Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 4° 6
Sutra: 4° 4° 6
13. prosinca 2018.
Plastic fantastic

EU uskoro ukida jednokratnu plastiku: No i "spasonosna" bioplastika može biti itekako opasna

foto: REUTERS
foto: REUTERS
Autor:
Objavljeno: 13. studeni 2018. u 9:54 2018-11-13T09:54:00+01:00

Ako smo prije 30-40 godina mogli preživjeti s nekoliko upotrijebljenih plastičnih vrećica po glavi stanovnika godišnje, zašto ih danas trošimo 200? Stalno slušamo da je taj broj značajno smanjen, jer smo ih do prije koju godinu trošili i po 400, no ni s upola manje nipošto ne možemo biti zadovoljni – to je strahovito puno plastike.

Nekad smo, sjetit će se stariji od 40, plastične vrećice – koje danas nemilice trošimo za jednokratnu upotrebu – vrijedno ispirali, sušili i koristili ponovo, koliko god se moglo. Ispirali smo, štoviše, i vrećice u kojima se kupovalo mlijeko, voće i povrće se kući donosilo u »škartocu«, a na tržnicu išlo s torbom. Nije bilo pripremljenih, zapakiranih komada mesa niti jabuka u foliji, općenito roba nije bila stoput umotana u neku ambalažu. I preživjeli smo.

Danas, navodno, ne možemo bez 200 vrećica po glavi EU stanovnika godišnje, i samo u Uniji proizvedemo 25 milijuna tona plastičnog otpada svake godine, od čega samo 30 posto i recikliramo. Na globalnoj razini stvari stoje i puno lošije, jer se reciklira manje od deset posto odbačene plastike. Od 50-ih godina prošlog stoljeća, kad nas je »plastic-fantastic« obuzeo dušom i tijelom, do danas je ljudski rod proizveo nevjerojatnih devet milijardi tona plastike. Velikom dijelu će, onda kad je odbačen, trebati i 500 godina da se »razgradi«, odnosno pretvori u kemijske supstance koje zagađuju tlo i vodu, što znači da, primjerice, plastičnoj posudici koja je na smetlištu završila 1950. godine trebaju još »samo« 432 godine da se pretvori u ništa, no zapravo i dalje nešto, štetno po okoliš.

Vrag odnio šalu

Da je vrag odnio šalu, shvatilo se kasno, ali se barem shvatilo – Europska komisija je u siječnju ove godine predložila prvu europsku strategiju u borbi protiv odbačene plastike, kojom se predviđa niz mjera u svrhu povećanja recikliranja, znači i otvaranje novih radnih mjesta u »zelenoj« industriji, dok je nekoliko mjeseci kasnije, u svibnju, Komisija predložila i mjere prema kojima bi dugoročno neke plastične predmete iz svakodnevene uporabe trebalo u potpunosti zamijeniti bio-inačicama. Potpuno bi se zabranilo plastične štapiće za uši, jedaći pribor, tanjure, slamke i držače za balone – koji bi se ubuduće smjeli proizvoditi samo iz biomaterijala. Nadalje, smanjena mora biti upotreba plastičnih spremnika za hranu i čaša za napitke na način da postoji njima alternativan proizvod, ili da se zabrani njihovo besplatno dijeljenje, kao što je već slučaj s debljim plastičnim vrećicama, koje se naplaćuje.

plastika

Nabrojeni predmeti, naime, čine najveći dio otpada u morima, čak 80 posto, zbog kojeg često stradavaju morske životinje, gušeći se u plastičnim vrećicama i drugom smeću koje smo neodgovorno bacili. Hoće li problemu u prirodu odbačene plastike pomoći bioplastika – inačice proizvedene iz održivih materijala, pitamo sugovornike. Je li, drugim riječima, proizvodnja bioplastike manje štetna po okoliš, pa onda i inzistiranje Europske komisije na potpunoj zamjeni nekih proizvoda od konvencionalne plastike bio-inačicama opravdan?

Različit utjecaj

Kako za naš list pojašnjava doc. dr. sc. Elvira Vidović sa Zavoda za tehnologiju nafte i petrokemije Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu, bioplastika nije jednoznačan pojam. Razlikujemo, navodi, plastične materijale koji su nastali iz biosirovina (bioosnove) te plastične materijale koji su biološki razgradivi.

Neki od plastičnih materijala bioosnove nisu biološki razgradivi, drugi jesu, ističe stručnjakinja. Istovremeno, neki od plastičnih materijala koji se dobivaju iz fosilnih sirovina su biorazgradivi. Postoje i polimerni materijali koji su istovremeno biološki razgradivi, i dobivaju se iz biosirovina. Takav materijal je polilaktid, koji je u početku imao primjenu pretežito u medicinske svrhe, ali kako je postao cjenovno dostupniji, njegova se primjena širi i na druga područja.

– Utjecaj na okoliš je različit, jer se bioplastika bioosnove dobiva iz obnovljivih sirovina, dok se dodatnim crpljenjem fosilnih sirovina uvode dodatne količine ugljikovodika, što u konačnici uzrokuje dodatne količine CO2. Teško je jednostavno definirati utjecaj na okoliš jer na primjer najčešće prikazivane slike, kojima se želi potaknuti svjesnost o štetnom utjecaju plastike na okoliš, su slike plastičnih vrećica, dijelova PET boca i sličnog u prirodi.

ptica

Naročito su uznemirujuće u prizorima kad se vide životinje uginule zbog omotavanja plastike i slično. Pravo je pitanje kako su se ti plastični komadi našli na tim mjestima. U tom smislu, isti bi učinak imale i vrećice izrađene od bioplastike. Na kraju se sve, pojednostavljeno, svede na to koliko smo odgovorni u svakodnevnim navikama te savjesni u odnosu prema prirodi, zaključuje dr. Vidović.

Plus i minus

Bioplastika može biti izrađena, na primjer, iz škroba kukuruza ili krumpira, koji su biorazgradivi, dok će na primjer polietilen iz šećerne trske, koja jest prirodni materijal, tijekom svoje kemijske obrade postati vrlo nalik konvencionalnom polietilenu, što znači i teško razgradljiv. Uvriježeno je mišljenje da proizvodnja bioplastike, umjesto one konvencionalne, smanjuje upotrebu fosilnih goriva, ostavlja manji ekološki otisak, i brže se razgrađuje – od tri do šest mjeseci, što uistinu jest nemjerljivo brže od razgradnje obične plastike. Osim toga, u prilog bioplastike ide činjenica da ne sadrži bisfenol A, endokrini distruptor koji se često nalazi u konvencionalnoj plastici. No je li, zbog svega toga, bioplastika rješenje?

Ukratko, odgovor bi glasio da možda jest nešto bolje rješenje od tradicionalne plastike, no nipošto bez mana. Razgradnja bioplastike traži određene uvjete, i ako ih nema, šteta će biti veća od koristi. Nadalje, zahtijeva velike poljoprivredne površine za uzgoj biosirovine, a onda i upotrebu pesticida, herbicida i ostalih kemikalija.

U sebi, također, sadrži atmosferski ugljik, koji je biljka upila tijekom svog rasta te je, konačno, i do četiri puta skuplja od konvencionalne plastike – zbog istraživanja, novih tehnologija i ostalog. Za vjerovati je da će se cijena tih istraživanja s vremenom smanjivati, bioplastika postajati sve pristupačnijom, a alternative konvencionalnoj plastici prihvatljivije po okoliš, no i dalje je, kako smatraju i naši sugovornici, jedino pravo rješenje – značajno smanjenje uporabe bilo kakve plastike.

Odgovorno ponašanje

Rješenje nije bioplastika koju ćemo koristiti u istim količinama kao i konvencionalno proizvedenu plastiku – mišljenje je Luke Omana iz »Prijatelja životinja«.

zagadj

– Ako smo prije 30-40 godina mogli preživjeti s nekoliko upotrijebljenih plastičnih vrećica po glavi stanovnika godišnje, zašto ih danas trošimo 200? Stalno slušamo da je taj broj značajno smanjen, jer smo ih do prije koju godinu trošili i po 400, no ni s upola manje nipošto ne možemo biti zadovoljni – to je strahovito puno plastike. Nije spas u bioplastici, koja također troši prirodne rezerve, nego u mijenjaju ponašanja, i pravila. Zbog čega je tuba paste za zube još i u kartonskoj ambalaži, zašto toliko ambalaže općenito, to je suludo – upozorava Oman.

Pet posto svjetskih zaliha nafte odlazi na plastiku

Bioekonomija u Europi danas »okreće« oko 2,1 bilijuna eura godišnje, dok sama proizvodnja bioplastike zapošljava oko 23.000 ljudi, broj koji bi se, procjene su, mogao povećati na tristo tisuća do 2030. godine.

Proizvodnja bioplastike iz šećerne trske postaje veliki biznis u, primjerice, Brazilu, vodećem proizvođaču šećera, gdje je cijena te prozvodnje čak i konkurentna tradicionalnoj proizvodnji plastike – zbog velikih poljoprivrednih površina s kojima Brazil raspolaže. Ipak, proizvodnja bioplastike u svijetu i dalje čini tek oko jedan posto od ukupne plastične proizvodnje.

Tradicionalno, plastika se proizvodi iz nafte – oko pet posto svjetskih zaliha tog ugljikovodika odlazi na našu plastičnu ambalažu. Između 40 i 50 posto svih proizvoda koje kupujemo zapakirano je na neki način, pa tako i hrana koja prirodnu »ambalažu« već ima – svoju koru.

Vrećica izrađena iz kukuruznog škroba jest, napominje, daleko razgradljivija od tradicionalne, pogotovo u doticaju s vodom, u moru, što znači da je ipak značajno manja opasnost za morski svijet od tradicionalne, dok životinja neće imati nikakvih posljedica čak ni ako takav materijal proguta. S druge strane, kaže Oman, klasična vrećica, čak i kad nestane, ne nestaje u potpunosti, jer iza nje ostaje i dalje opasna plastična prašina. No zašto bi ikakva vrećica završila u moru – ključno je pitanje, a odgovor samo jedan – moramo se početi odgovorno ponašati.

Prilika za Hrvatsku

Kad god EU donese neko novo pravilo, mjeru, poput ove »plastične«, nastavlja Oman, mi u Hrvatskoj razmišljamo kako da prođemo što bezbolnije, odnosno kako da nova pravila izbjegnemo, umjesto da u njima pronađemo vlastitu priliku. A ovo je prilika za nas, smatra.

bio

Proizvodnja bioplastike iz soje, konoplje i drugih, naših tradicionalnih materijala koje su koristili »naši stari«, jest prilika za Hrvatsku. No prije svega, zaključuje, ljudi moraju osvijestiti činjenicu da nam toliko plastike, bilo kakve plastike, u životu ne treba. Iz tog razloga ni bioplastika nije rješenje, budući da također troši resurse kojih imamo sve manje.

Prema istraživanju Pitsburškog sveučilišta iz 2010. godine, kojim je uspoređeno više vrsta tradicionalne plastike s onima iz biosirovina, proizvodnja bioplastike uzrokuje veliku potrošnju umjetnih gnojiva, pesticida i kemikalija potrebnih da se usjeve pretvori u plastični materijal. Osim toga, ti usjevi – kukuruza, šećerne trske, krumpira ili pšenice, sve redom sorti od kojih se može proizvesti zamjenska plastika, traže velike površine zemlje, potrebne prehrani rastućeg stanovništva na Zemlji. Osim toga, i poljoprivredna mehanizacija za tako velike poljoprivredne površine stvara dodatne stakleničke plinove.

Staklenički plinovi

S druge strane, bioplastika za svog trajanja uzrokuje značajno manje stakleničkih plinova pa neke američke studije kažu da bi potpuni prijelaz na bioplastiku te emisije smanjio i do 75 posto. Međutim, bioplastika, ako završi na odlagalištu bez doticaja s kisikom, u okoliš može otpuštati metan, plin i do dvadeset puta opasniji od ugljičnog dioksida.

Drugim riječima, još uvijek je, kažu američke studije, teško reći je li doista bioplastika manje štetna po okoliš od konvencionalne, čak i kad se u obzir uzme njena puno brža razgradnja i manje emisije stakleničkih plinova. No znanstvenici su, srećom, vrijedni i uporni, pa pronalaze nova rješenja, koja će dugoročno možda dovesti do proizvodnje bioplastike sa značajno manjim ekološkim otiskom nego danas.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka