prisjetimo se da je u Sloveniji stranka koja dobiva najviše glasova na izborima desničarska Janšina stranka, koja je počela kao normalna desničarska antikomunistička stranka, a završila kao rasistička, populistička stranka koja prepisuje svoju agendu od Orbana. Lijevo i biračko tijelo centra u Sloveniji relativno je komotno, računajući da će anti-janšine stranke uvijek uspjeti skupiti dovoljno elemenata za koaliciju i da će Janša vječno ostati u opoziciji. Mi imamo sličnu priču sa suverenistima, škorama i tome slično, a i neke treće zemlje, od kojih je najbliža Austrija, imaju isti problem. Treba ostati budan, biti oprezan. Ne smijemo vjerovati da će stvari nužno ići dobrim putem. Opasnost je tu, na nju treba upozoravati, dizati glas, a to vrijedi i za Hrvatsku, i za Sloveniju, i za Austriju, i za cijeli ovaj dio Europe. Bit će grdo ako sve te zemlje krenu ludim desnim putem...

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.