ENERGETSKO NADMETANJE MOSKVE I WASHINGTONA Američko-ruski plinski rat preko leđa LNG-a

Reuters

Krčki terminal je malog kapaciteta, a plin iz SAD-a cijenom ne može konkurirati ruskom, što je dovelo do otkazivanja »poslušnosti« niza zemalja predvođenih Njemačkom

Budući, plutajući LNG terminal na Krku jako je važan SAD-u – zaključak je kratkog razgovora Donalda Trumpa s Kolindom Grabar Kitarović u Varšavi prije dva dana, a jasno je i zašto. SAD su, zasad skromno, krenule sa izvozom vlastitog prirodnog plina u svijet i, nedavno, u Europu, no kako je riječ o skupljem plinu od onoga iz Rusije, pitanje je tko će ga s našeg terminala uopće kupovati, pogotovo ako se uzme u obzir da veliki potrošači poput Austrije ne žele izgubiti niti status plinskog čvorišta za ruski plin, a manjim je potrošačima, osim niže cijene ruskog plina, bitno i prijateljstvo s Rusijom. Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić je prije nekoliko dana kazao kako Srbija plin s Krka neće kupovati, jer je višestruko skuplji, Njemačka je krenula u gradnju plinovoda Sjeverni tok 2 za dodatne količine ruskog plina, a jednako kao i Bugarska, računa na dodatni plin iz Turskog toka, kojim će on također dolaziti iz Rusije. Države EU-a s Rusijom imaju potpisane višegodišnje ugovore o opskrbi plinom, i koliko god se činilo da se zahuktava plinski rat između Rusije i SAD-a, strani analitičari uvjeravaju da američki plin, barem kad je Europa u pitanju, nema previše šansi pred ruskim, za Europu ne samo jeftinijim nego i politički odnosno ekonomski opravdanijim, budući da će i nove plinovode u Europi graditi europske firme. Prof.dr.sc. Igor Dekanić s Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta u Zagrebu vjeruje, međutim, da će s vremenom i američki plin pojeftinjavati, a da je krčki LNG svakako potreban Hrvatskoj radi diverzifikacije dobavnih pravaca plina, koji ne mora dolaziti samo iz SAD-a, već iz bilo koje druge zemlje-izvoznice. Krk će, naglašava, trebati i drugim našim susjedima, EU-u općenito, budući da će i plina trebati sve više, a raznolikost dobavnih pravaca će biti nužna.

Hrvatska bi investicijsku odluku o plutajućem LNG terminalu na Krku, koji je zapravo usidreni brod na kojem se plin iz tekućeg, ponovno pretvara u plinovito stanje, trebala donijeti u prvom kvartalu 2018., a prvi bi plin prema kupcima krenuo početkom 2020. U međuvremenu se radi na tehničkoj dokumentaciji, idejnom i glavnom projektu, kao i na studiji utjecaja na okoliš. Nastavlja se i s iskazivanjem interesa zakupaca za terminal, dok bi već ovoga ljeta trebao biti raspisan i natječaj za nabavku broda i izgradnju priveza s priključkom na transportni sustav plina. Nakon što budu prikupljene ponude, znat će se i cijena cijele investicije. Drugim riječima, cijena plina na terminalu odredit će njegovu konkurentnost, koju je zasad stoga teško procijeniti.

– LNG je uvijek skuplji zbog transporta, budući da ga treba ohladiti na minus 162 stupnja, i tako, u tekućem stanju, transportirati na duge staze. Činjenica je, međutim, da se ukapljivanjem i količina plina smanjuje za 600 puta u odnosu na plinovito stanje. Pukne li negdje plinovod, ili Rusija zavrne »slavinu«, LNG je alternativa. Kapacitet našeg terminala, koji će biti do najviše tri milijarde kubika godišnje, dovoljan je za hrvatske potrebe, ali će potrebe za njim imati i drugi. EU tržište plina zanačajno raste, potrošnja je za njim prošle godine porasla za više od sedam posto u odnosu na godinu prije, a od 2014. za 12 posto. Državama EU-a ponovno treba oko 430 milijardi kubika godišnje, pri čemu sama EU proizvodi oko 120 milijardi, iz Norveške se uvozi oko 80 milijardi, 200-tinjak milijardi kubika dolazi iz Rusije, a ostatak od oko 30 milijardi sa LNG-eva u Italiji i Španjolskoj, Velikoj Britaniji, pojašnjava Dekanić.

Iako se na prvu loptu može pomisliti da potrošnja plina u EU raste zbog rasta gospodarstva, to baš i nije tako, otkriva profesor. Događa se, naime, nešto vrlo paradoksalno – kako EU države sve više energije proizvode iz obnovljivih izvora – vjetra i sunca, biomase i drugih – potrebno je i sve više baznih elektrana na fosilna goriva, ili energije iz nukelarki, koje će nadoknaditi manjak proizvodnje onda kad su »obnovljivci« nestabilni, primjerice kad je vjetar prejak ili preslab za vjetroelektane, sunca premalo i slično.

Najefikasnije je paliti plinske termoelektrane

– U takvim okolnostima, osim ako niste u blizini granice s Francuskom pa ćete kupovati njihove viškove iz nuklearki, najefikasnije je paliti plinske termoelektrane da bi se nadoknadila mala proizvodnja iz obnovljivih. Ugljen je sve manje zastupljen, a i termoelektrani na ugljen trebaju tri do četiri sata da se iz stanja mirovanja dovede do pune snage, dok termoelektrana na plin optimalnu proizvodnju postiže za manje od minute, pojašnjava Dekanić. Dakle, krajnje paradoksalno, što je više elektrana na obnovljive izvore, a čiju proizvodnju struje i Hrvatska skupo plaća, mora biti i više baznih elektrana na fosilna goriva, koje će nadoknaditi nestalnu proizvodnju iz obnovljivih izvora.

– Hrvatska proizvodi vlastiti plin no ta proizvodnja pada, što znači da ćemo sve više biti ovisno o uvozu. Plin sada iz Rusije uvozimo preko Mađarske i Slovenije, ubuduće ćemo i preko Austrije odnosno iz Njemačke, zato nužno moramo, gradnjom plutajućeg terminala, koji nije preskupa investicija, diverzificirati, prije svega, vlastiti dobavni pravac. Ukapljeni prirodni plin jest najskuplji, ali je Europi potreban, i zato ćemo imati kupce na Krku. Najskuplji je energent onaj kojeg – nema, zaključuje Dekanić. Kako cijena ukapljenog prirodnog plina, dodaje, ovisi o cijeni nafte, vjeruje da će i američki plin s vremenom pojeftiniti. SAD je tijekom prošle godine, praktički prve u kojoj su izvozili svoj plin, u inozemstvu prodao oko pet milijardi kubika, od čega tek nešto više od milijarde u Europu, što je, zasad, kap u moru onoga što europskim državama dolazi iz Rusije, jer je riječ o gotovo 200 milijardi kubika.

Njemačka je krenula u njegovu izgradnju – još dvije cijevi kojima bi krajem 2019. dodatnih 55 milijardi kubika ruskog plina trebalo stizati u Europu. Na opasku kako će Balkan, kroz koji je trebao prolaziti Južni tok, a kojeg je Europa zaustavila 2013., i opet ostati kratkih rukava, prof. Dekanić napominje kako nema ničeg čudnog u, opet odjednom, zalaganju Njemačke za ruski plin. »Pa Sjeverni tok 2 će graditi njemačke kompanije. Jasno je da se Njemačka bunila protiv Južnog toka, kad je već tada u planovima imala Sjeverni tok 2. Potrošnja plina je tada bila manja, o dodatne dvije cijevi Sjevernog toka govorilo se samo u uskim krugovima, no znali su što rade«, napominje Dekanić.

I dok Trump Europi obećava energetsku sigurnost zahvaljujući američkom plinu, postavlja se pitanje može li ga i u budućnosti uopće dovoljno imati za sve. Kupce, i to još bolje platežne moći, američki plin već ima u Japanu, a namjera je SAD-a svakako što veće količine izvoziti u obližnji Meksiko, čije gospodarstvo raste pa su i potrebe za energentima sve veće. Osim toga, proizvodnja plina je već prošle godine u SAD-u pala, pada i u ovoj godini, a i sami su u najvećoj mjeri uvoznici plina. Čini se da na pomolu jest američko-ruski plinski »rat« za Europu, no pitanje je koliko SAD plina za nas uopće može proizvesti, i po kojoj cijeni.

Predviđanja kažu da će SAD već 2020. biti treći najveći izvoznik LNG-a, čemu će sigurno prethoditi i politički pritisci SAD-a na Europu. Američki je Senat, podsjetimo, u lipnju nametnuo nove snakcije Rusiji, a one ovaj put uključuju i kažnjavanje zapadnih tvrtki koje budu uključene u projekt Sjevernog toka 2.

Trokut – Bugari, Srbi i Mađari

Dobro se, kako se čini, snalaze i Bugari, Srbi i Mađari, koji su s ruskim Gazpromom u lipnju potpisali sporazume o razvoju plinovoda kojima bi im ruski plin dolazio iz drugog kraka budućeg Turskog toka, svojevrsne zamjene za Južni tok. Bugari grade Europski centar za primanje plina sa različitih strana, pri čemu najvećim dijelom iz Rusije, za što imaju i njemačku podršku. Kad plin dođe do Bugarske, ići će i u Srbiju. – Mi smo spremni primiti najjeftiniji i najbolji plin od koga bilo. Pet godina su nam govorili o jeftinijem plinu preko Krka, ovoga ili onoga, ali to bi bilo dvostruko skuplje. Poslije pet godina smo se vratili na početak. Nećemo kupovati duplo skuplji plin. S novim projektom bismo zarađivali od 100 do 150 milijuna eura godišnje, kazao je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić u nedavnom razgovoru za »Sputnik«. Prva cijev Turskog toka trebala bi biti završena u prvoj polovici iduće godine, i njome će se ruskim plinom opskrbljivati samo Turska, dok će druga cijev, u prometu od 2019., plin ispod Crnog mora dovoditi do južne odnosno jugoistočne Europe. Srbija će na granici s Bugarskom preuzimati gotovo deset milijardi kubika i dalje plin slati prema BiH, Kosovu, Hrvatskoj, te od toga zarađivati na tranzitnim naknadama. Kako je nedavno kazao predsjednik srbijanskog Udruženja za plin Vojislav Vuletić, »sve priče o plinu iz Amerike samo su lijepe priče, jer plina u ovom trenutku ima samo u Rusiji«.