Tijekom povijesti, u raznim kulturama postojala su razna objašnjenja kako nastaje potres. Afrički stanovnici vjerovali su da je posljedica kihanja ili češanja velikog diva na čijoj glavi se nalazi zemlja. U Mongoliji do njega dolazi ako se žaba koja drži svijet na glavi pomakne. Stari su ga Hindusi objašnjavali umorom jednog od osam slonova koji nose svijet, a stanovnici Sibira vjerovali su da do njega dolazi kada se psi prepuni buha koji vuku zemlju odluče počešati, piše eduvizija.hr.

Iako su takve slike starim narodima davale objašnjenja, mi danas znamo da su stvari sasvim drugačije. Potres je tako u većini slučajeva normalna pojava koja se najčešće manifestira kao pomicanje ili podrhtavanje tla, ali ponekad može dovesti i do pucanja Zemljine kore. Potres najčešće nastaje uslijed pomicanja odnosno sudaranja zemljinih tektonskih ploča, što je potaknuto velikim količinama energije koje oslobađa Zemlja. Ponekad može nastati i iz drugih razloga, primjerice zbog aktiviranja vulkana, pada meteorita ili određenih ljudskih djelovanja.

Kod pojave potresa možemo razlikovati žarište (mjesto u unutrašnjosti Zemlje gdje se oslobađa energija), hipocentar (centar žarišta i točka u kojoj potres počinje) te epicentar (točka na površini Zemlje gdje se potres manifestira). Jačina potresa naravno ovisi o nekoliko različitih faktora, a među najvažnije svakako ulaze količina energije koju Zemlja ispusti te udaljenost središta potresa od same Zemljine kore.

Potres se širi u takozvanim seizmičkim valovima, a njegovu jačinu mjerimo seizmometrom ili seizmografom. Prvi instrument za opažanje potresa napravio je kineski znanstvenik Zhang Heng još u 1. st. (oko 132. godine), dok je Talijan Luigi Palmieri 1885. godine konstruirao prvi elektromagnetski seizmometar.

Za određivanje razorne snage potresa koriste se dvije ljestvice: Mercalli-Cancani-Siebergova i Richterova ljestvica.

Richterova ljestvica pomoću 9 stupnjeva određuje količinu energije koju oslobađa Zemlja, dok Mercalli-Cancani-Siebergova ljestvica mjeri razornost potresa i ima 12 stupnjeva.

Richterova ljestvica ili magnitudna ljestvica (ML) definirana je jednim brojem kojim se označava seizmička energija proizišla iz potresa.

Potresi ispod dva stupnja nazivaju se mikro potresima, oni se ne osjećaju, a dogodi ih se oko osam tisuća po danu.

Potresi između 2,0 i 2,9 stupnjeva kvalificiraju se kao manji potresi, oni se općenito ne osjete, ali seizmografi ih bilježe. Dogodi ih se oko tisuću po danu.

Potresi između 3,0 i 3,9 stupnjeva također se kvalificiraju kao manji, oni se često osjete no rijetko uzrokuju štetu. Procjenjuje se da ih se dogodi 49 tisuća godišnje. Takav potres mogao se osjetiti sinoć u Rijeci.

Od 4,0 do 4,9 stupnjeva tresu “lagani potresi”, a tad se osjeti drmanje pokućstva i čuje se zvuk trešnje. Značajnija oštećenja pri ovakvim potresima su rijetka, a procjenjuje se da ih se dogodi oko 6.200 svake godine.

Potresi od 5,0 do 5,9 stupnjeva umjereni su potresi, oni uzrokuju štetu na slabijim građevinama, a dogodi ih se oko osam stotina godišnje.

Slijede jaki potresi, od 6,0 do 6,9 stupnjeva, koji mogu izazvati štetu u naseljenim područjima i do 160 kilometara od epicentra. Takvih potresa bilježi se oko 120 godišnje.

Od 7,0 do 7,9 stupnjeva tresu veliki potresi, koji uzrokuju ozbiljne štete na velikim područjima. Takvi se dogode u prosjeku 18 puta godišnje.

Razarajući potresi, od 8,0 do 8,9 stupnjeva, mogu uzrokovati golemu štetu i po tisuću kilometara od epicentra. Takav potres događa se, u prosjeku, jednom godišnje.

Od 9,0 do 9,9 stupnjeva imaju katastrofalni potresi, koji uništavaju većinu objekata u krugu od tisuću kilometara. Takav potres zabilježen je 1960. godine u Južnoj Americi, u Čileu. Bio je snažan 9,5 stupnjeva po Richterovoj ljestvici i osjetio se u cijeloj Južnoj Americi.

Od deset stupnjeva na više imaju takozvani epski potresi. Takav potres nikad nije zabilježen.