Strukturni krah

‘Euro je glavni cilj, a sve drugo kako ispadne’: Vladin plan rasta betonira Hrvatsku na začelje EU-a

Aneli Dragojević Mijatović

Foto Robert Anić / PIXSELL

Foto Robert Anić / PIXSELL

Ekonomisti bliži kejnezijanizmu, i oni bliži ekonomskom liberalizmu oko jednog se ipak slažu: Vlada radi premalo i nije odabrala niti jedan put i odlučno njime krenula, a posljedica je usporavanje i stagnacija



Iako ekonomisti upozoravaju da moramo trčati daleko brže od drugih da bismo se sa začelja EU-a digli među zemlje koje imaju neku perspektivu, te da stope rasta koje ostvarujemo između 2,5 i 3 posto ni približno nisu dovoljne, Vlada izlazi s projiciranim stopama rasta BDP-a od 2,5 za ovu, 2,4 za iduću te 2,3 posto rasta za 2021. i 2022. godinu. Ovako nisko postavljeni ciljevi gdje kao da se unaprijed polaže oružje, daju se s nacionalnim programom reformi koje bi valjda do tog rasta trebale dovesti, plus plan o smanjivanju udjela javnog duga u BDP-u, a što je naravno u skladu s pripremama za uvođenje eura, pa je očito da je to glavni cilj kojem težimo i kojem je sve podređeno, a rast – kakav ispadne.


Lijepo je znati da imamo Vladu koja želi konvergirati Uniji, poštuje njena pravila, te u skladu s time ide s realnim projekcijama, međutim mora prihvatiti da i sama kreira realnost, te da je nominalna konvergencija okrunjena tek težnjom prema euru jedno, a realna nešto sasvim drugo: realno ćemo se ovim stopama rasta teško i sporo približiti životnom standardu razvijene Europe.


Nema strukturnih reformi


Nedavno je bivši guverner Željko Rohatinski na predstavljanju svoje knjige u Novinarskom domu okupio široku zainteresiranu javnost, od makroekonomista, financijaša, a bio je tamo i premijerov izaslanik, pa su se stvorili uvjeti za javnu raspravu. S obzirom na to da Rohatinski govori brojkama, recima ali i između redaka, izračunao je i prezentirao koliko nas je koštala recesija, te s lakoćom sumirao probleme koji ukazuju da smo i dalje i dubokoj strukturnoj krizi. Rast koji imamo je premali, a rješenje je, kaže, suradnja svih sektora, s naglaskom na ulogu države.




Ne može se stvari prepuštati stihiji, treba se odmaknuti od tržišnog fundamentalizma koji nas je zapljusnuo ranih devedesetih, te općenito planski i strateški pristupiti razvoju. Spomenuo je protekcionizam, a u tom kontekstu i perjanicu EU-a, Njemačku, koja u svojoj novoj industrijskoj strategiji jača ulogu države, ne prežući ni od ulaska u strateške sektore. Jačanje uloge države je dakle sve više »in«, što naravno ne znači odbacivanje tržišta, već podrazumijeva suradnju, koordinaciju. Pitali smo neke od ekonomista koji su bili na predstavljanju kako su doživjeli sve skupa. Dobili smo oprečne odgovore oko toga što treba raditi, međutim, obje se strane slažu oko jednog: Vlada radi premalo i nedefinirano, nije odabrala niti jedan put da bi odlučno njime krenula, preuzevši inicijativu i rizik, a posljedica je usporavanje, stagnacija, te dodatno produbljivanje jaza prema brzorastućim ekonomijama. Dakle, slagali se ili ne s ekonomskim smjerom u kojem liberalizacija po potrebi prepušta mjesto intervenciji, i ekonomisti bliži kejnezijanizmu, i tvrdokorni ekonomski liberali koje ni ova zadnja kriza nije pokolebala, slažu se da mi stojimo u mjestu: u strukturnoj smo krizi, a strukturnih promjena nema. Po tome nije ova vlada ni prva, a vjerojatno nažalost ni zadnja koja ne preuzima inicijativu. Dakle, niti se u potpunosti stvari prepušta tržištu i otvara stranom kapitalu – jer je upliv politike očit baš tamo gdje to ne treba biti, niti se odlučno kreće naprijed definiranjem strateških sektora i svjesnim upravljanjem razvojem. Posljedica je neka neutralna politika, bez pravog smjera i identiteta (u makroekonomskom smislu) pa rezultati izostaju. I zato ni projekcija ne može biti veća. Ministar financija Marić tako kaže da projicirani rast »odražava realnost trenutka i projekcija koje vlada ima«. Projicirane stope, veli, ne označavaju Vladine želje i ambicije i svi bismo, veli, voljeli da one budu više. Kaže to kao da sve ovisi samo o nekim izvanjskim faktorima i kao da vlada ni na što ne može bitno utjecati.


Tržište i država


Makroekonomist Mladen Vedriš kaže da je istup Rohatinskog, kao i njegova knjiga, ozbiljan, fundiran i originalan. Na ozbiljan način dao je ocjenu gdje se Hrvatska nalazi, a nije ponudio samo klasičan instrumentarij, već nudi rješenja izvan šablone, misli Vedriš.


– Proces globalizacije guraju naprijed tehnologija i financijski tokovi, a s druge strane je pitanje odnosa nacionalnih država prema svojim građanima, i tu se onda pojavljuju mjere intervencije. Svaka država nastoji pronaći kombinaciju instrumentarija da se može s time nositi. Kad gledamo spomenutu njemačku industrijsku strategiju, onda treba imati na umu da to, niti su neke stare industrije, niti termin »industrija« treba shvatiti u uskom smislu: industrijska strategija ovdje je sinonim za ukupne razvojne politike, a one uključuju cjelokupni »industrial policy«, od obrazovanja, inovacija, regionalnog razvoja, odnosa prerađivačkog i uslužnog sektora itd. Uvijek se međutim javljaju dva igrača – tržište i država, i u pojedinim trenucima, ovisno je li ekonomija u fazi pada ili rasta, naizmjence igraju bijelim ili crnim figurama. Ako smo u fazi prosperiteta, bijelim figurama igra tržište, a ako smo u fazi usporavanja, onda bijelim figurama igra i aktivne poteze vuče država, slikovit je Vedriš. I sad, veli on, istup Rohatinskog je značajan jer on govori iz pozicije neoliberala iz određenog razdoblja koji shvaća što se sad događa i kaže: »Sada je odgovornost na državi, država je na potezu…« Ekosustav u kojem biznis posluje je ključan, ali i vlasničke poluge su važne, i svaka država morala bi definirati strateški važne sektore u tom smislu. To je domaća zadaća koju kod nas nitko nije odradio. Kad pogledate izvješće Europske komisije, države od kojih se očekuje najveći rast su Poljska, Rumunjska, a Hrvatska je zadnja, s najnižom očekivanom stopom rasta. To je to naše pasivno prepuštanje stvari da plove, a investicije se ne događaju nego stvaraju, kaže Vedriš. Na pitanje o EU-izborima gdje se sada svašta nudi, pa se često dobro i ne razumiju pojmovi te vlada jedna čudna kakofonija, Vedriš veli da ga to podsjeća na jednu staru francusku izreku: »Nije dovoljno biti dobar i pošten da bi se pisala lijepa glazba.« U prijevodu, treba imati specifična znanja za kombiniranje mjera, brže donošenje odluka i snalaženje u sve zahtjevnijem okruženju. Ovako, imat ćemo i dalje stope rasta koje su tek u funkciji otplate kamata, navodi.


Politički klijentelizam


Analitičar Damir Novotny, komentirajući prvo istup Rohatinskog, koristi riječ populizam.


– Ne mislim da je on populist, nego ide s porukama koje sada idu na ruku populistima, jer pojednostavljuju stvari. Suverenizam je jednak izolacionizmu, a treba naglasiti da upravo ovakva Europa kakva je najbolje čuva i nacionalne identitete, ističe Novotny. Kaže da bismo, da nismo u EU-u, sigurno imali recesiju. Ovako nas drži relativno snažna potražnja s tih tržišta. I cijena novca za nas je pala prije svega zbog institucionalnog pritiska EU-a. Da njega nema, sami vjerojatno ne bismo puno učinili. Ovako se ipak težimo prilagoditi standardu najboljih praksi. Novotny detektira isti problem, kaže da je rast koji Vlada očekuje slab, pod-ambiciozan, no recept za napredak za njega je sasvim drukčiji od onog koji zagovara snažniju ulogu države. Upravo suprotno, treba se, kaže, otvoriti, dodatno liberalizirati, privatizirati, izbaciti politiku iz poduzeća, te općenito olakšati pristup investitorima koje često odbija upravo činjenica da politika u sve upliće prste. »Politički klijentelizam ugrađen je nažalost u temelje sustava«, ističe Novotny, dodajući da ne treba davati primjer Njemačke kao zemlje koja zagovara državno vlasništvo jer to ne stoji. »Landesbanke« su, kaže, u mješovitom vlasništvu, tek 15 poduzeća je državno, a kod nas čak 1.600. Sloveniju pak daje kao sjajan primjer uspješne ekonomije koja je u vrlo kratkom roku promijenila paradigmu, sve privatizirala, te je stiglo nekoliko sjajnih ulaganja, pa im je rast opet puno viši od našeg. Moderna uloga Vlade je da bude partner privatnom sektoru a ne da bude dominantna, ističe Novotny.