Dževdet Hadžiselimović: Klimatske promjene osnovni su uzrok rata u Siriji

Foto Glas Istre

Prije početka rata u Siriji bilo je nekoliko sušnih godina i mnogim ratarima tlo se pretvorilo u pustinju. Oko milijun i pol ljudi iz sela došli su u gradove, tu je već bilo par stotina tisuća izbjeglica iz Iraka i nastali su problemi s kojima se vlast nije znala nositi. Uz pomoć sa strane, oporba je počela rat

Poznati pulski psiholog Dževdet Hadžiselimović zadnjih se godina posebno zanima za klimatske promjene, točnije za psihologiju klimatskih promjena, njihov utjecaj na mentalno zdravlje ljudi, globalna društvena kretanja i uvjete života na Zemlji.

Knjigom pod naslovom »Klima se mijenja, a mi…«, koju je lani objavilo Društvo psihologa Istre, upozorava na potrebu klimatskog opismenjavanja građana, počevši od uvođenja ove teme u hrvatske školske kurikulume.

Ankete koje je prof. Hadžiselimović proveo među školarcima, sve do gimnazijalaca, pokazale su da su djeca i mladi željni tih znanja, ali toga u školskim programima i udžbenicima – nema. Nedavno je u Parizu održana UN-ova svjetska konferencija o klimatskim promjenama, ali dosadašnjih 20-ak takvih globalnih okupljanja zbog klime nije polučilo značajnije rezultate.

– Konferencija u Parizu je završila i ostavila brojna pitanja. Mediji su to prenijeli kao veliko postignuće u globalnom sporazumijevanju o očuvanju koliko-toliko povoljne klime, jednom od preduvjeta uljuđenog ili civiliziranog življenja. Povijest konferencija UN-a je doista tužna pa je ljude koji su na njima sudjelovali, a dolijetali su na mjesto održavanja uglavnom avionima, Karl G. Hoyer nazvao »putujućim cirkusom klimatskih promjena«.

S Kyoto-protokolom bilo je djelomičnog uspjeha. Nakon što ga je napustila Kanada, zbog eksploatacije katranskog pijeska iz kojeg se dobiva nafta, napisala mu je smrtnu presudu. Mnogo se očekivalo od konferencije UN-a u Kopenhagenu, čak su ga u to vrijeme zvali Hopenhagen. Uspjeh je izostao, a »putujući cirkus« doletio i odletio. Nakon neuspješne konferencije u Durbanu afrički pjesnik i aktivist N. Bassey napisao je knjigu simboličnog naslova »To cook a continent« o Africi koja je u dobroj mjeri klimatski izgubljen kontinent. Izbjeglice koje se utapaju kod Lampeduse su pretežno klimatske izbjeglice.

Putujući cirkus

 Hoće li Pariz ipak biti prekretnica? Ističe se da su ovog puta sve zemlje potpisale dogovor.

– Vodeći političari su došli, održali optimistične govore zaklinjući se u buduće generacije i otišli, ostavivši birokraciji da priprema tzv. Pariški sporazum. Konferencija je produžena za jedan dan kako bi se ipak usvojio dokument, koji je prije svega popis ciljeva i želja, bez dovoljno naznaka kako ih postići i pretvoriti u stvarnost te bez načina sankcioniranja onih koji ga krše. Sporazum moraju usvojiti parlamenti zemalja sudionica. Pobijede li na narednim izborima u SAD-u Republikanci, najavljuju otkazivanje sporazuma. Komparirajući ono što se moglo dogoditi, G. Monbiot je rekao da se ipak dogodilo čudo, a usporedivši ga s onim što se trebalo postići – da je katastrofa. Vjerojatno će se u narednim godinama dorađivati pa možda i ispadne nešto od njega. Vidjet ćemo.

 Na prvi pogled neobično je da se psiholog bavi klimom. Kakve su veze između psihologije i klimatskih promjena?

– Možda je kod nas neobično, ali u svijetu nije, pogotovo tamo gdje psihologija ima dužu tradiciju. I kod nas je netko trebao početi. Ponešto sam i sam istraživao, no u knjizi sam prije svega nastojao prenijeti dio svjetskih spoznaja psihologije klimatskih promjena. Područja psihologije klimatskih promjena nisu promjene klime iz geološke prošlosti Zemlje, o kojima govore Milankovićevi ciklusi ledenih doba, već one koje je uzrokovao čovjek, svojim intenzivnim korištenjem fosilnih goriva. Ljudi ranije nisu znali o šteti koju na taj način čine, sada dobar dio ljudi zna, ali se i dalje ponaša kao da ne zna. Zanimljivo je, ali i tužno gledati kako mediji izvještavaju o blještavim dočecima Nove godine, s vatrometima i rasipanju električne energije te nakon par minuta o katastrofalnim poplavama, požarima, snježnim olujama u kojima stradavaju ljudi i ostaju velike ekonomske štete. I nitko ta dva zbivanja nije doveo u uzročno-posljedičnu vezu. No, ljudi stradavaju u klimatskim ekscesima, jer mi trošimo suviše energije dobivene iz fosilnih goriva.

Dinamizme ignoriranja, zaborava, potiskivanje ili negiranja proučava, između ostalog, psihologija kao znanost o ponašanju ljudi. Psihologija proučava, recimo, posljedice koje ekstremne vremenske pojave ostavljaju na mentalnom zdravlju ljudi, a posebno djece. Primjerice, u godinama nakon uragana Katrina koji je 2005. opustošio New Orleans, osim kratkoročnih reakcija kao što su strah, bijes, žalost i depresija, bilo je dva puta više mentalnih bolesti. Djeca su godinu dana nakon uragana bila četiri puta više depresivna i anksiozna te dvostruko češće sklona poremećajima u ponašanju. Slične nepogode posebno pogađaju otprije problematične situacije: obiteljsku disfunkciju, poteškoće na poslu, maltretiranje djece i slično.

Poricanje istine

 I ova je zima iznimno blaga. Kojom brzinom ide zatopljenje, slijedi li nam ledeni val i o kojim to vremenskim kategorijama razgovaramo? Još se u narodu čuju skeptici koji tvrde da se klima oduvijek mijenjala, ali nije bilo globalnih TV-kuća koje prenose slike poplava i uragana iz najzabačenijih dijelova Zemlje.

– Tipično je za klimatske promjene češća pojava blagih zima. To ne znači da se jaka zima pa i snježne oluje neće pojaviti: klimatske promjene znače prije svega ekstremne meteorološke prilike. Početkom 2012. bila je takva zima, a snijeg i led okovali su i naš Split. Nevješti takvim uvjetima Splićani su imali nekoliko stotina prijeloma. Tom prilikom likovali su klimatski skeptici dokazujući da ne postoji globalno zatopljenje i da ulazimo u malo ledeno doba. Oni ledena doba vrlo često potežu kao dokaz da se ne treba truditi oko očuvanja povoljne klime. Da su koliko-toliko klimatski pismeni, znali bi što se zbiva. Skeptici imaju cijeli niz racionalizacija pa i to spada u područje proučavanja psihologije i sociologije. Kad na sjeveru Norveške snijeg padne tek krajem siječnja, što se dogodilo 2001., prilika je za znanstveno istraživanje o poricanju klimatskih promjena, a priliku je iskoristila Kari M. Norgaard, američka sociologinja norveškog porijekla. Navodim samo jedan od zaključaka tog istraživanja: malo tko želi da su podaci o klimatskim promjenama istiniti, u svakome je začetak skepticizma. Iako su Norvežani obrazovana nacija. Posljednji izvještaj Međuvladinog panela o klimatskim promjenama pri UN-u, na kojem je radilo stotine vrsnih znanstvenika iz cijelog svijeta i koji obuhvaća par tisuća stranica, ne ostavlja nikakve sumnje da se klimatske promjene događaju te da ih uzrokuje čovjek emisijama stakleničkih plinova u atmosferu.

Solastalgija, pojasnite nam značenje te riječi. To je internacionalna riječ, u uporabi u svijetu.– Solastalgija je nova riječ, nastala prije desetak godina, a tvorac joj je G. Albrecht, profesor održivog razvoja u Perthu. Ne našavši pogodnu riječ u engleskom jeziku odlučio se na kombinaciju latinske (solacium = ugoda) i grčke riječi (algia = bol). Kad se životni ambijent ljudi izmijeni do te mjere, zbog klimatskih promjena ili industrijskih aktivnosti, da osjećaju gubitak, bol, tugu ili da su negdje drugdje, onda taj kompleksni sentiment nazivamo solastalgijom. Kad se tlo nekog ratara pretvori u pustinju, kad Eskimi nemaju dovoljno čvrst led, kad oluja u nekom gradu ošteti ili uništi na tisuće stabala (kao u New Yorku tijekom super-oluje Sandy), kad u području šuma počne površinsko iskopavanje ugljena i katranskog pijeska te ostaju velika prostranstva koja nalikuju površini Mjeseca, kad se tisuće stabala slome pod teretom leda kao u Gorskom kotaru…, onda ljudi koji tu obitavaju pate od solastalgije. Napokon, kad nasrtljivi kapitalizam i klimatske promjene toliko devastiraju naš planet, a već postoje devastirani kontinenti i oceani, onda ćemo to osjećati i na planetarnoj razini.

S jedne su strane klimatski skeptici, a s druge žestoki ekolozi i »teoretičari zavjere«, prvi potiču ravnodušnost i pasivnost, a drugi strah i paniku. Kako se snaći u tim krajnostima? Ovdje je mjesto i pitanju o medijskom prezentiranju ove globalno važne teme.

– Doista je zbunjujuća situacija za većinu klimatski uglavnom nepismenih ljudi. Nadam se da spomenuti Međuvladin panel pri UN-u nije među teoretičarima zavjere, a o klimatskoj skepsi, potiskivanju, poricanju i negiranju napisao sam u knjizi cijelo poglavlje. Ravnodušnost i pasivnost nisu nikako dobri, u njima ima i iracionalnog straha. Međutim, racionalni strah je dobar, on je naš zaštitnik i može nas pokrenuti na konstruktivne aktivnosti. Velika je šteta da naša civilizacija nije osvijestila i kanalizirala racionalni strah vezan za klimatske promjene u zaštitne akcije, umjesto što ga je ignorirala i ostavljala po strani. Kad je u pitanju medijsko prezentiranje ove složene problematike, mediji su općenito uzevši, više zbunjivali javnost umjesto da je informiraju. Više su prostora davali klimatskim skepticima umjesto klimatolozima. Ovo moćno sredstvo nije dovoljno iskorišteno u klimatskom opismenjavanju ljudi. Dakako, i tome postoje razlozi. Služenje ekonomiji rasta, politici i općem dobru nije lako pomiriti.

 Koji su najupečatljiviji pokazatelji velikih promjena klime? Kako se prepoznaju na lokalnoj razini?

– Nisu samo ekstremne vremenske pojave – obilne oborine, poplave, valovi vrućine, požari, uragani, tajfuni, oluje… ono što prati klimatske promjene. Ima još manje ili više poznatih posljedica ili pratilaca: otapanje leda na zemaljskim polovima i planinskim glečerima, otapanje permafrosta (stalno zaleđeno tlo) uz moguće oslobađanje metana, dulja razdoblja suša, blaže zime, raniji dolazak proljeća i kasnije nastupanje jeseni, ranije cvjetanje biljaka da bi im kasnije naškodio iznenadni mraz, promjena razdoblja i područja migracije životinja, širenje nekih bolesti na nova područja, porast temperature i kiselosti mora i oceana, porast razine mora te erozija i plavljenje kopna uz more, nestajanje koraljnih grebena, iščezavanje biljnih i životinjskih vrsta… Lokalno smo mogli zamijetiti valove vrućine, suše, obilne oborine, oluje. Na sreću, za sada smo pošteđeni ekstremnijih vremenskih pojava.

Umijeće empatije

 Energetski rastrošna civilizacija, potrošački stil života, rast čovječanstva – globalne su to tendencije koje mijenjaju klimu nagore. Što može učiniti pojedinac? U knjizi kažete da uvodimo štedne žarulje, ali se teško odričemo dalekih turističkih putovanja, aviona i automobila.

– Klimatski pismen i moralan pojedinac, a u svijetu ih je sve više, može učiniti dosta. Prije svega on je naučio umijeće empatije i nije mu svejedno da li netko, zbog njegovog načina života, negdje pati ili strada u ekscesima ekstremnog vremena. Koristi empatiju pa se uživljava u patnje tek rođenih ili nerođenih, a zbog njegove eventualne energetske rastrošnosti. Usvaja načelo dobrovoljne jednostavnosti i živi u skladu s njim kad god može. Takvi pojedinci se trude da njihov CO2 otisak bude što manji. Navodim manji dio postupaka iz knjige: kupuju lokalno proizvedene produkte, pješače, voze bicikl, izbjegavaju letjeti avionom, troše manje tople vode (rjeđe se tuširaju), jedu što manje mesa (metan), ugrađuju solarne panele itd. itd. Nastoje za to pridobiti i druge.

Turizam i promet su industrije u stalnom rastu, sve značajniji su izvori emisije CO2 i stakleničkih plinova. U turističkim regijama kao što je Istra, kakve se posljedice predviđaju? Što bi trebalo poduzeti?– Ako se nastavi postojeća praksa putovanja na turistička odredišta, a da se pri tome koriste fosilna goriva, onda je turizam jedan od bitnih uzročnika klimatskih promjena. Problematičan je osobito turizam dalekih putovanja. Orijentacijom na ostvarenje profita i ovdje se radi nešto što je etički vrlo upitno. Uzmimo, na primjer, vjerski turizam. Papa Franjo je donio encikliku o očuvanju klime, no nastavlja okupljati vjernike na Trgu sv. Petra. Mogao bi im reći da slušaju njegove propovjedi na televiziji. Isto vrijedi za muslimane koji se okupljaju u Meki i za druga svetišta. Što se Istre tiče, ne bi trebalo graditi nove smještajne kapacitete, jer i postojeći bi mogli biti prazni ne pronađe li se zamjena fosilnim gorivima. Valja razvijati i druge privredne aktivnosti koristeći obnovljivu energiju.

 Kažete u knjizi da je posebno nepovoljna prognoza za južnu Europu, kamo pripada i Hrvatska. Možete li precizirati ta predviđanja?

– Da, Južna Europa, zapravo Mediteran, ako globalna temperatura bude rasla, neće biti baš ugodno mjesto za život. Bit će više valova vrućine (a trajat će duže), suša i požara, obilnih oborina, poplava, nedostatka hrane i vode za piće, klizanja tla, ekonomskih šteta, migracija prema sjeveru, ljudskih žrtava itd.

Zašto se ništa ne poduzima, mislim na vlastodršce? Svojedobno je sve iznenadila Angela Merkel kada je najavila sustavno zatvaranje svih nuklearki u Njemačkoj, ali će ih – sic! – zamijeniti termoelektrane na fosilna goriva. Istru to također čeka.

– Vlastodršci, odnosno političari su dobrim dijelom krivi za stanje u kojem se nalazimo. Postojeći tip demokracije vrlo je podložan korupciji. Lobi fosilnih goriva, proizvođači aviona i automobila korumpirali su čak i konferencije o klimi UN-a. Ne znam koliko je napredovala Njemačka u zatvaranju nuklearki, ali znam da je prilično napredovala u razvoju obnovljive energije. Proizvodnja električne energije u nuklearkama vrlo je rizična zbog mogućih incidenata i nuklearnog otpada. Premda u Istri imamo sunca u izobilju, a ne manjka ni vjetra, i nova Vlada ima u planu Plomin 3 na ugljen, najprljaviji energent. Ne samo to, ima u planu i eksploataciju nafte u Jadranu. Klimatski nepismeni.

 Može li se i kako država pripremati za klimatske promjene? U Hrvatskoj se o tome ništa ne govori.

– Razumije se da se svaka država može pripremati za klimatske promjene. Tamo gdje su prijetnje i štete veće, prije ili poslije mora se početi s pripremama. Na Maldivima i u pacifičkim državama to je pitanje opstanka. Mjere obuhvaćaju napore na očuvanju klime, pripreme na ekscese klime da štete i žrtve budu što manje te neposredno pomaganje ljudima i djeci kad se vremenska nepogoda dogodi. U Hrvatskoj zvanična politika takvim se pripremama ne bavi, sintagma klimatske promjene nije izgovorena tijekom izborne kampanje, a to je trebalo biti u fokusu rasprave. Neumorno se pričalo o ekonomiji i privrednom rastu, e da bismo mogli putovati i kupovati te dodatno pogoršavati stanje. Ne mogu ne citirati mudrog D. Attenborougha: Onaj tko vjeruje u beskonačan rast na fizički konačnom planetu – ili je lud ili ekonomist.

Zašto svi već ne vozimo električne automobile i nemamo Sunčeve kolektore na svojim krovovima? Kad će alternativni izvori energije postati konkurentni?– U svezi s električnim automobilima treba odmah biti načisto: i oni su štetni ako je struja kojom se koriste dobivena sagorijevanjem ugljena ili nafte. Ako koriste struju dobivenu iz obnovljivih izvora, neškodljivi su. Što se tiče konkurentnosti obnovljivih izvora energije, ponešto se mora raditi i zbog neophodnosti. Vjerojatno bi bili i dovoljno konkurentni da se u njih ulagalo onoliko koliko se ulagalo u eksploataciju fosilnih goriva. Vrlo malo darovitih znanstvenika radi u toj sferi pa bi se trebalo dogoditi izvjesno pregrupiranje u znanosti. K tome, mnoge zemlje su postigle visok stupanj prelaska na obnovljive izvore, na primjer, Portoriko više od 90 posto.

Klimatske izbjeglice

 Pariški sporazum obvezuje zemlje potpisnice i na obrazovanje o klimatskim promjenama. U Hrvatskoj još ništa?

– U istraživanjima koja sam radio sa studentima, gimnazijalcima i osnovnoškolcima, prema njihovim iskazima u nastavnim programima nema ništa o klimatskim promjenama. Najveća globalna prijetnja, a o njoj ni riječi. Možda poneki nastavnik nešto i radi na tome, ali nema sustavnog rada na klimatskoj pismenosti. Ponudio sam autorima novih kurikuluma svoju knjigu vjerujući da će im pomoći u oblikovanju sadržaja klimatske pismenosti primjerene određenim uzrastima. U knjizi sam citirao iskaze mnoge djece pa i one koja traže da ih se nauči kako da se zaštite u ekscesima promijenjene klime.

 Doba je velikih globalnih migracija, a među njima su i klimatske izbjeglice. Zna li se o kolikom broju ljudi je riječ i gdje je to najmasovnija pojava?

– Osnovni uzrok rata u Siriji su klimatske promjene. Prije početka rata bilo je nekoliko sušnih godina i mnogim ratarima tlo se pretvorilo u pustinju. Oko milijun i pol ljudi iz sela došli su u gradove, tamo je bilo i par stotina tisuća izbjeglica iz Iraka. Nastali su problemi s kojima se vlast nije znala dovoljno nositi. Uz pomoć sa strane, oporba je započela rat. Cijelo područje Bliskog istoka pa dalje, Iran, Afganistan, Pakistan, Bangladeš, Myanmar, Kambodža…, jače je zahvaćeno klimatskim promjenama. Poraste li globalna temperatura do 2 stupnja Celzijusa, može se očekivati na desetine ili čak stotine milijuna izbjeglica. O žrtvovanoj Africi i Mediteranu već sam govorio.